Povratak Filipa Latinovicza teak je, gust i sloen tekst. U liku Filipa

pokrenuto je nekoliko munih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo

porijeklo, njegov neprestani psiholoki kompleks u odnosu na oca, njegov

sukob s majkom, izostanak iz kue i bijeg u inozemstvo.

Roman i zapoinje retrospektivom: Filip se vraa u rodni grad, a zajedno s

njime vraaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje

mu se inilo da su otile u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.

itav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea

Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi

monolog, solilokvij koji se odvija uz pomo neobine, upravo udesne

orkestracije uspomena to naviru kroz ustreptala osjetila.

Pretee, naravno, koloristika komponenta: sve to vidi i sve ega se

sjea Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uope;

ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim

dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i

dodir predmeta, njihova hladnoa i hrapavost, sve to vraa se silovito u

dramatske noi, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve

snanijem rastu. Krlein Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega

shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova

povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente

gotovo je nemogue dokuiti sav domaaj ovoga veoma paljivo

komponiranog teksta. Stoga emo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo

li ga kao jednu golemu, neprestanu izlobu slika: to je intimni zakon

ovoga teksta i glavni nain njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza

nije, naravno, samo to. On je i mnogo vie. On je ponajprije organski dio

Krleine goleme freske o Glembajevima i o glembajevtini kao tipu ivota.

U njemu se, pred raspadom, kree isti taj svijet koji je ocrtan u dramama

Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je ve

posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u irem smislu)

tema ove knjige.

Sadra:

- Filip je doao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.

- Sjea se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku,

kako je lumpao sa javnim enama (kelnericama) i kako se dovukao pod

zakljuana vrata kao izgubljeni sin.

- Od tada ivi na ulici cijelo vrijeme.

- Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila

najsladostrasnija emocija itavog djetinstva.

- Kad se Karolina udala on je htio poiniti samoubojstvo tako to je

skakao u vodu sa svetog Florijana.

- Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro doao kui i

pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i

bio, i tako je otiao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici.

- Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje

majke - gospoe Regine, i sjetio se nekih dogaaja vezanih za tu

trafiku.

- Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo

zvala Kazimiera i bila je Poljakinja.

- Ona je imala jednu sliku nepoznate gole ene i uvala ju je ljubomorno

kao relikviju.

- Filipa je ta slika muila godinama.

- Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani,

a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospoi

- Ta gospoa imala je jednu ojku, Faraona, koji je znao izgovoriti

Bon jour, monsieur.

- Razmiljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme

sumnjao da mu je otac.

- Otiao je u gostionicu i naruio pie.

- Dok je bio u gostionici sjeao se starih mirisa koji su ostali

nepromijenjeni.

- Sjea se mnogih mirisa, boja i doivljaja koje je doivio i djetinstvu.

- Odluio je posjetiti svoju gospou majku u Kostanjevcu gdje se

preselila.

- Dok je tako putovao sjetio se to je jednog dana napravio.

- U estom razredu riskirao je itavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio

se k frajlama.

- Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio.

- Uao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu.

- U sobi je ugledao enu koja je leala a trbuh joj je bio raskriven,

ogroman i sasvim bijel.

- Ta mu je slika ostala u sjeanju i razmiljao je kako taj motiv slikarski

rijeiti.

- Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom.

- Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa koijaem.

- Ve su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevaki

vinograd.

- Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno

raditi (slikati).

- Jedne noi zapalila se tala i poto je jedan bik ostao unutra Filip ga je

izveo van i postao poznat po svom junatvu.

- Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevekog s kojim

se njegova majka druila.

- Majka mu je priala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao ve tri

godine.

- eljela je od Filipa da napravi njen portret i on je poeo da je slika.

- U poetku joj se portret sviao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao

ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala

nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno

to na koji nain on gleda svoju majku.

- On je zatim odustao od slikanja.

- Saznajemo neke pojedinosti iz ivota Liepacha plemenitog

Kostanjevekog.

- Jednog dana stari Liepach priredio je sveanost na koju je i Filip bio

pozvan, a i gospoa Ksenija kasirica Kod Krune.

- Zanimala ga je ta ena za koju je uo da je napravila puno skandala i

zla u ivotu.

- Njen nadimak je bio Boboka i kako je upropastila puno ljudi,

a meu njima je i Baloanski kojem se smilovala, on je ivio kod nje i

ona se brinula za njega.

- Saznajemo tajne iz Bobokinog ivota i iz ivota Vladimira Baloanskog.

- Filip je puno vremena provodio sa Bobokom i svuda s njom iao.

- Jednog dana doao je Sergije Kirilovi Kyriales, grk sa Kavkaza koji je

puno toga u ivotu proivio.

- Prema njemu je Filip osjeao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio

je da je slabiji od njega.

- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost.

- Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izaao kao

pobjednik.

- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.

- Kad je Kyriales otiao, poslije se saznalo da se ubio.

- Filipa je tada jednog dana Boboka zamolila da joj posudi novaca da bi

mogla otputovati.

- Te su se veeri trebali sastati u njegovoj kui, ali ona nije dola ve je

doao Baloanski koji je rekao da Boboka nikud ne putuje.

- Pokazao je Filipu nekakav raun govorei da je to Boboka napisala.

- Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje priao Baloanskom

primijetio je da je on sav krvav.

- Baloanski je tada izjurio van iz sobe.

- Filip je potrao za njim, ali ga nije stigao pa je otiao kod Boboke.

- Nju je naao kako lei sva u krvi na krevetu.

- Baloanski joj je prerezao grkljan.

Analiza djela:

Poetak

Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine

nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi:

i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana

jednokatnica na dnu mranog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad

tekim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine

su prole od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin:

sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri

noi pio i lumpao sa enama i kelnericama, a onda se vratio i naao

zakljuana vrata i ostao na ulici, te otada ivi na ulici ve mnogo godina,

a nita se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zakljuanim

vratima, i kao i onog jutra imao je osjeaj hladnog, gvozdenog dodira te

teke, masivne kvake u koljci svoga dana: i znao je kako e ta vrata biti

teka pod njegovom rukom i znao je kako se lie mie u kronjama

kestenova i uo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave,

a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav adav, umoran,

neispavan, osjeajui kako mu neto plazi oko okovratnika: po svoj prilici

stjenica. Nikada nee zaboraviti onog mranog svitanja i one pijane,

posljednje, tree noi i onog sivog jutra - dok ivi.

Tako ve prvi taktovi, zahvaljujui onoj intimnoj koheziji koja proima

svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju

knjige. Ostvaren je, na samom poetku, pripovjedaki ritam sjeanja i

obnavljanja prolosti i sadanjosti, tenja da se stvari iznesu »onako kako

su se zaista dogodile«, i prikae njihovo djelovanje u vremenu.

To jedan ovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prolost, a vraa se natrag

da s njom raskrsti, razrauna, konano i neopozivo, »na licu mjesta«,

na popritu svojih djejih razdora, s akterima nekadanjih i sadanjih

muenja i sumnja. Sve je poelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim

vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju

prethistoriju, i sve je to mrano, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno,

i sve je to neprestano prisutno u ovjeku; a ovakav povratak ima snagu

da bivim dogaajima dade jo jednu potpuniju, bolniju, proieniju

oevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjeaje nosi

odaje svoj stav, njegova je doivljajnost izraena posebnom senzibilnou

koja je zatreperila pri ovom vraanju u prolost. Zakutak odaje afektivan

stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom

isprana jednokatnica, mrani drvored, Meduzina glava od sadre nad

tekim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono to

slijedi, mobilizira slikarsku i uope psihiku osjetljivost glavnog junaka.

I sve e to postati upravo simbolino za junakov svijet. Jer je taj junak

(o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjea, mnogo bolje bilo rei

slabi!) nosilac radnje, zapravo arina toka tj. sjecite svih dotadanjih

a sad i novih sukoba i nemira.

Djetinjstvo

O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: To sublimno,

duboko problematino, nepoznato, tajnovito djeje u nama lei duboko

pokopano u tmini naih vlastitih frojdovskih kompleksa, i to boleivo

sjeanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva

jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega naega

u nama.

Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao

prustovsko-rilkeovska scena:

Klei Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana uju

koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog

prozora i preko ljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda

puna slame i pahuljice od ivadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod

drvenim mostiem, pun slame, smea i pahuljica od ivadi, a jedna mala

ladica od novinskog papira, ta draga djeja pustolovna korablja, zapela je

o ciglu, sva mokra i namoena, pred potonuem. Sagnuo se Filip da

podigne svoju malu brodolomnu djeju ladicu iz smrdljive lokve nad

kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to ve u

isti tren uinilo preglupim: tako je stao pred trafikantiin prozor i

zagledavi se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomino, dugo.

Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog,

neobinim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u

vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije

svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.

Simbolika povratka:

Dramatina toka u kojoj roman poinje jest superiorno odabrana

koincidencija meusobno suprotstavljenih junakovih nemira:

povratak fiziki i povratak psihiki, potraga za izgubljenim vremenom i za

svjeinom prvih emocija (koje preteno i nisu emocije nego psihike

traume), neobian moment sumnje u vlastitu linost i u vlastite

stvaralake sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi

zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog

povratka znai: kako bi trebalo poivjeti pa da ivot bude cjelovit,

smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamiljen tako; bar ga je

junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na

ulici, te otada ivi na ulici ve mnogo godina, a nita se nije promijenilo

uglavnom. Stoga je taj povratak zamiljen kao predah, kao ispunjenje

odisejske potrebe da se lutalac vrati polazitu i da ostvari najveu radost

ovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjitem i

ponovo zauje davne zvuke djetinjstva. Toj romantinoj potrebi prinosi

Filip rtvu u asu povratka: osjetiti se doma, outjeti negdje vrsto tlo

pod nogama, uroniti u simbole koji su i nai i opi (ili bar iri od naih

linih), to je enja Filipova.

Problem romana:

Tenja njegova da u vlastitoj prolosti nae neka uporita, neke proplanke

na kojima se moe predahnuti, vrste toke sa kojih se moe krenuti

dalje, ta se tenja pokazuje kao jalova himera: bez uporita u svojoj

prolosti, bez uporita u svojoj umjetnosti, bez uporita u svojoj okolini

(i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se

povratkom zatekao). Filip u poetku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir,

ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pruanje ruku za

osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvieg napona;

a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.

Knjiga sastavljena od udesnih svojstava rijei, kretanja, mirisa, zvukova:

Ogenj! ta stara, zaboravljena rije probudila je u Filipu jaki osjeaj

panonske podloge. On ni sam nije znao zato, ali u taj tren osjetio je

neobino jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi:

osjetio se doma. Ne »kod kue« nego doma, u skladu s jezinom

podlogom o kojoj je rije. Tako se itava ova knjiga temelji upravo na

udesnim svojstvima pojedinih rijei, kretanja, mirisa, zvukova, pa ak i

snova, da u nama probude i ponovo razvihore itave bujice uspomena i

susprezanih nagona.

Smisao traganja za izgubljenim vremenom:

Sve je lapidarno, sve stoji na neem, sve ima svoju podlogu,

ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. ivei tako ovjek bi sam mogao

postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do

stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih

traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnou,

za podlogom. Takvu istu podlogu traio je, jo ranije, drugi jedan Krlein

junak, doktor Walter iz novele In extremis:

... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i oisti od

svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri.

Da samoga sebe vagne. ivot treba da se arhitektonski gradi iz dana u

dan, po nekom odreenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma,

sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna la, neka bude taj

plan to mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u

ivotu!

Znaenje rijei frajla:

U Filipovoj ustreptaloj mati odreene rijei bude virove uspomena,

infernalne tajne njegovih davnih, besanih djeakih nemira.

Dovoljno je da koija Joa Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga

kraj javne kue da »frajle jo sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene

kota uspomena: Kakva sablasna rije: frajle! A ipak! Koliko je dubokih

tajna pokopano u toj tako vulgarnoj rijei koju panonski foringai

izgovaraju skupljajui kod toga pljuvaku pod jezikom od gaenja i

moralnoga prezira!

Dovoljno je da se ta rije zauje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag,

ili, jo tonije, da se pokae brutalna prisutnost, istovremenost

sadanjosti i prolosti, koje su tako prepletene da nisu vezane samo

kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao

esnaestogodinjak zaputio frajlama, ta njegova tenja da se jo kao

djeak zablati do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi;

ta sugestivna, koloristika i zvuna, slika njegova segmentalnog odgoja;

ta njegova tenja za oslobaanjem od vlastite (majine, zapravo)

nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju;

to sablasno, ritmiko navraanje uasne tematske rijei frajle;

i konano, ta superiorna likovna tema enskog trbuha, pa stravian

bijeg sa srebrom forinte u uima - sve to nije samo izvrsna literatura nego

i jedna od kljunih situacija ove drame.

Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:

Flaubertov doivljaj:

Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu Novembru

(jednom od najljepih tekstova Flaubertovih), zapravo je ista romantika.

Njemu je javna ena izvor patetine ljubavne strasti, ak simbol ulne

ljubavne iskrenosti, drutveni problem on u njoj ne vidi.

Tek kad je legla pokraj mene, izloila je pred mojim oima s ponosom

kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i

uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa

s udubljenim pupkom, njen gipki i greviti trbuh, tako mekan da u nj

zagnjuri glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove,

prave enske bokove kojih linije prelazei u okrugli but podsjeaju uvijek

u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha;

znoj od kojega je njena koa bila vlana, inio ju je svjeom i ljepljivom,

u noi su njene oi sjale upravo strano, a narukvica je od jantara,

koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo

od kreveta.

Filipov doivljaj:

Umjesto romantike prikazana je itava jedna ljudska tragika.

Filipu je javna ena gruba drutvena istina i, u isto vrijeme, odvratna

mora jednoga djetinjstva.

U vlanom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunanog ljetnjeg

sjaja kao oslijepljen, tapajui u potpunoj tmini, Filip je kod kurog

osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s

prebaenim enskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i

razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neiji glas

da pristupi blie k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti to je padala

kroz maleni kolut na prozornoj ploi, leala je ena, a trbuh joj je bio

raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svjei hljeb kada lei na pekarskoj

lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan,

da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina

slika to mu je ostala u pameti sasvim ivo i neizbrisivo.

I slikarski je izraena razlika izmeu ova dva dogaaja. Kod Flauberta sve

je to svijetlo i isto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska,

a kod Krlee je sve trulo, naduveno i prijesno.

Naruena slikarska vizija svijeta:

I upravo tu gdje misli da proiruje dijapozon doivljavanja i da pojaa

govor svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog asa

kad sumnja da je boja kadra izraziti sve to nije boja, im hoe boji da

dade samo ono to je njeno, da je ponizi na njenu ulogu u stvarnosti,

time je naruio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza,

odnosno tematika ove knjige.