Dok je tako stajala iza zatvorenih vrata, osjetila je nelagodu, ne zbog iskrivljenih slova koja su ostavljala dojam obične domaćice kojoj kuhača možda bolje pristaje od pera, već zbog izrazito ozbiljnog lica poštara, na kojeg baš i nije navikla. Za nju su pristizale uglavnom besplatne knjige slastica ili kulinarskih zapisa, negativni odgovori sa natječaja u vezi zaposlenja koje je kradom upućivala, bez znanja svog supruga ili opomene školskog ravnatelja za neprimjereno ponašanje njenih malih zvijeri, koji su svoje hiperaktivno ponašanje koristili izvan dozvoljenih granica. Svi računi za potrošenu električnu energiju, vodu , plin, telefon ili odvoz otpada, te oni strogo poslovni, o stanjima bankovnih računa i financijskim transakcijama, pozivi na važne seminare i sastanke, sve ono jako važno, glasilo je na ime njenog supruga, vrlo uspješnog poslovnog čovjeka, koji ju odavno nije volio, već mu je služila kao kućna pomoćnica i majka dvoje zajedničke djece. Bila mu je jednostavno rečeno - nužno zlo!

Ovo je bila danas strogo povjerljiva plava koverta na njeno ime, ime obične žene kojoj je dan prolazio u pospremanju doma i okućnice, pranju i glačanju rublja, pripremu objeda i još mnogim drugim poslovima kojima baš nitko nije pridavao veću važnost.

Uostalom, ni ona sama sebi nije bila više važna u sivilu koje je vladalo u njihovu domu nakon toliko godina braka. Svatko je imao svoje želje, planove i ciljeve. Jedino je ona bila uvijek negdje na posljednjem mjestu. I malim zvijerima i poslovnom čovjeku!

Odlučila je duboko udahnuti, zadržati dovoljno zraka dok ne otvori kovertu i suoči se sa strogo povjerljivim podacima! Što bude – bude!

Na bijelom papiru zjapila su neka čudna slova ili joj se to samo učinilo, ali zasigurno zna da ništa od pročitanog nije razumjela. Jedino prepoznatljivo u gomili ispisanih crnih slova bili su x, y i riječ the, pa je došla do zaključka da bi se moglo raditi o engleskom jeziku. U tekstu je jedino prepoznala ime svoje bake Ane iz Australije, koje se sjeća kroz izmaglicu. Jadna uboga starica, koja je morala kao iseljenik otići iz zemlje, trbuhom za kruhom. Ako je teško bolesna, pomisli Marta , ona je ipak tu da joj uljepša staračke dane. Uzela je telefonski imenik, potražila tumača za strane jezike, upisala broj i krenula nazvati. Ne, bolje je da ne nazovem, mogao bi u ispisu telefonskog računa ostati broj, pa bi moj suprug sve otkrio!

Sve bi palo u vodu, posebno ako se radi o nečemu što bi mi izmjenilo život i ovu sivu svakodnevnicu koja me je priznajem, poprilično gušila. Idem tamo! Osjećam da to moram učiniti sama, bez ičijeg znanja. Samo da uspijem pronaći u svom ormaru nešto prikladno, nešto što me neće odati već na samom početku! Nisam bila u gradu već mjesecima, nigdje osim do susjedne trgovine za svakodnevne namirnice i pekare.

U ormaru je bilo svašta. Posegnula sam za haljinom, to je upravo ono što simbolizira pravu ženu. Mislim da je ova crvena najprikladnija! Ali ti volani! Pa ta dužina do gležnja! Kupljena je prije deset godina, tada, nosila sam je na vjenčanju svoje najbolje prijateljice. Uostalom i bila je jedina i tu nije bilo puno dileme. Prekrojit ću je. Pa za to mi treba samo sat vremena, a ručak treba biti na stolu tek u 15 sati. Uzela sam škare, odrezala samo trećinu, što kraće to bolje. Rasporila volane, napravila dubok dekolte i sve dobro pričvrstila crvenom svilenom ružom. Odjenula sam je sa strepnjom, dodala zlatnu ogrlicu sa medaljonom koju mi je darovala baka i u ruku uzela torbicu. Raspustila dugu crnu kosu, nanijela malo rumenila na obraze i nekoliko poteza na očne kapke i usne, te stala pred ogledalo.

Hej! Pa to nisam ja! Čije je to lijepo njegovano lice? Odakle ta zgodna crna žena u crvenom?

Već sam se vozila podzemnom, kada sam pogledala na sat – točno deset! Bilo je jako zagušljivo, ljudi su se gurali, izgovarali psovke i nervozno gazili jedni drugima po nogama. Imala sam sreću što sam našla slobodno mjesto u uglu, do prozora. U zraku se osjećao jak miris alkohola i duhana. Učinilo mi se da sam na tren u nosnicama osjetila i vrlo skupocjen muški parfem. Da, u pravu sam, bio je to muškarac koji je sjedio ispred mene, čitajući jutarnje novine. Crno odijelo, sa uredno izglačanim ovratnikom bijele košulje i izrazito uglađenim zatiljkom. Imao je prirodnu kosu boje uglja. Lice mu je bilo okrenuto naprijed, tako da sam konture mogla samo zamišljati. Ah, kako bi bilo divno da mu lice krasi i brada. Bio bi to zaista muškarac mojih snova! Uplašila sam se na trenutak svojih misli o neznancu koji sjedi ispred mene, kojeg nikada nisam srela, ni razmijenila riječ dvije, pa čak mu ni lica vidjela. Neka mi tiha jeza prostruji tijelom…shvatim da me privlači! Čime ? Samo mirisom parfema? Ne, bilo je tu nečeg neobjašnjivog. Tiho sam uzdahnula.

Ne znam koliko je prošlo vremena dok su stanice izmicale u podzemnoj, ali se dobro sjećam da se ON okrenuo, da zuri u mene, da me promatra širom otvorenih očiju, gotovo savršen, ali bez brade. Tako ste lijepi, rekao je sasvim smireno i nastavio čitati svoje novine. Skočila sam sa sjedala i bez ijedne progovorene riječi izašla. Da li mi je pročitao misli? Ne znam!

Za desetak minuta našla sam se pred uredom tumača za strane jezike. Tajnica me toplo pozdravila. Udobno sam se smjestila u kožni naslonjač boje meda. Pogled mi se zaustavio na mramornim stubama koje vode na prvi kat. Bile su precizno posložene u polukrug, sa pozlaćenim rukohvatima. Zidove boje breskve, krasile su umjetničke fotografije. Na svakoj se nalazio po jedan prozor različitih konstrukcija. Drvenih, željeznih, kamenih…i činilo mi se da su to prozori u svijet. Prozori, koje sam oduvijek željela širom otvoriti i udahnuti zraka! Taj osjećaj neopisive slobode u udobnom naslonjaču bio je mnogo jači od glasa tajnice koja me je nekoliko puta pozivala da uđem u prostoriju.

Baš tu, dočekalo me je za velikim radnim stolom, ono isto lice iz podzemne koje je zurilo u mene i sa čijih sam usana čula nešto najljepše do tada! Pokušala sam pokrenuti svoje zaleđene usnice, ali bez uspjeha. Samo tišina…ona ista tišina koja me je često pratila dok sam prolazila kroz razne mučne životne situacije, kada sam šutnju smatrala jedino mogućom komunikacijom između dvoje ljudi, na jednoj strani poslovnih, a na drugoj sasvim običnih i neukih, u koje sam svrstavala sebe kao običnu domaćicu. Zatražio je razlog mog posjeta i pismo koje sam već od samog ulaska u ured čvrsto držala između uznojenih drhtavih prstiju.

Strah koji me je obuzeo dok sam čekala prijevod strogo povjerljivog pisma bio je ovog trenutka jači od mene same. Osjetila sam nesvjesticu. Što ako padnem? Ako izgubim tlo pod nogama u ovako običnoj, prepravljenoj haljini ? Ako već moram pasti, zašto to ne bi bilo otmjeno? Ako me polegnu na trosjed koji se nalazio neposredno do masivnog radnog stola i ako budu vidljive linije ranije ušivenih volana, neću biti ništa drugo osim - obična domaćica. Uh, kako je teško kada moraš razmišljati kako ćeš izgledati dok budeš padala! Ma svejedno, što je tu je, ja moram sada ostati pribrana i izdržati. Izdržati samo još koju minutu i gotovo!

I dogodilo se! Pismo je prevedeno sa engleskog. « Draga gospođo, » - rekao je istim smirenim glasom kao u podzemnoj, « Vi ste od ovog trenutka jedina nasljednica gospođe Ane Labas, vaše bake iz Australije sa ogromnom svotom novca ! « Ostala sam bez daha. Kuda ću ja s tim novcem? Tumač se potrudio da mi kaže još nešto: « Jedino što Vam se neće svidjeti, draga moja klijentice, a to je da se taj novac nalazi u lancu trgovina ekstravagantne ženske odjeće na cijelom području Australije. «

Savršeno! Pa konačno ću imati pravu crvenu haljinu, bez volana, od čiste svile, ja - obična domaćica. Sada mogu konačno pasti! I pala sam istoga trenutka u naručje najprivlačnijeg tumača engleskog jezika o kome sam samo mogla sanjati. Prošla je skoro godina, a da se nisam niti okrenula. A nasljedstvo? Udvostručeno je ulaskom u moj drugi brak sa muškarcem bez brade u koji sam povela i moje dvije slatke zvijeri. Moja karijera je bila više nego uspješna, a ja kao prava poslovna žena - imala sam pred sobom još mnogo ideja koje su trebale ugledati što prije svijetlo dana!