Odjeci

DHK: predstavljene zbirke trojice suvremenih europskih pjesnika

S ciljem približavanja suvremene svjetske poezije hrvatskom čitateljstvu u 1. kolu su objavljene zbirke "Mliječna staza" švedskog pjesnika Kjella Espmarka, "Autoportret sa sjetom" engleskog pjesnika Huga Williamsa, te "U središtu vode" Grka Yiorgosa Chouliarasa

Zbirke poezije trojice suvremenih europskih pjesnika - Huga Williamsa, Yiorgosa Chouliarasa i Kjella Espmarka, objavljene u novopokrenutoj Biblioteci "Eratio" Naklade Đuretić, predstavljene su danas na tribini Društva hrvatski književnika "Susreti u DHK".

S ciljem približavanja suvremene svjetske poezije hrvatskom čitateljstvu u 1. kolu su objavljene zbirke "Mliječna staza" švedskog pjesnika Kjella Espmarka, "Autoportret sa sjetom" engleskog pjesnika Huga Williamsa, te "U središtu vode" Grka Yiorgosa Chouliarasa, koji je i osobno u DHK predstavio svoju zbirku hrvatskom čitateljstvu.

Espmarkova "Mliječna staza" svojevrstan je niz epigrama, kratkih stihova, u kojima se mrtvi obraćaju živima sažimajući ono važno u svome životu. Riječ je o knjizi sa stotinu pjesama, objavljenoj 2007. godine, koja je u hipu rasprodana. Švedski književni kritičari proglasili su je "švedskom lirikom novog tisućljeća", a na hrvatski ju je jezik prevela Sonja Bennet.

Zbirku "Autoportret sa sjetom" engleskog pjesnika Huga Williamsa odlikuje pseudo prozni stil, prožet finim ritmom i suptilnom glazbom. Na hrvatski jezik preveo ju je Nikola Đuretić, koji je Wiliamsovu poeziju ocijenio "pjesništvom suzdržanog humora, blagog cinizma i privlačne samozatajnosti".

"U središtu vode" Yiorgosa Chouliarasa, u prijevodu Nikole Đuretića, odlikuje specifičan odnos prema jeziku kao osnovi tvorbenosti, ocijenio je književnik Branimir Bošnjak, nadovezavši se na raspon Chouliarasova poetskog diskursa koji obuhvaća cijelu lepezu pjesničkih izričaja, od posve cerebralnih poigravanja riječima do epigramskih dosjetki.

19. 10. 2010. Nacional.hr (Hina)

Fusnote ljubavi i zlobe

(54)

Nikola Đuretić: Lovac sjena. Naklada Đuretić, Zagreb, 2010.

Hrvatska književnost nikada nije znala adekvatno honorirati dobre pisce. One manje bučne, pristojne i umjerene nije uspijevala ni prepoznati. Zapravo, već na početku postaviti nam je, slijedom prethodnih rečenica, jedno neugodno pitanje. Rekosmo, naime, „hrvatska književnost”... No, postoji li takvo nešto, postoji li, konkretno, hrvatska književnost? Pitanje ne samo neugodno, nego,sa stajališta dobroga dijela kulturne javnosti, i bogohulno. Nikada, međutim, niti jedna zajednica nije profitirala od isključivo pristojnih, ugodnih pitanja. Kažem to ne da bih se opravdao, nego naprosto zato jer Hrvati ne postavljaju neugodna pitanja te stoga i nisu u stanju percipirati neugodne istine. Mi, naime, postavljamo ili pristojna ili neukusna, bezobrazna pitanja. Korist i od jednih i od drugih zanemariva je. Šteta opipljiva. Pristojna pitanja rijetko su i iskrena. Bezobrazna vrijeđaju, a uvreda potiče na bijes, ne na razmišljanje. No, vratimo se našem pitanju. Situacija književnosti u Hrvata slična je problemu hrvatske državotvornosti. Na stranu što su politika i književost u nas nerazdvojivo isprepletene – riječ je o podudarnosti čiju bismo narav mogli nazvati kontigentnom, ali karakterističnom. Naime, naša je povijest, izuzev zemljopisno i povijesno maloga odvojka dubrovačkoga ozemlja gdje je kolektiv uvijek iznad pojedinca, protkana velikanima. Velike žrtve, veliki podvizi, velika hrabrost – sve je to oduvijek u hrvatskoj povjesnici počivalo na plećim nekolicine velikih pojedinaca. Zapravo, percepcija naše povijesnosti moguća je skoro isključivo u vizuri velikih i znamenitih muževa. Logično – u nedostatku izgrađenih nacionalnih institucija, realno nemogućih u uvjetima polukolonije, nacionalnu svijest održavale su kolektivne predodžbe o velikanima nezamjenjivo nužnima u očuvanju identiteta narodne zajednice, perceptibilnima kao spasitelji. U hrvatskoj književnosti, osobito onoj poslije preporoda, također ništa ne funkcionira bez velikana. Stoga i imamo ulogu Gaja kao ne samo preporoditelja nego i nacionalno kulturnoga spasitelja, a potom se nižu razdoblja obilježena nekim velikim imenima – imamo tako Šenoino, Matoševo, Krležino doba. I u ovome segmentu javnoga života ponavlja se, dakle, ista paradigma s istim zaključkom u konačnici – tamo gdje ne postoje institucije, institucionalizira se individualni pothvat. Stvar nipošto nije nova i ovom tvrdnjom ne otkrivamo toplu vodu: imamo književnike ali književnosti nemamo. U takovoj konstelaciji pisci poput Nikole Đuretića nemaju puno šanse. Niti je odveć prodoran da bi se nametnuo ispred drugih, niti bezobrazan da bi na sebe skrenuo pozornost, a nije ni trabant nekome velikom imenu. I što je najvažnije – ne podliježe kriterijima kolonijalne političke korektnosti koja nam propisuje sprdnju kao jedini stav spram hrvatske, osobito najnovije, povijesti. Biti pristojan, dobro odgojen i solidan u svome poslu – sve ono, dakle, što se u uljuđenu svijetu podrazumijeva, u Hrvatskoj je krimen. Naravno, ne želim izmišljati argumente nekim apriornim tezama – nemam namjeru tvrditi da Đuretića itko napada, gura u zapećak, minorizira. Ne, nipošto – spominju ga, njegovo ime nije potpuno nepoznato, ali je daleko od žiže javnosti. Desetak knjiga koje je napisao svakako zaslužuju pozornost, ali mi ova posljednja, roman o Domovinskome ratu, daje misliti o tome kako u nas ni književna slava ni šutnja nisu slučajne. Na stranu to što njegova prethodna knjiga ogleda, zapisa i feljtona Zavičajni oblog raskapa bolne i ranjive teme hrvatske svakidašnjice na način nepopularan u dominantnom krugu hrvatske tzv. lijevoliberalne inteligencije – možda upravo stoga što prostor označen tom oksimoronskom sintagmom (lijevo i liberalno izvorno su politički kontrarni pojmovi!) zauzimlju uglavnom djeca podoficira i oficira JNA, udbaša, kosovaca i milicajaca, sloj koga je Đuretić izrijekom prozvao u jednom od eseja ove izvrsne knjige. Spomenutim magima hrvatske medijske scene Đuretićev roman odgovarat će vjerojatno i manje jer funkcionira po nekoj logici imanentne diverzije, a ne kao izravna polemika. Prije svega, riječ je o stilski, konstrukcijski i karakterizacijski savršenu uratku. Đuretićeva rečenica je njegovana, daleko od artificijelnosti, sposobna nenametljivo i istodobno dojmljivo dozvati pred čitatelja svijet o kome pripovijeda. Konstrukcija pripovjedne građevine transparentna, savršeno izbalansirana, raspoređena u tradiciji najboljih realističkih umjetnina koje se „pripovijedaju same” – a opet moderna, ekonomična, suvremena. Psihološka karakterizacija jednako tako majstorski nenametljiva i istodobno uvjerljiva. Dakle, kada se govori o Đuretićevu formalnom umijeću, nema se reći ništa preciznije doli da je to pripovjedač prave mjere, njegovana ukusa, savršeno svladana zanata. Tema romana je hrvatski domovinski rat, ispripovijedan iz perspektive londonskoga televizijskog novinara, zaposlenika britanske radiodifuzije, pomalo apatrida, u najboljem slučaju čovjeka dviju domovina čija sudbina podsjeća da se od sebe, andrićevski govoreći, ne da pobjeći i da nas vlastita prošlost, htjeli mi to ili ne, ne samo stiže, nego i opominje. Glavni junak, iz prijašnjih piščevih proza poznati Martin Jesenski, čovjek je koji sanja, ali ne samo proročanske snove, ne samo ni snove – on, u tradiciji svih velikih literarnih sanjara, sanja vlastiti život. Taj se pak sastoji od mozaika ne samo njegovih dogodovština, nego jednako tako i od obiteljske povijesti, isprepletene s poviješću hrvatskoga prostora. Na jednome mjestu je tako, zahvaljujući umješnosti romanopisca, vješto ispletena i osobna drama i obiteljska saga i pripovijest o prošlosti i sadašnjosti. Ono najuvjerljivije, ujedno i najspornije širokoj lepezi ljudi čiji probavni trakt suvremenu Hrvatsku izvan konteksta Jugoslavije doživljava virusnim poremećajem, jest činjenica da je Đuretić, u osobnoj tragediji i obiteljskoj drami glavnoga junaka, uspio na afirmativan način, pritom bez trunke patetike i domoljubna patosa, ocrtati ne samo rat, nego i unutarnji i međunarodni kontekst u kojemu se on odvijao. Bez i jedne suvišne riječi ili rečenice, pred nama izranja svijet okrutne povijesti u kome nema mjesta ritualnom pokajanju radi kojega je nužno smisliti što više zločina i na našoj strani. Nema mjesta uravnoteživanju krivnje i ta nesmiljena istina odjekuje snažno upravo zato jer je iskazana bez imalo poze, bez lažnoga domotužja čija odsutnost čini suvišnom i svaku dvojbu o naravi obrane zemlje. Dalekosežna, pak, poruka utemeljena je na pogibiji najmlađega člana obitelji, mladića do devedesetih ravnodušna spram vlastitih korijena, čiji se odlazak u rat čini gotovo slučajnim. Povijest, naime, u kriznim vremenima pokazuje da slučajnosti nema i da je svaki izbor svrhovit, na ovaj ili onaj način. Dirljiva, potresna, a opet bez imalo sentimentalizma ispričana drama naći će put do svog općinstva. I pisci poput Đuretića imaju svoju publiku. Osim profesionalnih žrtava hrvatske državnosti, osim spodoba što im hrvatska opstojnost predstavlja duševnu bol, pored dioničara domoljublja, postoji i nemali broj ljudi čije ljudsko i intelektualno poštenje jamči normalnu percepiju ovoga romana. Romana koji svog auktora potvrđuje kao zrela, ujednačena, kvalitetna prozaista.

Antun PAVEŠKOVIĆ

Republika 10 – listopad 2010

Nikola Đuretić, Lovac sjena, Naklada Đuretić, Zagreb, 2010.

Neprolazna riječ istine

Ljerka Car Matutinović

Ili još vjernije: Otrgnuti okus života u okrutnom ritmu smrti. Ili: Hrabro deklarirana bezočnost ratnih strahota. Ili: Nezaustavljiva i ustrajna žudnja za slobodnim bivstvovanjem. Te pjesnički intonirane sintagme i još mnogo sličnih koje spontano naviru nakon čitanja izvrsnoga romana Lovac sjena Nikole Đuretića otkrivaju esenciju dosad nedovoljno osvijetljenih zbivanja u vrijeme Domovinskog rata, koja su još i danas u žarištu svakodnevne realnosti. Jer nije prošlo ni punih dvadeset godina od nesmiljenih nasrtaja na Vukovar, grad mučenik (povjesničari drže da se još nije ispunila tzv. vremenska distanca), a pred našim duhovnim očima još živi okrutna i neljudska slika poniženih patnika ugaslih pogleda s najlonskim vrećicama u rukama, dok oko njih poput smrada iz kloake zvekeće prostačka, vulgarna deračina razularene neprijateljske soldateske. Upravo zbog tih tragičnih slika žrtava koje su prije bili osobe napisana je ova knjiga: kao suprotnost besmislu ratničkih osvajanja i protivljenje suludim, dehumaniziranim idejama o tzv. etnički čistim prostorima. Knjiga posvećena samoobrani, dostojanstvu i pravu na život.

U zanimljivom i uvjerljivo koncipiranu romanu Nikole Đuretića dominiraju dva lika: otac, sudionik Hrvatskog proljeća, emigrant iz Hrvatske s domicilom u Londonu, po profesiji novinar i urednik BBC-ja, i sin Tomislav, nazvan Londonac, dragovoljac na bojišnici za obranu Vukovara. U nastojanju da bude maksimalno otvoren, nesputan i slobodan u raskrivanju emocija, slobodarskih ideja i ideoloških zabluda, autor prikazuje u opisu dviju obitelji Jesenski i Dragić razjedinjenost i raskol zbog politikantskih i inih zabluda i netolerantnosti. Isto tako Đuretić iznosi na čistinu, u liku britanskoga lorda Carringtona, nepouzdana i dubiozna politička stajališta o ratu u Hrvatskoj. Iznoseći provjerena iskustva o serviranju vijesti u globalni svijet kojemu se mi često nekritički divimo, autor i tu izriče svoju žudnju za istinom. Poznata uzrečica, nije zlato sve što sja, još funkcionira: „Istinskim patnjama prognanih ljudi, njihovim životima pod kišom granata i raketa, mučnim tavorenjem po koncentracionim logorima što su podsjećali na one iz posljednjeg svjetskog sukoba i što su svake večeri s biltenima radijskih i TV-vijesti unosili časoviti nemir u njihove mirne i sređene suburbijske domove – bavili su s tek rijetki. A i tada su, radi nekakve izmišljene i posve umjetne i nategnute ‘objektivnosti’ i ‘nepristranosti’, zauzimali nekakav uravnotežen pristup, zanemarujući pri tome činjenice i prije svega iskrivljujući istinu.“
Obuzet snovima o istini i pravdi dragovoljac Tomica dat će život u borbi za slobodu Vukovara. Njegovo je domoljublje i naslijeđeno i čisto: „Za one koji su preživjeli i za one kojih više nema, koji su, eto, kao i ja ugradili svoje mlade živote u slobodu te zemlje, zemlje koja možda nije sada onakva kakvom si je zamišljao, tata, ali koja će to biti… jednoga dana. Stoga ću ponoviti još jednom: nije mi žao ničega i da imam još jedan život – ja bih sve to ponovio!“
Možda ovdje, gdje majke već stoljećima plaču, ni pjesnici više ne znaju gdje je istina svijeta u vremenu ugaslih mitova i svakovrsnih tjeskoba, ali Nikola Đuretić, dobar pjesnik, i romansijer po vokaciji, to zna.
^{Ljerka Car Matutinović}

(Vijenac, br. 443, 24. 02. 2011.)