Mučenici
Ne pitaj me ništa, tek svijeću upali Za sve one što su za dom pali.     Mučenici pobijeni u Jerkuši-pogledaj dolje
Na Širokom Brijegu pokopana trojica fratara mučenika ubijenih 1945. godine u Zagvozdu
Žicom na leđima svezane ruke Na usnama molitva,u srcu sveti žar Za vjeru u Krista primaju muke Fratri svoj život daruju na oltar. ( Himan pobijenim hercegovačkim fratrima) Široki Brijeg 9. listopad 2007.godine sprovodnim obredom u crkvi Uznesenja BDM oprostio se od svoje trojice fratara mučenika koje su prije 62 godine ubili partizani u Sudišću kod Zagvozda. Fra Melhior, fra Zdenko i fra Julijan ukopani su u crkvi uz još 18 fratara koji su ubijeni i spaljeni u samostanu i Mostarskom Gradcu. Tjekom Drugog svjetskog rata pobijena su 66 franjevaca Hercegovačke Provincije od strane partizana Osmog dalmatinskog korpusa. Partizani su odlučili pobiti sve fratre, a onda uništiti Katoličku crkvu i vjeru u Trojedinoga Boga. Počeli su sa hercegovačkim fratrima, jer su fratri bili omiljeni u narodu, pa bezbožnici nisu mogli narod voditi svojim putovima. Sveta Misa služena je na latinskom jeziku, a predvodio ju je generalni ministar Franjevačkog Reda fra Jose Rodriguez Carballo, uz koncelebraciju svih provincijala iz Republike Hrvatske, Hercegovačkog provincijala dr.fra Ivana Sesara,izaslanika provincijala Bosne Srebrene, zagvoškog župnika don Jakova Cikojevića, te gvardijana samostana na Širokom Brijegu, fra Branimira Muse. "Za Široki Brijeg ovo je poseban dan. Znam da su zajedno sa 66 franjevaca ubijeni i mnogi članovi vaših obitelji. Svi su oni dio onog mnoštva iz Knjige Otkrivenja. Svi su oni ono zrno što kad padne donosi veliki rod", rekao je generalni ministar. Pozvao je na zahvalu Gospodinu za njihovo svjedočanstvo vjere. "Na njihovu primjeru posvijestimo našu odgovornost kako bi u budućnosti izbjegli takva događanja. S toga slabim glasom koji dolazi od sv. Franje i jakim koji dolazi od svete vjere kažimo: 'Nikada više rata! Nikada više nevinih žrtava! Nikada više krvi! Želimo mir i zalažimo se za izgradnju mira'. Mir je delikatna biljka koju svaki pojedinac mora njegovati. Neka krv ovih mučenika postane klica mira u ovoj mučeničkoj zemlji. Ova zemlja Bosna i Hercegovina ima pravo na mir i moćnici ove zemlje ne mogu zatvoriti oči pred ovom stvarnošću koja zaziva mir. Za ovo će moćnici svijeta odgovarati, ali i mi ako ne učinimo svoj dio. Ne možemo zatvoriti oči kad tolike žrtve viču svojom krvlju i tolikim suzama", kazao je fra Carballo. Sliku širokobriješke crkve, rad studenta Hrvatske akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, gvardijan fra Branimir je darovao župniku Zagvozda don Jakovu Cikojeviću kao znak zahvalnosti "župniku i svim vjernicima župe Zagvozd koji su čuvali uspomenu na naše fratre i palili im svijeće za Dušni dan". Don Jakov je zahvalio gvardijanu na slici, kazavši  da je i on ponosan na župljane Zagvozda što su čuvali uspomenu na pobijene fratre, i da nitko od Zagvožđana nije sudjelovao u njihovom ubijanju. Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara, te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji.
DON JAKOV GOVORI NA GROBU U ZAGVOZDU
Fra Miljenko Šteko propovijeda
Don Jakov govori u crkvi
Slike sa Širokog Brijega
Don Jakov prima sliku od fra Branimira Muse
Pogreb u Zagvozdu slika 1
Pogreb u Zagvozdu slika 2
Pogreb u Zagvozdu slika 3 /foto Goce/
Ekshumacija u Zagvozdu /travanj 2005/
Ekshumacija u Zagvozdu /travanj 2005/ slika br.2
Ekshumacija u Zagvozdu -Sudišće /travanj 2005/
Ekshumacija u Zagvozdu-/travanj 2005/ slika br.3
Ekshumacija u Zagvozdu/travanj 2005/ Predmeti nađeni kod ekshumiranih
Ekshumacija u Zagvozdu /travanj 2005/ Predmeti nađeni kod ekshumiranih 1
POVRATAK NA VRH STRANICE
=========================================================
Mučenici pobijeni u Jerkuši
Drugi veliki lokalitet pobijenih hrvatskih domoljuba na području Zagvozda je mjesto ispod samog centra mjesta, a zovu je „Jerkuša“ ili „Šuvarev dolac“. Na to mjesto su između 15 listopada i 15.studenog 1944.godine partizani Osmog dalmatinskog korpusa doveli i ubili 42 civila iz općina Makarska, Imotski i Vrgorac. Prva sveta misa javno za njih je održana u studenom 1990.godine, kad je nadbiskup mons.Ante Jurić došao na ovaj lokalitet i izmolio odrješenje za umrle. Isto je učinio i na lokalitetu Sudišće. Drugi put misa je bila za 50 godišnjicu pogibelji 13.studenog 1994. Kad se inače dogovorilo o uređenju područja „Jerkuša“. Ovdje donosimo poruku s te mise zadušnice i kasnije s njhova groba. Teško je i žalosno nakon 50 godina progovoriti o istinitom događaju što su ga ratni pobjednici htjeli javno izbrisati iz našeg sjećanja.Ovim misama zadušnicama želimo našim nevino ubijenim rodoljubim vratiti ono najosnovnije ljudsko dostojanstvo. Želimo ih javno spomenuti jer im je to bilo prije zabranjeno od onih koji su ih ubili Želimo za njih javno moliti jer nam je to prije bilo uskraćeno. Želimo im javno doći na grob koji su neprijatelji ovog naroda uništili, kad su najbliži željeli urediti taj grob. Prošao je skoro čitav jedan život, a svi zatvori i pendreci nisu nas prisilili da zaboravimo godine klanja – 1944. i 1945. kada se osinjak partizanske pobjede proširio zemljom kao avet, koji slavi pobjedu nad stotinama tisuća hrvatskih žrtava. Najveći progon Hrvata nije se dogodio u vrijeme rata, nego, kako su postupno osvajali vlast, tako su takozvani oslobodioci hrvatske rodoljube oslobodili života, kao što su i ove ovdje na ovom stratištu. Poubijali su sve one koji su se brinuli za narod i strepili za njegovu sudbinu, za njegovu budućnost. Poubijali su i progonili, pljačkali i satirali samo zato što su bili ono što jesu, svoji na svome, nepotkupljivi i neporobljivi Hrvati.Tko može platiti za naša žalovanja, naše suze, naše patnje i boli naših majki ,žena, kćeri i sinova. Tko može izbaviti sva pogubljenja koja su nam nametnuta. Zadovoljštinu može dati samo Bog. Samo nas njegova pravednost može utješiti navesti na opraštanje,“jer ako na bezakonje budeš gledao Gospodine, Gospodine tko će opstati?“ Kazna mučiteljima je njihova savjest. Hrvatska je dosta umirala, sada je trenutak da Hrvatska živi. Iako smo bili ponižavani i ubijani kao Krist, želimo oprostiti, jer se nemože nadati životu bez oprosta. Narod koji ima svoje mučenike, narod je odabrani. Snaga mučeništva zalog je njegovu prosperitetu. Jer Hrvat se ne bori da oduzme kome, čuva sveti oganj na ognjštu svome. Dok on tako stoji, dok on tako brani i Bog je i pravda na njegovoj strani.
SLIKA MJESTA JERKUŠE (GOOGLE ERATH) Karta mjesta Jerkuša gdje su ubijeni Hrvati
Dragi Hrvati !
Kroz gotovo pola stoljeća postojala je potreba Hrvata da pronađu svoje grobove i svoje Hrvate nestale po svijetu. U najavi dolaska demokracije, te u najavi i želji da se Hrvati zapitaju o sebi, pred veličanstvenim zborom, na danas već povijesnu Cvijetnu nedjelju 1990. u Zagrebu, upućen je vapaj, upućen je prvi javni poziv, da se pronađu grobovi, da se rasvijetli tama i razdoblje tišina oko ubijenih. Jer, ubijeni su ljudi bez prava da se brane, ubijeni su i bez prava onih, koji su ostali, da o tome govore, ili da o tome dadu išta naslutiti. Ljubav prema mrtvima i ljubav prema Hrvatskoj dovela nas je do grobova, do još jedne spoznaje da je hrvatska tragedija istkana krvlju nevinih iz svih krajeva mučeničke nam domovine, da nema mjesta u Hrvatskoj koje nije skoro pola stoljeća krilo tajnu grobova hrvatskih mučenika. A ta tišina, taj muk, koji je pratio njihovu žrtvu i satro mogućnosti njihova spomena – danas je to jasno – bio je samo navještaj današnjih događaja. Sada su objasnili, zašto prije nismo smjeli pitati ni tko smo, ni što smo, jer su od Hrvatske htjeli učiniti masovnu grobnicu, a iza toga bi opet slijedio muk i zatrto bi bilo ime hrvatsko. Nu, Božjom pomoći, kao i bezbrojnim junaštvima i žrtvama onih, koji su prezrevši sve materijalne vrednote, poklonili sebe za obranu i slobodu Hrvatske. Dobili smo i imamo Hrvatsku, nezavisni i priznatu, koja će ostati vječnom baštinom svim budućim hrvatskim naraštajima. Dragi prijatelji, Hrvatska je povijest ispisana križevima, križevima koji simboliziraju smrt i ljubav, možda je ovo trenutak da spoznamo da je križ život. Nosimo teret smrti kao zalog života i zbog toga, neka ovaj simbol žrtve i znamen darivanja budu ujedno opomena, ali i vjerovanje i nada svim hrvatskim naraštajima, kojima će prenijeti poruku što se dogodilo u vremenu mučenika i junaka, koji nisu mogli podnijeti ropstvo, tuđinu. I, neka sviježi križevi, koje danas postavljamo, budu zadnji za budućnost Hrvatske, u spomen slavnim očevima, braći i djeci, koji dadoše svoj život za vječnu slobodu Hrvatske. Pali su junaci otvorili nebo, sazvali Boga da pred njegovim očima poklone sebe vječnoj hrvatskoj slobodi i nezavisnoj hrvatskoj državi. Oni su veliki kao naš ideal domovine, i danas, dok im odajemo počast u ime Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava hrvatskog državnog Sabora, tražimo od Boga milost za njihov život vječni i krepost, koja je Hrvatskoj potrebna zauvijek. U Zagvozdu, 13. studenog 1994. mr.Gordana Turić POVRATAK NA VRH STRANICE