Arkadijski izvori pastirskih motiva

Piše: Marijan Grakalić

Mitopetička Arkadija mjesto je koje možda postoji svugdje, i njeno se izvorište osim pjesnički, teško sagledava. Potraga za njome započela je još  davno  i traje do naših dana kao lutanje i nadanje svima kojima nedostaje osjećaj domovine.  Samom putovanju, to jest potrazi, prethodi  osvit ranih logograma: pisma i jezika stvorenog za obraćanje nadnaravnom. Nužnog alata za sve kasnije mitske poruke i vijesti koje stižu i do nas, i koje nas i sada upućuju na dijakroničnost svetog.
Moguće je da istinska potreba za Arkadijom nastaje nakon titanskog pada  Tartara i završetkom onog pretpostavljenog ali slabo zabilježenig Zlatnog doba u kojem je sve bilo savršeno, a ništa profano. Kao rana refleksija tog primordijalnog sijećanja i
nije neobično kako je taj predio geografije svijesti tumačen i nekom vrstom pastoralne idile u Svetim gajevima. Na poljima Arkadije susrećemo prve pastire ideja i vizija koje će kasnije imati brojne refleksije u poeziji ili likovnosti, i drugdje. Tu se nalaze gotovo misterijski korijeni simbola onog drevnog i sada možda dalekog Poluostrva koje je nadahnulo kiklopski zidane hramove drevne Europe, kao što je onaj Artemidin (Demetrin) u Mikeni, gdje slavlje života započinje plesom zamsakiranih medjveda (arctus) i u kojem maske potvrđuju svoj izvorni smisao.
Mjesto je to i na kojem susretom konjskog klana i legendarnih Amazaonki nastaje totemski kult Kentaura za koji Graves navodi čitav niz gastrozofskih opijata, i gdje Heraklo greškom ubija kentaura Hirona a slutnje avanturističke Argonautike već daju svoje jasnije obrise. Hiron tako zauzima Prometejvo mjesto na "Kraju svijeta", i krug bi bio zatvoren i svijet bi prestao postojati kao događaj da se ne dogodi sudbinska "kazna božja" kojom su arkadijski kentauri pretvoreni u ljude. Tako mogući arhetipski pastir Noemis zasigurno stariji od bližih uzora, a ustvari prije kentaur i Hironov sin ima isto rodonačelištvo kao i svevišnji bog Zeus - samu Arkadiju.
Mitopoetiči Arkadija se, eto, može iščitati i kao jedna poetska refleksija svijeta i posve ljudsku žeđ za svetim kao putem ka oslobođenju od vlastite nesavršenost.

(Copyright M.Grakalić, 2007.)