Prof. dr. sc. Milivoj Boranić
redoviti profesor pedijatrije i onkologije (u mirovini)
znanstveni savjetnik u trajnom zvanju
20052011





STUDIJ

Prvi dio studija – pretklinički predmeti
Za studij medicine odlučih se pred kraj srednje škole, uoči mature. Taj mi se studij činio zahtjevnim i primjerenim mojim sposobnostima kao dobrom đaku. Neko sam vrijeme razmišljao i o studiju brodogradnje, pa i arhitekture, koji su također slovili kao teški studiji. S druge strane, mlada i ambiciozna profesorica hrvatskoga jezika  koja je cijenila moje znanje i kvalitetu pismenih sastavaka usrdno me nagovarala da se posvetim studiju književosti. Svesrdno je taj savjet podupirao profesor filozofije , pogotovo nakon jednog (doista uspjelog) eseja o Kantu koji sam napisao. Financijska perspektiva tog životnog usmjerenja činila mi se međutim neizvjesnom te sam bio skloniji "konkretnim" zvanjima od kojih se može živjeti. Odluka za studij medicine bila je dakle racionalna, bez posebne sklonosti i bez pravih uzora u obitelji. Djed je doduše bio veterinar a njegov bratić ugledan liječnik (u jednom mandatu i predsjednik Liječničkoga zbora) ali djed nije nikada sa mnom razgovarao o struci, a njegova bratića nisam poznavao.
Roditelji se mojoj odluci nisu protivili, štoviše vjerujem da su bili zadovoljni što će im najstariji sin biti "doktor". Uopće, roditelji se nisu bitnije uplitali u moj život, bili su zadovoljni što sam dobar đak i što ne stvaram probleme kod kuće a niti izvan nje.
Upisah se na zagrebački Medicinski fakultet 1954. godine i diplomirah 1960. godine kao jedan od ponajboljih studenata – sve sam ispite, osim tri, položio s izvrsnim uspjehom. (Ocjene vrlo dobar dobio sam samo iz patologije, mikrobiologije i ginekologije.) Na prvu godinu studija upisalo se nas osam stotina brucoša (!) jer tada nije bilo prijamnog ispita. Selekcija se obavljala na prvoj godini studija, na ispitima iz fizike i kemije, a zatim i biologije. Slijedeći filtar bili su ispiti iz anatomije i fiziologije na drugoj godini. Tako se od početnih osam stotina studenata na treću godinu upisalo svega oko tri stotine, a do kraja studija broj se smanjio i ispod dvije stotine. Napomenimo da je zagrebački fakultet bio tada jedini medicinski fakultet u Hrvatskoj, a potreba za liječnicima u poratnom razdoblju bila velika.
Vježbe iz fizike obavljale su se na Veterinarskom fakultetu u Heinzelovoj ulici, a vježbe iz kemije u mračnom i zagušljivu prostoru ispod amfiteatra predavaonice za kemiju u glavnoj zgradi Fakulteta na Šalati, sa starinskim laboratorijskim pultovima. Iz tog se razdoblja prisjećam spajanja električnih žica mjernih instrumenata na vježbama iz fizike te titriranja kiselina i lužina i proizvodnje precipitata na vježbama iz kemije. Ispit iz fizike (kao prvi ispit na fakultetu) glatko sam položio kod profesora Bože Metzgera  – studentskoga "straha i trepeta" jer je kod njega prolazilo jedva pedeset posto kandidata. U kolegiju kemije koji su predavali profesori Tomislav Pinter  (fizikalni kemičar) i Mihovil Proštenik (biokemičar)  posebno mi je bilo zanimljivo područje fizikalne kemije u kojem mi je intelektualnu radoznalost zaokupio pojam entropije jer o njemu nismo učili u srednjoj školi. U udžbeniku fizikalne kemije za medicinare T. Pintera nije bio objašnjen u opsegu i na način koji bi me zadovoljio. Obratih se za pomoć prijatelju iz razreda koji je studirao kemiju ali od njega nisam dobio zadovoljavajuće tumačenje pa odgovor potražih u stručnim knjigama. Na ispitu iz kemije oduševim svojim znanjem profesora Pintera odgovorima na pitanja o katalizi kemijskih procesa te me on nakon ispita pozove u kabinet i pokloni mi separate svojih zanstvenih radova s osobnom posvetom "za odlično razumijevanje fizikalne kemije".
U kolegiju biologije koji su predavali profesor Zdravko Lorković  i (tada) docent Nikola Škreb  učila se stanična biologija, genetika i embriologija. Genetika je tada bila u začetcima -  osim klasičnog poznavanja Mendelovih zakona učilo se o kromosomima, mutacijama i crossing over na primjerima vinske mušice i konjske trakavice. Kao udžbenik služila su vrlo dobra skripta Z. Lorkovića i N. Škreba ali tehnika umnožavanja na šapirografu nije omogućavala kvalitetnije ilustracije osim crteža i shema.
Embrionalni se razvoj prikazivao na primjeru oplodnje, brazdanja i blastogeneze žabljih jajašaca. Savršen slijed zbivanja i prostorna organizacija zametka objašnjavali su se utjecajem "embrionalnog organizatora" (sivog polumjeseca) ali način njegova djelovanja ostao je zagonetan. (Danas se dakako zna da staničnu proliferaciju i diferencijaciju nadzire kontrolirana aktivacija staničnih gena i njihovih proizvoda.) U predavanjima i skriptama studentima su ipak predočena i gledišta Hansa Driescha o "životnoj sili" (vis vitalis, entelehiji) koja pokreće i usmjerava razvoj oplođene jajne stanice. U doba dijalektičkoga materijalizma bilo je to neobično čuti. Profesor Lorković nas je u svojim predavanjima upoznao i s učenjem Ludwiga von Bertalanffyja o cjelovitosti živog bića kao novoj kvaliteti koja nadilazi puki zbroj sastavnica, uputivši nas već na početku studija u teorijske osnove biomedicine.
Svi studenti iz tog razdoblja pamte dojmljiva predavanja iz anatomije akademika Drage Perovića  praćena crtežima koje je "na otvorenoj sceni" risao na ploči kredama u boji. Slušači koji su sjedili u prvim redovima amfiteatra mogli su izbliza vidjeti pojedine kosti na kojima je D. Perović metalnom sondom pokazivao karakteristične dijelove navodeći njihove latinske nazive. Grebući sondom po hrapavom dijelu kosti, tuberositas, zorno je pokazivao hvatišta mišića. "Evo, tuberositas ossae, hvatište mišića… " I tako nekoliko puta za redom, obilazeći polukrug prvih klupa u amfiteatru i zaustavljajući se da zagrebe po tuberositasima. Dio nastave obavljala je i Jela Krmpotić-Nemanić , tada docentica a kasnije nasljednica Drage Perovića koja je po uzoru na šefa svoja predavanja također ilustrirala crtežima u boji.
Anatomija se učila iz skripata i Toldt-Hochstädterova Anatomischer Atlas, a vježbala na kostima iz zbirke, formalinskim preparatimaa ljudskih udova i organa te dakako na sekciji. U dodir s kostima dolazilo se već na prvoj godini studija u anatomskom muzeju, a ja sam k tome imao sreću da sam od rođaka zubara dobio za učenje pravu ljudsku lubanju koja mu je inače služila kao dekoracija u ordinaciji. Nenaviknut učenju napamet morao sam se na prvoj godini studija doslovce vezati za stolac ne bih li se prisilio upamtiti sve sulkuse, foramene, kriste i procesuse kostiju! Ipak sam anatomiju naučio kako treba i s izvrsnom ocjenom položio ispit kod samog akademika Perovića.
Ruke i noge odvojene od tijela secirale su se na drugoj godini studija u dvorani za seciranje, a nakon kolokvija dobivala su se za sekciju cijela trupla. Moja skupina u kojoj nas je bilo osmero dobila je za sekciju truplo postarije žene. Polovina grupe imala je zadaću proučiti utrobne organe a druga polovina organe u grudnom košu. Seciranje trbušne šupljine smatralo se prednošću jer je ondje bilo više organa i jer su anatomski odnosi bili kompliciraniji. Zbog zadaha formalina a i zbog osjećaja "važnosti" mnogi su brucoši i brucošice u to doba počeli pušiti. Većina kolegica bila je dakako gadljiva pa smo jednoj priredili neslanu šalu podmetnuvši u torbu komadić kože uzete s lešine.
Ispit iz anatomije pripremao sam s kolegama Vukom Borčićem  i Mirkom Gjurašinom . Sastajali smo se kod jednog od njih dvojice. Vukova nas je majka u prekidima učenja obvezatno okrepljivala kamilicom i kruhom sa šipkovim pekmezom, a Mirko koji je bio podstanar kod ujaka brice častio nas je pravim slavonskim čvarcima ili svinjskim kotletima zalivenima u mast čime su ga opskrbljivali roditelji iz Našica.
Osim anatomije na drugoj su se godini studija polagali i ispiti iz fiziologije i histologije s embriologijom. Histologiju je predavao professor Vjekoslav Duvančić a fiziologiju dva mlada docenta – Nikša Allegretti  i Ljubomir Božović . Po ocjeni studenata Božović je bio bolji predavač ali ga je prodorniji Allegretti potisnuo. Predavanja su se održavala u velikoj predavaonici Zavoda za biologiju koja i sada postoji u staroj zgradi Fakulteta. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta jer su predavanja bila obvezatna, a studenata mnogo. Kontrola prisustvovanja nastavi obavljala se s pomoću ceduljica s imenima koja su se predavala na izlasku iz dvorane izravno predavaču. N. Allegretti je posebno insistirao na kontroli prisustvovanja nastavi a studente koji su za vrijeme predavanja bili nemirni ili se došaptavali istjerao bi iz dvorane i zabilježio "izostanak s nastave".
Pravog udžbenika fiziologije nije bilo nego se učilo iz bilježaka s predavanja i seminara te iz zastarjelog udžbenika "Fiziologije rada i športa" A. Reina koji je sredinom četrdesetih preveden s njemačkoga. Ambicioznim studentima preporučeni su udžbenici "Human Physiology" Bernarda Houssaya i "Physiological Basis of Medical Practice" C. H. Besta i N. B. Taylora kojima su se i predavači služili za pripremanje predavanja. S obzirom na ograničeno znanje jezika a i skupoću udžbenika nevelik se broj studenata doista služio tim knjigama. Uspio sam nabaviti obje ali sam se pretežno učio iz Houssaya jer je bio primjereniji studentskoj razini. Kasnije, na trećoj godini studija, napisao sam sam uz pomoć tih dvaju udžbenika te bilježaka s predavanja dio skripata iz fiziologije (v. kasnije).
Ispit iz fiziologije pripremao sam zajedno s Mirkom Gjurašinom  koji me u tu svrhu pozvao k sebi u Našice. Bilo je žarko ljeto, nesnosna vrućina, a mi učili cijeli dan u zamračenoj sobi zatvorenih prozora jer se s glavne ceste na koju su gledali prozori dizala gusta prašina. Tek se predvečer moglo izaći u vrt. Jednom iz dosade počnem busenjem gađati kokoši koje su kljucale po vrtu i dvorištu misleći da su došle iz susjedstva činiti štetu, a zapravo su bile domaće. Kokoši se u panici razbježe a ja poberem oštre prijekore i malo je nedostajalo da budem ekspediran kući u Zagreb.
Tog sam ljeta prvi (i zadnji) puta okusio slavonski "tudum" odnosno tzv. "direktor", vino od necijepljena grožđa. Bilo lijepe žute boje, ugodna mirisa i okusa, ali je već nakon dviju čašica izazvalo žestoku vrtoglavicu, znojenje i zaplitanje jezikom. Nešto slično doživjeh nakon mnogo godina u jednom tajlandskom restoranu gdje su služili "domaće" vino. Možda tajlandski tudum?
Mirkov stariji brat bio je veterinar te smo s njim povremeno išli "na teren" cijepiti svinje i asistirati pri škopljenju krmača. Krmače se škope "naživo", tako da se na jednoj strani trbuha učini malen rez kroz koji se izvuku i uklone oba jajnika. Dakako potrebna je vještina da bi se dvama prstima ušlo u trbušnu šupljinu podebele krmače i našao najprije jajnik na strani reza, a zatim i jajnik na suprotnoj strani! Prisustvovali smo i vađenju ostataka posteljice u krave koja se nedavno otelila. S rukom do ramena u kravljoj guzici i izmetu naš je učitelj veterinarske medicine masirao maternicu i istiskivao posteljicu. (Kasnije ću se, kao mladi liječnik već na početku prakse sresti s primjerom ostataka posteljice (residua placentae) u rodilje koja se upravo vratila iz rodilišta. Ali to riješih na mnogo elegantniji način – slanjem u bolnicu.)
Ispit iz fiziologije položih u prvom (ljetnom) roku kod profesora Allegrettija, a zatim i ispit iz histologije s embriologijom kod profesora Vjekoslava Duvančića.
Na trećoj godini studija slušali su se i polagali – kao i danas – patologija, patofiziologija, mikrobiologija i farmakologija.
Patofiziologiju je predavao profesor Pavao Sokolić  – prema općem uvjerenju izvrstan liječnik, ali po sudu mnogih studenata manje uspješan nastavnik. Predavanja su bila teško shvatljiva, prožeta osobnim filozofskim pogledima na fiziološke procese u kojima su dominantno mjesto imala "aktivno-reaktivna zbivanja". Skripta iz kojih je trebalo pripremati ispit bila su štura i teško razumljiva. Ispit bio puka formalnost.
Patologija, koju je predavao profesor Slavko Kopač , bila je težak predmet koji se učio iz skripata i knjige-atlasa profesora Sergeja Saltykowa. Primjeri patoloških promjena upoznavali su se proučavanjem tzv. "kompota" (patološki promijenjenih organa pohranjenih u staklenkama s formalinom) i histoloških preparata te na sekcijama pokojnika. Bio je to prvi "pravi" medicinski predmet te sam ga temeljito i sa zanimanjem učio i solidno naučio. Ispit je nažalost pošao po zlu. Nakon sekcije koju sam dobro obavio dođe na red prepoznavanje patoloških promjena u "kompotima". Na tom je dijelu ispita trebalo kod svakog preparata kao mantru ponoviti propisanu formulu: "Preparat je .... (tu je trebalo reći o kojem se organu radi, primjerice: želudac, pluća, srce ili dr). Na želucu (plućima, srcu....) vidi se..... (tu je trebalo opisati patološku promjenu, primjerice: vrijed, čvor, zadebljanje i sl.). Radi se o.... (tu je trebalo reći dijagnozu, tj. o čemu se radi).
Prvi preparat koji dobih bio je komad kože s jasno vidljivom hrapavom izraslinom tamne boje velikom kao trešnja. Na prvi je pogled bilo jasno da se radi o kožnom tumoru, melanomu. Čvrsto uvjeren u točnost dijagoze, započnem:
- Preparat je koža. Na koži se vidi....
- Ne, kolega. Ne valja.
Zbunim se, ali ostajem uvjeren da u kompotu pliva komad kože – vide se dlake, potkožno masno tkivo. Crni čvor okružen pigmentiranom zonom zacijelo je melanom. Zato ponovim:
- Preparat je koža. Na koži se vidi...
- Ne, kolega, ne valja.
I tako još jednom. Stanka. Konačno, milostiv ispravak:
- Ne kaže se "na koži" nego "nákoži".
Treba napomenuti da je profesor bio jezični čistunac i da je u Zagreb došao iz Sarajeva. Odatle osjetljivost za jezične finese, uključivši i naglasak.
Što mi je bilo činiti? Pobuniti se i reći da ne polažem ispit iz fonetike nego iz patologije? Demonstrativno odustati? Što ću – pokorim se i nastavim ispit jer sam bio uvjeren da znam i da ne mogu pasti. Točno sam prepoznao sve daljnje kompote i bez pogreške odgovorio na sva pitanja, ali je konačna ocjena bila – vrlo dobar. Ta mi je epizoda zbog nepravde ostala u negodnoj uspomeni na doba studija.
Drugi "kiks" dogodio mi se na ispitu iz mikrobiologije. Ispitu pristupih nešto prije roka zajedno s još nekoliko kolegica i kolega s kojima sam trebao poći na ljetnu praksu na Velebitu u organizaciji Škole narodnog zdravlja. Prijevremeno polaganje ispita službenim je putem zatražila Škola. Praktični dio ispita uključivao je bojanje i prepoznavanje mikrobioloških preparata i bakterijskih kultura na hranilištima. Mene je zapalo da uzorak ispljuvka obojim po Ziehl-Nielssenu (što je pretraga za dokazivanje uzročnika tuberkuloze): razmaz ispljuvka na predmetnom stakalcu prelije se bojom karbolfuksinom, stakalce se zagrijava nad plinskim plamenikom, boja se ispere i zatim razmaz oboji metilenskim modrilom. Kako sam se za ispit pripremao na brzinu jer me čekao odlazak na ljetnu praksu (v. kasnije) bio sam uznemiren te se preparat "malo pregrijao" nad plamenikom – točnije rečeno, preparat se sasvim isušio tako da se sloj karbolfuksina pretvorio u ispucalu koru koja se dakako više nije mogla isprati. Profesorica Kruna Tomić-Karović  kod koje smo polagali ispit htjela me po kratkom postupku rušiti a nije bila zadovoljna niti znanjem drugih pristupnika. Uopće joj se nije svidjelo što ispit polažemo prije vremena, k tome i na zahtjev "odozgo". Nasreću je u našu korist intervenirao voditelj velebitske ekspedicije akademik Branko Kesić  te nam je "progledano kroz prste".
Farmakologiju je predavao profesor Ivo Ivančević a učilo se iz njegove knjige koja je bila teško razumljiva tako da se i za taj predmet moralo oslanjati na bilješke. Na vježbama iz farmakologije učilo se pripremati praške, uvarke, iscrpke.... i pisati magistralne recepte. Kasnije, u vojsci, iskoristio sam vještinu pisanja recepata jer je u garnizonskoj ljekarni na osluženju vojnoga roka bio kolega ljekarnik  (sanitetski časnik) koji je sa zadovoljstvom pripremao za vojnike paste protiv znojnih nogu, tinkture protiv ćelavosti i sl. na temelju recepata prepisanih iz Merckova priručnika za liječnike.
Na trećoj godini upoznao sam i psihijatriju, doduše kao neobvezatni predmet Medicinske psihologije i psihoterapije. Predavao ga je Stjepan Betlheim  karizmatični profesor psihijatrije za kojega se govorilo da je izučavao psihoanalizu na samom izvoru, kod Freudovih učenika u Beču . Imao je dugu sijedu kosu, blage crte lica i izgubljen pogled iza naočala, kretao se poput mjesečara ne videći nikoga oko sebe. Predavanja su se održavala u popodnevnim satima, nakon redovne nastave, u predavaonici Neurološke klinike na dnu hodnika u prizemlju i okupljala su dvadesetak studenata. Uglavnom su obrađivala psihološke aspekte odnosa liječnika i bolesnika, s naglaskom na arhetipske obrasce omnipotentnog liječnika kao roditeljske figure i pacijenta kao bespomoćnog djeteta koje traži zaštitu i razumijevanje. Budući da se tema uglavnom ponavljala (s varijacijama koje su uključivale preporuke o potrebi humanoga odnosa prema bolesnicima umjesto tajnovitosti i otuđenosti liječnika, pogotovo u obliku došaptavanja i značajnih pogleda za vrijeme velikih vizita), interes slušatelja je kopnio. Održavale su ga međutim proširenja izlaganja na"tabu" teme iz seksologije kao područja od interesa za psihoanalizu, primjerice onaniju, orgazam, figidnost, impotenciju i sl. Dakako od interesa za studentsku mladež! (Treba napomenuti da je u tim godinama društvo u cjelini bilo znatno čednije nego danas te se o spolnosti raspravljalo mnogo manje i mnogo diskretnije nego danas. O javno dostupnoj pornografiji na televiziji i internetu da i ne govorimo.) Zanimanje za taj neobvezatan predmet podržavalča su i obećanja da se na jednom od slijedećih predavanja biti prikazano hipnotiziranje bolesnika. Hipnozu ipak nismo vidjeli – ili nije bilo prikladnog bolesnika, ili predavaonica nije bila prikladan ambijent, ili pak neka druga smetnja.
Slušače tog neobvezatnog kolegija profesor je pozivao da mu se obraćaju s pitanjima koja se tiču osobnih problema, da će rado posavjetovati. Po potrebi je spreman to obaviti i u "četiri oka". Smatrajući da mi savjet iskusnog profesora , k tome karizmatičnog psihoanalitičara, može biti koristan, skupim hrabrost i poslije predavanja jednom pristupim i zamolim profesora da me primi na razgovor. Pristade i zapiše me u notes koji je uvijek nosio uza se. Tako upoznah psihijatriju (i psihoanalizu) na vlastitoj koži, tako da sam pred kraj i nakon završetka studija razmišljao o tome da se posvetim toj grani medicine a ne znanstvenoistraživačkom radu. Sudbina je međutim odredila drugi životni put tako da umjesto psihijatra zamalo postadoh "psihijatrijski pacijent". (Ako i nisi lud, psihijatri te izlude.)

Ljetna praksa poslije treće godine studija – Velebit i medicina rada
Poslije treće godine studija na kojoj se već učila internistička propedeutika išlo se na obvezatnu ljetnu praksu, obično u domove zdravlja kako bi se radilo u amulantama opće medicine ili sudjelovalo u higijensko-epidemiološkoj patronažnoj službi. Te je godine Škola narodnoga zdravlja  objavila da traži studente koji žele sudjelovati u demografskim istraživanjima na Velebitu. Kao ljubitelj planinarstva (a i avantura) prijavih se s mnogo entuzijazma. Zadaća je bila na području sjevernoga i srednjeg Velebita obilaziti sela, obavljati antropološka mjerenja, uzimati anamnestičke podatke o osobnim i obiteljskim bolestima, prikupljati uzorke krvi i stolice te obavljati dezinsekciju kuća i stočnih nastambi. Pritom je dakako trebalo prevladati nepovjerenje seoskoga stanovništva kojega je tih godina još bilo po velebitskim selima i zaseocima. Stacionirani smo bili na području sjevernoga Velebita, u šatorskom kampu na lijepom proplanku odakle smo terenskim vozilom, a još češće pješice odlazili u sela. Uzorci krvi i stolice otpremali su se u pridruženi laboratorij Karlobagu. Kad je vozilo bilo na terenu ili u kvaru, uzorke se nosilo pješice s Velebita u Karlobag…
Hrana se također pripremala Karlobagu a jelo se u popodnevnim ili večernjim satima. Nerijetko su desert bile obilne porcije šumskih jagoda koje je za nas skupljalo stanovništvo okolnih sela. Uvečer su uz "logorsku vatru" gostujući predavači održavali predavanja iz povijesti i običaja stanovništva u gorskokotarskim i primorskim krajevima. Jedno od njih bilo je primjerice o vjerovanjima u vještice ("štrige") u primorskim krajevima koje je bilo toliko slikovito i na tajanstven način ispripovijedano da smo sa zebnjom i nepovjerenjem promatrali mračnu šumu oko vatre i otišli na počinak…. Napominjem da je u velebitskoj ekipi bilo nekoliko uglednih nastavnika medicinskog fakulteta, primjerice internist Radovan Ivančić  i njegova supruga oftalmologinja Nevenka Ljuština-Ivančić , a od mlađih docent Bačić iz Škole narodnog zdravlja, dr. Željko Poljak, tada mladi specijalist otorinolaringologije   i dr. Dunja Stahuljak  i dr.
Drugi dio ljetnih praznika poslije treće godine studija provedoh u ambulanti medicine rada u riječkoj rafineriji nafte, što mi je ugovorio otac s pomoću svojih kolegijalnih veza među naftašima. Ambulantu je vodio postariji, iskusan liječnik dr. Zon, podrijetlom Poljak (što se osjećalo u govoru unatoč dugogodišnjem boravku u Hrvatskoj). Budući da se na trećoj godini studija već učila klinička propedeutika umio sam uzimati anamnezu i obavljati fizikalni pregled pa mi je dr. Zon povjerio dio poslova pri sistematskim pregledima zaposlenika ili kandidata za zapošljavanje – uzimanje osobnih podataka, mjerenje visine i težine, krvnog tlaka i sl. Ostali do vremena pratio sam njegov rad s bolesnicima i "bolesnicima" koji su se javljali na pregled. Na temelju višegodišnjeg iskustva u tvorničkoj ambulanti, dr. Zon je dobro znao koji posjetitelji ambulante dolaze zbog stvarnih zdravstvenih poteškoća, kojima treba bolovanje radi privatnih poslova u polju i sl., a koji su obični simulanti i neradnici. Tako me taj iskusni liječnik poučio zdravoj liječničkoj skepsi i, u slučaju potrebe, neumoljivosti prema simulantima. Dakako, ako se na temelju pregleda i pretraga zaključi da se doista radi o simulantu.

Na trećoj godini studija postao sam demonstratorom na Zavodu za fiziologiju, ubrzo zatim i stipendist Instituta "Ruđer Bošković" te počeo svoje znanstveno šegrtovanje u Zavodu. Vjerovao sam tada da mi je budućnost u eksperimentalnoj a ne kliničkoj medicini (o tome podrobnije u poglavljima Fiziologija i Znanstveno šegrtovanje) pa se moj interes za kliničke predmete slijedećih godina smanjio premda su ih držali tadašnji vrsni pedagozi i stručnjaci, primjerice profesor Arpad Hahn internu medicinu, profesor Dimitrije Juzbašić  kirurgiju, profesori Stjepan Vidaković , Mihovil Dekaris  i Branko Rajhvajn  ginekologiju-porodništvo.. Ipak sam savjesno obavljao vježbe i pripremao ispite ostavši jedan od ponajboljih studenata na godini.

Klinički predmeti – druga polovina studija
Predavanja i vježbe iz kliničkih predmeta obavljale su se na relaciji Šalata – Rebro pa se nerijetko trebalo žuriti s jednoga "brijega" na drugi. Često sam na toj relaciji pješačio zajedno s kolegicom  iz iste vježbovne skupine (A – B) a povremeno imao sreću da me na "Vespi" poveze kolega  koji je u tim poratnim godinama bio jedan od rijetkih studenata koji su posjedovali motocikl, o automobilima da i ne govorimo!
Iz drugog dijela studija sjećam se ispita iz interne medicine, kirurgije i ginekologije-porodništva. Ispit iz interne medicine polagao se na kraju četvrte godine studija, a mene je zapalo da odgovaram kod profesora Frana Mihaljevića , predstojnika Klinike za zarazne bolesti. Učilo se iz knjige Interna medicina Ivana Botterija , tada suvremenog i kvalitetnog udžbenika. Dobro sam se pripremio i bio uvjeren u svoje znanje premda internu, tu "kraljicu medicine" nisam učio sa srcem jer sam sebe video kao znanstvenika u laboratoriju a ne kliničara. Ispit se održavao u velikoj predavaonici Klinike za zarazne bolesti gdje me profesor ostavio samog s bolesnikom kojeg je trebalo pregledati u sklopu praktičnog dijela ispita. Bolesnik je bio "žut kao limun" i imao jasno opipljivu, tvrdu jetru. Ispit je dakako počeo time da prikažem bolesnika i nabrojim sve bolesti koje mogu dati takvu kliničku liku. Nabrojao sam dvadesetak – od hepatitisa, ciroze jetre i žučnih kamenaca do egzotičnih bolesti i tezaurizmoza. I na slijedeća pitanja sam dobro odgovarao te me profesor pohvalio, čestitao mi i pitao koji su mi planovi za budućnost. Nisam se usudio reći da me čeka angažman u "eksperimentalnoj medicini" jer je vjerojatno očekivao odgovor da mi je želja biti internist.
Za predmet kirurgije nije bilo udžbenika nego se ispit pripremao iz bilježaka i priručnih tekstova u različitim knjigama, uključivši i (tada novu) "Medicinsku enciklopediju". Predavanja profesora Juzbašića bila su pravi show. Održavala su se u velikoj amfiteatralnoj predavaonici na Rebru u koju bi na donja vrata najprije ušli stažisti i specijalizanti i posjedali ukrug oko katedre, zatim bi bolničari na kolicima uvezli bolesnika pokrivenoga plahtom, i na kraju bi majestetično ušao Profesor. Uz veliku bi se pompu prikazivao bolesnik a zatim bi slijedio teorijski dio. Ne treba reći da se taj teatar uvelike dojmio studenata, a bio je i vrlo poučan.
Ispit iz kirurgije polagao sam kod profesora Andrije Longhina . I za taj sam se ispit dobro pripremao ali je sudbina htjela da ga položim na neobičan način. Dva-tri dana prije ispita obrate mi se dvojica kolega koje nisam poznavao jer su bili ponavljači. Objasniše da svakako moraju položiti ispit iz kirurgije jer im je uvjet za daljnji studij, da im je "biti ili ne biti" te da su potplatili jednog službenika na kirurgiji kako bi listići s ispitnim pitanjima bili složeni tako da njih dvojica mogu izvući upravo ona pitanja za koja će se pripremiti. Budući da sam trebao odgovarati prvi po redu, morao sam i ja sudjelovati u "uroti" tako što ću izvlačiti listiće odreda, počevši s najbližga kraja jer njihovi listići slijede za mojima. Za sudjelovanje i šutnju ponuđen mi je i novac. Isprva sam se nećkao – ne zbog straha da će urota biti otkrivena, nego "iz principa". Na kraju pristanem, dakako odbivši nadnicu za šutnju. Tako sam unaprijed znao da će jedno pitanja biti primjerice akutni abdomen pa sam to još jednom temeljito ponovio iz "Medicinske enciklopedije". Tako sam iz kirurgije, pomalo nezasluženo, dobio izvrsnu ocjenu (premda mislim da bih i bez sudjelovanja u uroti bio dobro prošao).
Turnus iz ginekologije uključivao je dvotjedni internat u rodilištu tako da se danju i noću moglo prisustovati porodima. U grupi nas je bilo dvadesetak (uključivši i kolegice) a budući da smo se svi već tijekom studija dobro upoznali, zajednički život i dvotjedno druženje ostali su svima u lijepoj uspomeni. Negdje još imam fotografiju na kojoj se vidi muški dio grupe s "trudničkim" trbusima od jastuka naguranih ispod kuta. Ispita sam polagao kod profesora Rajhvajna. Praktični dio ispita uključivao je, osim pregleda ginekološke bolesnice i pregleda rodilje, pregled i manipulacije s novorođenčetom na tzv. fantomu. To je imitacija porodnog kanala u koji se stavlja mrtvorođenče različitog stupnja zrelosti i u različitim položajima. Zadatak je studenta prepoznati položaj djeteta (glavom ili zatkom i sl.), patološka stanja (primjerice isturenu ruku ili nogu, ispad pupčane vrpce) te ako ispitivač to traži, izvesti neku od opstetričkih manipulacija, primjerice ekstrakciju vakuumom ili kliještima (forcepsom). Ginekološki dio praktičnoga ispita obavim dobro, ali me u porodiljnom dijelu zapalo da na "fantomu" prepoznam položaj zatkom, što ne pogodih "otprve". Tako je daljnji, teoretski dio ispita protekao u nepovoljnu ozračju. Budući da mi je znanje ipak bilo solidno, na kraju ipak dobijem ocjenu vrlo dobar. Uz patologiju i mikrobiologiju to je bio jedini vrlo dobar tijekom studija.
Posljednji ispit iz kliničkih predmeta koji su se slušali na petoj i šestoj godini studija bio je skupni ispit iz pedijatrije, dermatologije i psihijatrije jer je krajem pedesetih godina bio na snazi takav režim polaganja ispita. Odgovarao sam na samu Staru godinu 1959., a ispitivači su bili profesori Petar Erak , Šime Čajkovac  i Stjepan Betlheim . Kako se ispit polagao na Rebru, za praktični dio nije bilo dermatoloških bolesnika (Kožna klinka je na Šalati) pa je profesor Čajkovac moje prepoznavanje kožnih promjena provjerio na samom sebi. Pokazujući smeđastu hrapavu tvorbu veličine zrna pšenice na sljepoočici, upita:
- Recite, kolega, što je ovo?
- Verruca senilis (staračka bradavica), gospodine profesore – odgovorim kao iz puške.
- No, no... mogli ste to malo obzirnije reći – dobroćudno se našali uvaženi profesor.
Tako je ispit protekao ugodnoj, predblagdanskoj atmosferi. A profesor Betlheim, koji me poznavao ne samo kao studenta i redovitog polaznika svog (neobvezatnog) kolegija psihoterapije, nego i kao "pacijenta" koji mu se, kao i mnogi drugi kolege, obratio za savjet zbog nekih osobnih problema, nije to ni na koji način pokazao.
*
Tijekom studija moje su se sklonosti za pojedine grane medicine mijenjale. Premda sam se već na trećoj i četvrtoj godini opredijelio za "eksperimentalnu medicinu" i znanstvenoistraživački rad, nisam izgubio interes za praktičnu medicinu. S jedne me strane privlačila psihijatrija kao "elitna" medicinska grana za koju je potrebna intelektualna širina, obrazovanost i humanost, a s druge strane imponirale su mi "konkretne" grane medicine kao što su porodiljstvo ili traumatologija, u kojima znanje i vještina liječnika mogu imati izravnu i vidljivu korist. Pedijatrija me pak nije privlačila – a na kraju sam ipak svjesno izabrao baš tu specijalizaciju (o čemu opširnije na drugom mjestu).

Ljetna praksa poslije četvrte godine studija – Norveška i Njemačka
Poslije četvrte godine studija prijavih putem studentske organizacije za ljetnu kliničku praksu u inozemstvu u okviru studentske razmjene. U očekivanju ishoda natječaja istodobno zamolih profesora Milana Smokvinu  s kojim sam bio rodu da mi kao ugledna osoba hrvatske medicine pokuša putem inozemnih veza pokuša pribaviti praksu u inozemstvu. Sreća je htjela da se ostvare obje mogućnosti! Kao dobar student i demonstrator dobijem putem studentske organizacije odobrenje za ljetnu praksu na internom odjelu opće bolnice u njemačkom gradu Kielu, a putem privatnog kanala suglasnost profesora Leifa Kreiberga, predstojnika Zavoda za patologiju Medicinskog fakulteta u Oslu, da ondje provedem mjesec dana praktičnoga rada. Treba napomenuti da se pedesetih godina (a to je bilo1958. godine) u inozemstvo moglo putovati s mnogo poteškoća i prepreka – trebalo je pribaviti ne samo putovnicu nego na temelju službenog poziva i ulazne vize za zemlje u koje se namjeravalo putovati. Za boravak u inozemstvu trebalo je i financijsko pokriće, a strani se novac (tzv. devize) mogao kupiti u banci po službenom kursu samo na temelju važećih viza, a i to u ograničenim količinama. Na "crnom tržištu"  devizni je kurs bio mnogo nepovoljniji od službenoga, a ilegalno pribavljene devize nisu se smjele iznositi iz zemlje – carinici bi ih plijenili. Nasreću mi je i u Kielu i u Oslu bio osiguran boravak u studentskom domu i prehrana u bolničkoj kantini, na nešto ilegalno pribavljenih deviza sam i prokrijumčario.
U Oslu provedoh mjesec dana u Zavodu za patologiju Sveučilišne bolnice. Uglavnom sam pod mikroskopom proučlavao patohistološke preparate, proširivši i utvrdivši tako znanje patologije. Osim toga. od profesora Kreiberga koji je (već sredinom pedesetih godina!) bio jedan od pionira na području istraživanja karcinogenog učinka pušenja dobih na čitanje znanstvene radove o karcinogenezi, uključivši i njegove radove o karcinogenom učinku duhanskog katrana. Na izvornim patohistološkim preparatima kože pokusnih miševa koja se premazivala duhanskim katranom mogao se pratiti slijed neoplastičnih promjena, a dadoh i skroman vlastiti doprinos sređujući gotove podatke i crtajući grafikone (dakako za vježbu a ne za konačno prikazivanje).
Nakon trotjedne avanture putovanja autostopom na sjever Norveške pa natrag u Oslo kroz Finsku i Švedsku (o tome opširnije na drugom mjestu) provedoh mjesec dana ljetne kliničke prakse na Internom odjelu opće bolnice u njemačkom lučkom gradu Kielu. Kako su se u tu opću bolnicu primali i bolesnici s "jednostavnijim" i akutnim bolestima imao sam priliku upoznati se se iz prve ruke s mnogim "svakodnevnim" bolestima  koje se na kliničkim vježbama u Zagrebu nije često viđalo jer su se na klinici pretežno hospitalizirali bolesnici s kroničnim ili kompliciranijim stanjima.
Zahvaljujući znanju njemačkog jezika mogao sam dosta dobro komunicirati s bolesnicima, uzimati anamnezu i odgovarati na pitanja o bolesti i liječenju. Ponekad je ipak bilo poteškoća jer su mnogi bolesnici govorili sjevernonjemačkim dijalektom (tzv. "Plattdeutsch") čija intonacija a djelomice i vokabular sliče skandinavskim jezicima.
Imao sam u Kielu priliku govoriti i ruski jer upoznah emigrantkinju iz Rusije koja je u studentskom domu radila kao čistačica.
*
Budući da sam stručni dio ljetne prakse u Oslu i Kielu uspio sam dopuniti izvanstručnim sadržajima i putovanjem po skandinavskim zemljama, Njemačkoj i Austriji, o čemu podrobnije na drugom mjestu.


SKRIPTA IZ FIZIOLOGIJE
Na trećoj godini studija, nakon položenog ispita iz fiziologije, prijavim se na natječaj za demonstratora na Katedri za fiziologiju, i budem primljen. Mlađim kolegama zdušno sam pokazivao i objašnjavao prepariranje žabljeg srca, mjerenje bazalnog metabolizma štakora i čovjeka, ispitivanje oštrine vida, pripremanje krvnih razmaza i brojenje krvnih stanica, mjerenje vitalnog kapaciteta...
Kako je ranije rečeno, fiziologija se tada učila iz zastarjeloga prijevoda prijeratnoga njemačkog udžbenika A. Reina "Fiziologija rada i športa" (pisano slovom "š", što u to doba nije bilo poželjno) te s pomoću bilješki s predavanja. A predavači su za predavanja koristili suvremene američke udžbenike B. Houssaya "Human Physiology" te Besta i Taylora "Physiological Basis of Medical Practice". Ambiciozniji studenti koji su vladali engleskim jezikom služili su se Houssayevim udžbenikom za pripremanje ispita, ali takvih nije bilo mnogo.
Predstojnik Katedre za fiziologiju bio je tada mladi naslovni docent, nasljednik uvaženoga profesora Hauptfelda koji je u to doba bio uklonjen iz političkih razloga. Docentu je radi afirmacije bio nužno potreban novi udžbenik fiziologije te sazove nas demonstratore i predloži da se napišu skripta "prema njegovim predavanjima". Kao jedan od četvorice koji su pristali prihvatiti se tog posla, izaberem dio o metabolizmu i hormonima.
Uzeo sam oba američka udžbenika (Houssaya i Besta-Taylora), proučio odgovarajuća poglavlja i prepričao na svoj način. Nisam prevodio, nisam plagirao, trudio sam se biti jasan i jednostavan. Kako nisam imao prikladan stol, pisao sam ležeći potrbuške na kauču, s knjigom i rukopisom na podu. Nikad više u životu nisam pisao toliko lako i sa zadovoljstvom kao tada.
Došlo je vrijeme da uradak pokažem šefu katedre. Bio je zadovoljan i ograničio se uglavnom na lektorske zamjerke (smatrao se velikim stručnjakom za hrvatski jezik). Ali i ja sam bio uvjeren u svoje poznavanje jezika pa sam branio svoje konstrukcije. Jedan od sporova odnosio se na to upotrebljava li se imenica jetra u jednini ili množini. Za mene, jetra je organ i stoga imenica ženskog roda u jednini, dakle: jetra, jetre, jetri.... Za šefa, jetra je režnjast organ i stoga imenica srednjeg roda u zbirnoj množini, poput pluća, dakle: jetra, jetara, jetrima... jednako kao pluća, plućima... Pravopisni priručnici nisu bili posve jednoznačni, dopuštale su se obje mogućnosti. Konačno šef pribjegne argumentu autoriteta:
- Ja govorim jetra, jetara... a budući da na skriptama stoji da su pisana po mojim predavanjima, napišite onako kako ja govorim: jetra – u množini.
- Ali to nije u skladu s većinom medicinskih priručnika! Osim toga, u europskim jezicima jetra je imenica u jednini (the liver, die Leber, le foie, le fegato, pečen')... Za pluća imate pravo jer imaju dva krila pa je logično da budu u množini, no svako plućno krilo ima režnjeve ali je ipak imenica srednjeg roda u jednini!
- Jetra, jetara... i basta.
Roma locuta, causa finita?
- Ne mogu prihvatiti. Nego, da bacimo novčić – pa kako ispadne?
Prijedlog bi prihvaćen. Bacimo novčić. I – i – ispade na njegovu!
Što sad? Održati riječ, pokoriti se. Mijenjati sve rečenične konstrukcije i padeže. Neću, ne mogu!
Svjesno prekrših sveto pravilo klađenja. Jetra je u skriptama ostala imenica ženskog roda u jednini. Šef to nije zaboravio, i možda je to bio jedan od razloga kasnijeg nepovjerenja i razilaženja. A mene pogažena riječ peče još danas.
*
Rukopis je dovršen i trebalo ga je pripremiti za umnožavanje u obliku skripata. U to je doba na fakultetu postojala skriptarnica (u podrumu ispod Zavoda za histologiju) a skripta su se umnožavala na tzv. šapirografu (ciklostilu). Današnjim generacijama treba objasniti tu tehnologiju koja je nestala kad su se pojavili strojevi za fotokopiranje ("kseroksi"). Dakle, tekst se pisao pisaćim strojem na tzv. voštanu matricu. To je fino, gusto sito od najlonskih vlakanaca premazano tankim voštanim slojem, pričvršćeno na savitljiv list kartona koji služi kao potpora i nosač. Za pisanje po matrici mora se iz pisaćega stroja izvaditi traka preko koje slova inače ostavljaju otisak na papiru, tako da ogoljena slova udaraju izravno po matrici ostavljajući u voštanom sloju otiske u obliku rupica, ne oštećujući sitastu podlogu. Između voštane matrice i kartonske podloge umetnut je tanak listić crnog papira («karbon-papir») tako da se tekst pisan po voštanoj foliji može vidjeti u obliku otisaka na kartonskom nosaču. Na kopiji se označavaju pogreške i potrebni ispravci. Matrica je radi kasnijih manipulacija nešto veća od normalnog uredskog papira (A4) ali su širina i visina teksta primjerene veličini uredskog papira koji služi za umnožavanje.
Ispisana voštana folija odvoji se od kartonskog nosača i nalijepi na valjak premazan tiskarskim crnilom. Valjak se okreće s pomoću ručke i pritom uvlači listove papira. Kad papir prolazi ispod valjka, crnilo prodire kroz rupice u voštanom sloju matrice i ostavlja otiske slova na papiru. Pri okretanju valjka te uvlačenju i izbacivanju papira nastaje ritmičan zvuk takata – tak, takata – tak, poput vlaka.
U skriptarnici je uvijek bučno i veselo. Studenti vrte valjak šapirografa, ulažu svežnjeve čistog papira u stroj i slažu otisnute stranice, šale se i nadvikuju nadvlađujući buku stroja. Provedoh u skriptarnici mnoge sate pomažući složiti svoja skripta. Udišući mirise crnila, papira i strojnog ulja znatiželjno sam pratio rađanje svog prvog stručnog uratka u tiskanom obliku.
U skriptarnici su otisnuti i prvi brojevi obnovljenog studentskog časopisa "Medicinara". Tiskanje "Medicinara" pokrenula je prethodna generacija studenata medicine ali se časopis ugasio kad je tangeneracija završila studij. Nakon stanke od nekoliko godina, moja se generacija prihvatila obnove. Novaca za tiskanje nije bilo pa su prvi brojevi tiskani u šapirografiranom obliku, u skriptarnici. Jedan ili dva primjerka uspio sam sačuvati unatoč brojnim seobama i čistkama svoje arhive, a ne isključujem ni mogućnost da su ti svjedoci našeg entuzijazma negdje i arhivirani. Ali "Medicinar" je druga priča koja zavređuje posebno poglavlje. Vratimo se skriptama.
Tipkanje teksta "Fiziologije" u matrice skriptarnica je povjerila nezaposlenoj supruzi jednog nepriznatog umjetnika, kipara. Živjeli su u velikoj oskudici na pravi boemski način, u potkrovlju trošne kuće na Mihaljevcu (za čitatelje koji ne poznaju Zagreb: sjeverni predio grada, pod Sljemenom). U sobi u kojoj su stanovali bila su dva bračna kreveta, ormar, štednjak, stol i kolijevka za njihovo šestomjesečno dijete. Oboje supružnika bili su ispijeni, mršavi i zlovoljni. Umjetnika nije praktički nikad bilo kod kuće, a supruga se brinula za dijete, kuhala i tipkala matrice.
Dolazio sam u taj boemski ambijent radi kontrole i ispravaka ispisa. Pogrešno otipkana slova ili riječi premazuju se na voštanoj matrici tzv. korekturnim lakom (crvenim lakom nalik onome za nokte, ali rjeđeg i jakog mirisa po acetonu). Lak popuni rupice u voštanom sloju, a zatim se na odgovarajuće mjesto utipka ispravak. Za lakiranje pogrešaka, sušenje laka, uvlačenje matrice u stroj i ciljanja ispravaka na prava mjesta gubi se mnogo vremena, a pri ispravljanju nikad se ne može sasvim točno pogoditi na pravo mjesto pa ispravljene riječi ili slova narušavaju uredan izgled teksta. Zato su tipkačice nerado popravljale već ispisan tekst kad se radilo o sitnim pogreškama, a pogotovo su se opirale kad je ispravno otipkanu riječ trebalo zamijeniti drugom. Budući da sam pri čitanju konačnog ispisa svog teksta htio unijeti upravo popravke i dopune koji se nisu odnosili samo na sitne pogreške ("tipfelere"), nesporazum je bio neizbježan. Rješenje se našlo u tome da taj dodatni posao bude i dodatno plaćen. Na svu sreću, skriptarnica je to odobrila.
Posao je dobro napredovao i u svom stvaralačkom zanosu sve sam više vremena provodio u boemskoj sobici u potkrovlju kućice na Mihaljevcu ispravljajući matrice. Nisam niti pomislio na mogućnost da bi umjetnik, koga praktički nikad nije bilo kod kuće, mogao postati ljubomoran, tim prije što me njegova ispijena, mršava supruga nije nimalo privlačila. Ali jednog dana on se pojavi kod mene doma (kako li je doznao adresu?) i zamoli da izađem radi razgovora. Razgovor je potrajao cijelo popodne, pa i dobar dio večeri, i sastojao se od zagriženih optužbi umjetnika da mu zavodim ženu i mojih negacija kojima sam ga nastojao razuvjeriti. Nažalost bez uspjeha. Prijetio je da će me prijaviti studentskoj organizaciji, UDB-i, da ću biti izbačen s fakulteta, da će skripta biti zabranjena i slično. U tom začaranom krugu patološke ljubomore nebrojeno smo puta obišli zgradu HNK i današnjeg muzeja Mimare i konačno se rastali bez rješenja, naprosto zbog zasićenosti i umora. Ljubomornih ispada kasnije nije bilo i rad na skriptama je nastavljen. Nikad mi nije bilo jasno što je bio povod iznenadnog izljeva ljubomore i jednako tako iznenadnog prestanka. Možda sukob među supružnicima koji su sami zakuhali i sami razriješili.
Konačno su skripta bila umnožena, uvezana i puštena u prodaju. U skriptari su mi isplatili honorar koji je, za studentske pojmove, bio pristojan. Odmah nakon isplate pozove me šef katedre k sebi. Očigledno je znao za isplatu.
- Jeste li dobili novac? Koliko?
Potvrdim i navedem svotu. Pretpostavljah da želi provjeriti je li honorar primjeren, te ako nije, da autoritetom šefa katedre intervenira u moju korist. Ali nije bilo tako.
- Od te svote meni pripada petnaest posto.
- Zašto? Pa ja sam napisao cijeli tekst, Vi ste ga samo pregledali i tražili manje ispravke (uglavnom jezične). Pri isplati mi nisu rekli da Vama pripada dio.
- Moj angažman je posao koji se honorira. Osim toga, na koricama piše da su skripta sastavljena prema mojim predavanjima, dakle autorsko pravo pripada i meni.
Htjedoh reći da je svoj honorar trebao naplatiti od skriptarnice odnosno od fakulteta, a ne od studenta kojem je novac sigurno potrebniji nego sveučilišnom nastavniku. Iz razumljivih razloga suzdržao sam se. Izvadio sam novac i izbrojio na stol traženi postotak.
Uzeo je hladnokrvno i bez ustručavanja.
*
Skripta su među studentima bila izvrsno primljena. Hvalila se sistematičnost, preglednost i jasnoća izričaja. Na vježbama su studenti kojima sam bio demonstrator došaptavali "to ti je onaj koji je pisao skripta iz metabolizma". Ne treba reći da sam bio zadovoljan i ponosan, tim prije što su skripta doživjela još nekoliko izdanja. Zadnje je izašlo 1961. godine, kad sam već završio studij, odslužio vojsku i zaposlio se. Još i danas srećem mlađe kolege koji se prisjećaju mojih skripata i hvale ih, premda je od tada prošlo gotovo pola stoljeća.
Počivajući na lovorikama, nemilo sam se iznenadio doznavši da se moja skripta više neće izdavati jer se prevodi udžbenik. Udžbenik je dakako bio potreban jer postojeća skripta (koja su napisali drugi kolege i jedan od nastavnika) nisu pokrivala cijelo gradivo fiziologije, a i kvalitet nije bio ujednačen. No moja je taština bila povrijeđena i sa zavišću sam dočekao prvo izdanje prijevoda Guytonovog udžbenika Medicinske fiziologije. Tek nekoliko godina kasnije, kad sam izabran za jednog od dvojice urednika tog kapitalnog udžbenika i kad sam prevodeći i redigirajući prijevode drugih temeljito upoznao to djelo, shvatio sam da je moj studentski uradak bio daleko od pravog nastavnog teksta.

DVOJBE

Premda sam se na četvrtoj godini studija (dakle prije većine kliničkih predmeta) opredijelio za "eksperimentalnu medicinu" i "znanstvenoistraživački rad" povremeno sam, upoznajući se s kliničkom teorijom i praksom, ipak razmišljao o tome kojom bih se granom medicine želio baviti. Privlačile su me struke u kojima znanje i vještina mogu imati vidljiv i izravan korisni učinak, primjerice porodništvo i traumatologija. Također me privlačila psihijatrija, dijelom zbog dodirnih točaka s filozofijom i književnošću, dijelom zbog vjere u humanost i altruizam te struke, a potajno i zbog vlastitih literarnih ambicija.. Bilo je to razdoblje u kojem sam naveliko čitao Dostojevskog, Tolstoja i Prousta i proučavao Freuda. Ponešto sam i pokušavao staviti na papir, ali ti su uradci bili daleko od uzora (primjerice Aldousa Huxleya, Johna Dos Passosa ili Ernesta Hemingwaya) i odreda su završavali u košu ili vatri.
Zapravo me privlačila psihoanaliza i psihoterapija, a ne "tvrda" područja psihijatrije kao što su shizofrenija, manično-depresivni poremećaji ili alkoholizam. Shizofreni su se bolesnici u to doba liječili elektrošokovima ili inzulinskim šokovima jer psihofarmaka još nije bilo. Pacijenta bi u odjelnoj ambulanti polegli na povišeni ležaj i na sljepočice prislonili kruškolike elektrode nalik na mikrofone koje su kabelima povezane s generatorom napona. Taj u obliku oveće bijele kutije s prekidačima i signalnim žaruljicama stoji na pokretnom stoliću pored bolesnika. Kad bolničar uključi strujni krug bolesnik se ukoči, izgubi svijest i grčevito trza rukama i nogama, katkada se i pomokri – prava slika epileptičkog napadaja. Onesviještenoga odvezu natrag u bolesničku sobu. Mi studenti stojimo oko ležaja i pratimo davanje elektrošokova iz neposredne blizine.
Katkada su se, zbog uštede vremena, elektrošokovi davali u bolesničkim sobama u kojima je ležalo po desetak i više bolesnika. Generator napona vozi se na pokretnom stoliću od bolesnika do bolesnika i bolesnici jedan za drugim dobivaju svoj šok. Broj elektrošokova, njihov intenzitet i trajanje ovise o izraženosti kliničke slike.
Slično, premda manje dramatično, izgledaju inzulinski šokovi. Inzulin se daje u venu, a napadaj se prekida davanjem glukoze.
Moje zanimanje za psihijatriju nisu pobudili opisani terapijski postupci, a niti kontakti sa shizofrenim i depresivnim bolesnicima tijekom vježbi na odjelu. Pravi motiv bio je izborni kolegij Psihoterapije koji je vodio legendarni profesor Stjepan Betlheim . Kolegij je slušalo dvadesetak studenata, a predavanja su se održavala izvan redovnih nastavnih sati, obično kasno popodne. Na svakom bi predavanju profesor obećao da će nam slijedeći puta pokazati kako hipnotizira pacijente, ali bi se slijedeći puta ispričao da za takvu demonstraciju nema odgovarajućeg bolesnika. Shizofrenici nisu prikladni, a bolesnici s histerijama, fobijama i sl. koji se kod njega liječe psihoterapijom ne žele biti hipnotizirani pred studentima. Tako nismo vidjeli hipnozu, ali smo se upoznali osnovama psihoanalitičke teorije. Raspravljali smo i o pitanjima koji muče studente, uključivši i seksološke teme..

ZNANSTVENO ŠEGRTOVANJE

Demonstratorima na Katedri za fiziologiju pružala se mogućnost da se uključe u eksperimentalni znanstvenoistraživački rad jer su nastavnici na Katedri, na čelu sa šefom katedre, bili mladi, ambiciozni i predani znanosti. Glavna područja istraživanja bila su dijabetes i transplantacijska imunologija. Dijabetes je bio zanimljiv zbog ne tako davnog otkrića inzulina, a transplantacijska je imunologija bila upravo u začetku.
Izrazio sam šefu katedre Nikši Allegrettiju želju da se uključim u znanstvena istraživanja, i on me prihvatio u svoj laboratorij. Njegovo područje interesa tada je bio dijabetes, pa je moj zadatak bio taj da pobliže proučim histološke promjene u gušterači štakora u kojih je injekcijom kemikalije aloksana izazvan dijabetes. Na mikroskopskim preparatima gušterače trebalo je brojati dvije vrste stanica – alfa i beta. Jedne su bile obojene plavo, a druge crveno. Tako se moje znanstveno šegrtovanje sastojalo od beskrajnog sjedenja za mikroskopom i brojenja plavih i crvenih stanica u štakorskim gušteračama. To me poučilo da se u znanosti, između ostaloga, traži i upornost.
Jasno je da se znanstvene ambicije studenta medicine željnog "eksperimenata" nisu iscrpljivale brojanjem plavih i crvenih stanica, tim prije što nije bio jasan pravi smisao tog rada i što nije bilo vidljivih rezultata. Spas je došao u obliku mladog asistenta Nikše Pokrajca  koji je štakore činio dijabetičnima tako da je operativnim zahvatom uklanjao gušteraču. Ponudio mi je da mu pomognem tako što ću zajedno s njim, a zatim samostalno, operirati štakore i zamorčad. To je već bio "pravi" eksperimentalni rad! Životinje je trebalo uspavati (eterom), otvoriti trbuh, ukloniti gušteraču i zašiti trbuh pazeći pritom da se životinja ne probudi ili, naprotiv, ne predozira eterom, da ne prokrvari, da se ne oštete crijeva...
Eksperimentalna hipoteza osnivala se na razlici između štakora i zamorčadi glede osjetljivosti na aloksan. Štakori dobiju dijabetes nakon injekcije aloksana, a zamorčad je otporna. To se pripisivalo razlici glede metabolizma vitamina C koji bi životinju štitio od štetnog učinka aloksana. Štakori mogu, a zamorčad ne može sintetizirati vlastiti vitamin C i mora ga primati hranom. Zato zamorčad oboli od skorbuta ako u hrani nema vitamina C. Pretpostavili smo, dakle, da će zamorčad postati osjetljiva na aloksan ako im se uskrati vitamin C.
Budući da se zamorčad hrani svježim povrćem, dakle hranom koja sadrži vitamin C, trebalo im je umjesto povrća ponuditi suhe štakorske kolačiće, a budući da se za stelju upotrebljavalo sijeno u kojem također ima vitamina C, trebalo je životinje držati u kavezima bez stelje. Rezultat tog režima bio je taj da je zamorčad odbijala hranu i da je zbog nedostatka stelje bila ukaljana mokraćom i izmetinama.
Za svoje pokuse dobio sam rashodovane, prestarjele životinje koje se više nisu mogle upotrijebiti u redovnom radu. Bile su to debele živine teške i do sedamsto grama koje su se teško dale uspavati eterom tako da je moje eksperimentalno šegrtovanje proteklo uz intenzivan vonj smjese etera i prljave zamorčadi.
Zamorčad trebalo tretirati aloksanom ne bi li dobila dijabetes. Aloksan se daje u venu, što je u štakora lako jer se postrance na repu lijepo vide repne vene, ali zamorčad nema repa a potkožne vene nisu vidljive. Zato se u eterskoj narkozi preparira jugularna (vratna) vena te se u nju injicira aloksan. Taj je zahvat odgovarao mojim predodžbama o eksperimentalnom radu te sam unatoč poteškoćama s narkozom, debljinom i nečistoćom životinja uspješno nalazio vratnu venu, odvajao je od vratne arterije, injicirao aloksan i zatim zatvarao reznu ranu na vratu kirurškim šavima ili kopčama.
Nažalost, unatoč "skorbutičnom" režimu, tretman aloksanom nije učinio zamorčad dijabetičnom. Pretpostavio sam da bi se endokrino tkivo gušterače koje izlučuje inzulin možda moglo uništiti tako da se aloksan ubrizga izravno u krvne žile gušterače. Međutim, zamoračka gušterača nije cjelovit organ kao u čovjeka, nego je razuđena u masnom tkivu među crijevima te je opskrbljena brojnim i tankim krvnim žilama. Svi pokušaji da se iglom uđe u te sitne žilice završavali su krvarenjem i neuspjehom. Konačno sam digao ruke od bezizglednog rada i priznao da ne mogu dokazati svoju lijepo smišljenu znanstvenu hipotezu.
Tada od profesora Allegrettija dobijem zadatak da pokušam osposobiti spravu nazvanu nefelometar koja je stajala izvan uporabe u pokrajnjoj prostoriji bez dnevnoga svjetla i zraka i koja je inače služila kao tamna komora za razvijanje filmova. Rečeno mi je da ta sprava mjeri koncentraciju bjelančevina na temelju stupnja zamagljenosti koloidne otopine te da bi za Zavod bilo korisno da se osposobi. Uputa za rad nije bilo, niti mi je itko znao pomoći savjetom. Zbog toga, a i zbog odbojnosti prema tehničkim uređajima i mjerenju, nikako nisam uspijevao dobiti očekivani odnos između gustoće otopinâ albumina i njihove ekstinkcije (propusnosti za svjetlo). Disciplinirano sam se i uporno mučio nekoliko mjeseci u zagušljivoj i prašnoj tamnoj komori, ali i taj dio mog znanstvenog šegrtovanja ostade jalov. Frustriran i ogorčen zbog neuspjeha, jednog popodneva zbog nepažnje prevrnem veliku staklenu posudu u kojoj su bile namočene pipete za pranje tako da se staklo porazbijalo a voda razlila po podu. Kao za inat, šef Zavoda bio je u svom kabinetu tik do laboratorija te je čuvši lomljavu izleti da vidi što se to zbiva.
- Jeste li to Vi srušili posudu s pipetama?
- Da, nažalost. Ispričavam se. Očistit ću.... Nadoknadit ću štetu…
- Eh, moj Boraniću.... ne valja tako raditi. U laboratoriju treba biti intenzivan, a ne ekstenzivan!
Još sam neko vrijeme znanstveno šegrtovao na Zavodu za fiziologiju, a onda je moj interes za znanstveni rad splasnuo – što zbog nastavnih obveza na završnim godinama studija, što zbog zbivanja u privatnom životu.

Asistent, zima 1963

PRVI KORACI U ZNANSTVENOM INSTITUTU

Pred kraj studija počeo sam kao stipendist Instituta "Ruđer Bošković" povremeno dolaziti u Institut kako bih se upoznao s poslovima koji me očekuju kad završim studij iodslužim vojsku. Prestao sam šegrtovati u Zavodu za fiziologiju, i očekivao sam da ću i dalje surađivati sa šefom Zavoda (Nikšom Allegrettijem) koji mi je do tada bio neka vrst mentora i koji me je zapravo pridobio za "eksperimentalnu medicinu" i angažirao kao stipendistu Instituta. Nikša Allegretti je naqime bio jedan od utemeljitelja Biološkog odjela Instituta a zatim i njegov Predstojnik.
Ali prevarih se. Bio sam glatko i bez objašnjenja prekomandiran jednom od stalnih suradnika instituta, Veljku Stankoviću  koji je po struci bio veterinar te je do dolaska u Institut radio docent u Zavodu za patofiziologiju na Veterinarskom fakultetu. Bio je fin i obrazovan gospodin, esteta i ljubitelj književnosti koji je pored znanosti imao i literarne ambicije. Kao pretpostavljeni bio je ugodan i demokratičan. Prema tome, nisam trebao biti nezadovoljan prekomandom, ali sam ipak bio razočaran, pa i povrijeđen, tim prije što je moj dotadašnji mentor uzeo za asistente dvojicu kolega s kojima do tada nije surađivao.
Još se i danas pitam zašto me N. Allegretti nije zadržao kao suradnika? Racionalno objašnjenje bilo bi to da je V.Staknović u to doba tražio asistenta kako bi formirao svoj laboratorij, a ja se pojavio baš kad je trebalo. Ali ne mogu isključiti mogućnost da me N.Allegretti nije želio kao suradnika jer me na temelju nesuglasica pri pisanju skripata iz fiziologije smatrao svojeglavim i nepokornim (v.ranije) i jer nije bio zadovoljan rezultatima mog znanstvenoga šegrtovanja. A potajno bi jedan od razloga mogao biti i taj što je kao Splićanin pri izboru suradnika, čini se, preferirao one koji, kao i on, potječu iz mediteranskog područja, a ja se kao kontinentalac nisam uklapao u taj "fazon"....
Biološki odjel Instituta "Ruđer Bošković" bio je u to doba (1960. godine) smješten na trima lokacijama: u barakama na južnom kraju institutskoga kompleksa na Horvatovcu (ondje su i danas neki biomedicinski laboratoriji), u suterenskoj zgradi blizu ciklotronskog uređaja (ondje su danas laboratoriji za istraživanje okoliša) te dijelom u paviljonima za fiziku i kemiju. To se smatralo provizorijem. Naime, odjeli fizike i kemije bili su se već uselili u četiri novozgrađena paviljona, ali kad je došla na red izgradnja biološkoga, financijski su izvori presahnuli. Biološki (peti) paviljon izgrađen je tek 1990. godine (velikim dijelom i mojom zaslugom).
Barake u kojima je počela moja znanstvena karijera i u kojima sam proveo glavninu svog radnoga vijeka bile su izgrađene potkraj Drugoga svjetskog rata (oko 1944. godine) i služile su tada kao stacionar za oporavak njemačkih ranjenika. Kad je desetak godina kasnije na Horvatovcu počela gradnja "atomskog" instituta za istraživanje fizičkih, kemijskih i bioloških aspekata proizvodnje i iskorištavanja nuklearne energije i radioaktivnog materijala, trebalo je da barake posluže za smještaj pokusnih životinja na kojima će se proučavati biološki učinci zračenja i mogućnosti zaštite. Budući da paviljon biološkoga odjela nije izgrađen, laboratoriji za biološka i biomedicinska istraživanja na pokusnim životinjama smješteni su u barake, zajedno s pokusnim životinjama, a laboratoriji za istraživanja na bakterijama i staničnim porazmješteni su po drugim paviljonima.
 U barakama je postojao mali zoološki vrt – štakori, miševi, zamorčad, kunići, kokoši, žabe. Budući da su istraživački laboratoriji, pa i kabineti za studijski rad bili pod istim krovom s nastambama za životinje, atmosfera u njima nije bila nimalo "znanstvena" niti "elitna". Laboratoriji su bili mračni, neugledni, nagrđeni velikim zidanim koritima duž zidova jer su smješteni u prostorije koje su isprva bile namijenjene pranju životinjskih kaveza.
To je, dakle, bio "elitni znanstveni institut" u kojem ću se posvetiti "eksperimentalnoj medicini". Nimalo ohrabrujuća nisu bila ni prva poznanstva s budućim kolegama. Nijednog medicinara, samo biolozi, kemičari, farmaceuti, veterinari.... A opći ugođaj sumoran i tjeskoban.
Ti prvi nepovoljni dojmovi – prekomanda drugom mentoru, neugledna okolina, većina kolega drugih struka, opći ugođaj daleko od onog koji sam očekivao od "eksperimentalne medicine", nesklad ugođajem zdravstvene ustanove s kojim sam sa saživio tijekom studija – temeljito su me obeshrabrili. Ali, morao sam "odraditi" institutsku stipendiju koju sam nepromišljeno uzeo na trećoj godini studija. Štoviše, nije mi bilo dopušteno niti da obavim propisani liječnički staž, makar i izvan radnoga vremena. Besplodna razmišljanja o tome "što bi bilo da je bilo" ili "što bi bilo da nije bilo" oduzimali su mi vrijeme i energiju. Tome se pridružila intenzivna želja i potreba da čitanjem literarnih klasika upotpunim svoju opću kulturu jer sam za vrijeme studija to morao zapustiti. Prionuh čitati (na originalu) Goethea i Shakespeara a potreba za duhovnošću uputila me i na Bibliju. Tako sam se na početku svoje znanstvene karijere više bavio sam sobom nego poslom. PosaPovjerene poslove obavljao sam disciplinirano ali bez prave volje.
Prvi s zadatak s kojim me zadužio novi mentor Veljko Stanković bio je pomagati njegovu starijem asistentu Šimi Vlahoviću  koji je u to doba završavao eksperimente za svoj doktorat znanosti. Na modelu štakora cijepljenih vakcinom protiv tetanusa proučavao je utjecaj rendgenskog zračenja na imunoreakciju. U to su doba, početkom šezdesetih godina, u doba "hladnog rada" i prijetnji nukleranim oružjem, u znanosti bila uvelike zastupljena istraživanja nuklearne energije i zaštite od zračenja. Tako je bilo i u Institutu, pa su se u biološkom odjelu proučavali učinci zračenja na pokusne životinje i mogućnosti zaštite. Šime je bio liječnik, nekoliko godina stariji od mene, pametan i kulturan čovjek pa smo se dobro slagali. Ali njegov rad nije me posebno zanimao. Čekao sam da dobijem problematiku koja će biti samo "moja". To se konačno dogodilo nakon nekoliko mjeseci.
Mentor Veljko Stanković nedavno se vratio iz Nizozemske gdje proveo nekoliko mjeseci u jednom od najuglednijih radiobioloških laboratorija i upoznao se s presađivanjem koštane srži u pokusnih životinja. Presađivanje koštane srži bilo je u to vrijeme "hit" jer se tim postupkom pokušavalo obnoviti krvotvorno tkivo uništeno nuklearnim zračenjem. Ugledni francuski hematolog Georges Mathé presadio je koštanu srž zdravih davatelja petorici znanstvenika iz nuklearnog instituta u Vinči (kod Beograda) koji su se ozračili zbog tehničke pogreške u radu. Pokušao je i liječiti bolesnike od leukemije ozračivanjem cijelog tijela (kako bi se uništile leukemijske stanice) i presađivanjem koštane srži zdravih davatelja. Ta su pionirska nastojanja bila bez većeg uspjeha jer se u to doba još nije raspolagalo postupcima za utvrđivanje srodnosti primatelja i davatelja pa su presadci bivali odbačeni zbog imunoreakcije primatelja na tuđe antigene ili su pak svojom imunoreakcijom oštećivali tkiva primatelja. U stručnom su žargonu te su komplikacije nazvane reakcijama "primatelja protiv presatka" (engl. host-versus-graft) odnosno "presatka protiv primatelja" (engl. graft-versus-host). Istraživanja su bila usmjerena na uklanjanje tih prepreka, u prvom redu reakcije presatka protiv primatelja koju je Mathé slikovito opisao kao "kamen spoticanja" (engl. stumbling block).
Iz Nizozemske je V. Stanković donio otiske znanstvenih radova i laboratorijskih priručnika tamošnjih istraživača u kojima je bio opisan postupak presađivanja koštane srži u miševa – od prikupljanja srži iz bedrenih kostiju davatelja do injiciranja dobivenih stanica u repnu venu ozračenih primatelja. Tijekom boravka u Nizozemskoj pretežno se oslanjao na pomoć tehničara te je postupke prikupljanja srži te pripremanja i primjene stanične suspenzije krvotvornih stanica poznavao u glavnim crtama ne ovladavši njime u potpunosti. Dao mi je osnovnu literaturu, nekoliko svojih bilježaka i postavio zadatak da tehniku presađivanja koštane srži miševima uvedem u laboratorijsku praksu.
Najprije je trebalo definirati dozu rendgenskog zračenja kojoj treba izložiti miševe primatelje koštane srzi. Ona treba biti takva da uništi koštanu srž primatelja kako bi se presađene stanice mogle prihvatiti, umnožiti i obnoviti stvaranje krvi. Previsoka bi doza ubila primatelje a preniska bi nepotpuno uklanjala njihovu koštanu srž i ne bi dovoljno oslabila imunoreaktivnost pa se presadci ne bi mogli prihvatiti. U laboratoriju je već postojao postupak za ozračivanje štakora rendgenskim uređajem za radioterapiju pa je sada trebalo postupak i dozu zračenja prilagoditi za miševe. U plosnatu okruglu kutiju nalik na tortu ubacilo se po dvadesetak ili više miševa, kutija se stavljala ispod rendgenske cijevi a tehničarka je s pomoću dozimetra odredila prikladnu dozu zračenja, od 500 rad (što su miševi mogli preživjeti) do 900 rad (od koje su uginuli za desetak dana zbog prestanka stvaranja krvnih stanica). Miševi izloženi dozama zračenja većim od 1000 rad ugibali bi za nekoliko dana zbog oštećenja crijeva ili živčanog sustava.
Koštana srž prikupljala se iz mišjih femura na sterilan način. Miševi su ubijeni na bezbolan način, umočeni u aseptičnu otopinu tako da se dlaka slijepi i potrbuške pričvršćeni na plutenu daščicu s pomoću pribadača. Škaricama se razreže koža duž stražnjih nogu a zatim se skalpelom ili škaricama izvade bedrene i potkoljenične kosti. Mišje bedrene kosti duge su oko 1,2 cm a potkoljenične oko 0,8 cm. S pomoću sterilnih krpica kosti se odvoje od mišićja, krajevi kostiju se odrežu, i u tako otvoren središnji kanal kosti uvuče se tanka savinuta igla za injekcije. Promjer kanala je 0,1 do 0,4 milimetra. Špricom za injekcije ubrizga se u kanal sterilna infuzijska otopina koja ispere stanice koštane srži iz koštanog kanala. Ispirci se skupljaju u sterilne staklene čašice. Vidimo da postupak traži strpljivost, preciznost i pridržavanje aseptičnioh uvjeta u radu.
Kap dobivene stanične suspenzije unese se u milimetarsku komoricu s mrežicom za brojanje te se pod mikroskopom odredi broj stanica u tom uzorku i preračuna na ukupan volumen. Od jednog miša davatelja može se dobiti oko deset milijuna stanica koštane srži, što je dovoljno za dva do četiri primatelja (ovisno o broju stanica koji se želi dati). Stanična suspenzija injicira se primateljima putem repne vene. Primatelji ste nakratko stave pod infracrvenu svjetiljku kako bi im se se repne vene zbog topline proširile, što je vještoj ruci dovoljno da tankom iglom uđe u venu i injicira pola do jedan mililitar suspenzije koštane srži. Pritom treba paziti da u šprici ne bude zračnih mjehurića jer injekcija zraka u venu uzrokuje zračnu emboliju mozga ili srca te primatelj ugine za nekoliko sekundi. Nažalost se to događalo pa se broj miševa u pokusu smanjivao ispod planiraniga. Miševi su ponekad ugibali i stoga što je u staničnoj suspenziji bilo ugrušaka koji također mogu uzrokovati emboliju
Opisani postupak traži mnogo truda i vježbe da se postigne brzina i preciznost svakog koraka. Bilo je i tragikomičnih situacija – primjerice sve je teklo glatko do samoga kraja a onda je zbog nepažnje u sterilnu suspenziju pripremljenu za injiciranje upao mišji brabonjak! Ili su miševi ugibali pri injiciranju stanićne suspenzije. I cijeli trud bješe uzalud.
Osim stanica koštane srži miševima su se presađivale i stanice slezene ili limfnih čvorova jer ti organi sadrže stanice imunosustava koje u primateljima mogu prouzročiti jaku reakciju presatka protiv primatelja. U takvim eksperimentalnim modelima mogli su se proučavati postupci za sprečavanje, suzbijanje ili ublažavanje te neželjene reakcije. Slezena i čvorovi uzimali su se od žrtvovanih miševa pričvršćenih na daščicu poleđuške. Koža se rasporila od vrata do prepona te duž bedara, rasklopila i pričvrstila na daščicu. Uzeti su potkožni limfni čvorovi iz mišjih prepona i pazuha te s prednje strane vrata, a rasporivši trbušnu stijenku došlo se do slezene i crijevnih limfnih čvorova. Mišja slezena velika je otprilike kao polovina zrna kikirikija a limfni čvorovi kao glavica pribadače. Da bi se dobila stanična suspenzija slezene odnosno čvorovi bi se sascjeckali i s pomoću metalne lopatice (spatule) protisnuli ("propasirali") kroz najlonsko platno napeto na metalnom prstenu promjera 4 – 5 cm koji je sjedao na staklenu laboratorijsku čašicu. Prstenove su od inoksa izradili vješti majstori u institutskoj radionici (kao i mnogo drugog pribora za eksperimentalni rad jer je u to doba uvoz iz inozemstva bio uvelike ograničen). Nevolja sa staničnim suspenzijama slezene i limfnih čvorova bilo je stvaranje paučinastih ugrušaka koji su uzrokovali smrt primatelja pri intravenskom injiciranju.
Pri uspostavljanju tehnike presađivanja stanica koštane srži, slezene i limfnih čvorova pomagao mi je Ivo Hršak, kolega sa studija koji se zaposlio u Institutu nešto prije mene ali je otišao u vojsku pa se vratio otprilike kad i ja. S ponosom mogu pripomenuti da su opisanu tehniku prikupljanja koštane srži prihvatili i drugi laboratoriji u Institutu a uskoro i drugi laboratoriji u Zagrebu. (Suspenziju stanica slezene i limfnih čvorova pripremali su i ranije.)
Za proučavanje reakcije presatka protiv primatelja upotrebljavali su se tzv. visokosrođeni mišji sojevi, uzgojeni parenjem braće i sestara tako da su svi miševi jednog soja bili u genetičkom (i imunosnom) pogledu identični poput braće blizanaca. Nazivi sojeva bili su primjerice A, CBA, C57BL, BALBc, RF i sl. Presadci stanica ili tkiva između pripadnika nisu se odbacivali jer nije bilo antigenske razlike između primatelja i davatelja, a presadci između jedinki različitih sojeva rezultirali su transplantacijskim reakcijama odbacivanja.
Kad je tehnika presađivanja koštane srži bila uspostavljena Ivo Hršak i ja dobismo od šefa Veljka Stankovića zadatak da smrtonosno ozračene bijele miševe nesrođenog soja tretiramo suspenzijom stanica davatelja tog istog nesrođenog soja. Polazna je pretpostavka pokusa bila ta da će nakon unosa mješavine stanica u ozračene primatelje doći do višestrane imunoreakcije unijetih stanica međusobno i sa stanicama primatelja koja će rezultirati probirom i eliminacijom najreaktivnijih stanica tako da će preostati samo one koje su primatelju najsrodnije. Tako bi se dobio stabilan presadak. Rezultat pokusa nije potvrdio polaznu pretpostavku. Spriječeno je uginuće miševa od smrtonosne doze zračenja ali su miševi ipak ugibali zbog odbacivanja presatka ili zbog njegove reakcije protiv primatelja.
U znanstvenoj literaturi mogli su se naći podaci istraživača koji su proučavali reakciju presatka protiv primatelja. Opisano je da se očituje oštećenjima kože, jetre i crijeva. Zato sam od uginulih miševa uzimao te organe za mikroskopsku pretragu. Na temelju opisa i slika u literaturi te školskog znanja patologije, satima sam na histološkim preparatima nastojao prepoznati karakteristične patohistološke promjene. U tom sam poslu bio samouk, nikoga nije bilo da me poduči, ispravi, opomene. Stručno oko školovanog patologa vjerojatno bi u tim preparatima otkrilo nespecifične i postmortalne promjene pa i tehničke artefakte. Unatoč objektivnim ograničenjima uspio sam u svojim eksperimentalnim životinjama prepoznati histološke promjene svojstvene reakciji presatka protiv primatelja. Nekoliko fotografija histoloških nalaza koje sam smatrao karakterističnima i u tehničkom pogledu korektnima nalaze se u mojem magistarskom radu koji je obranjen 1963. godine na Medicinskom fakultetu.
Reakciju presatka protiv primatelja pokušavao sam kontrolirati na nekoliko načina – imunizacijom primatelja protiv tkivnih antigena davatelja prije transplantacije ili pak primjenom antiseruma protiv davateljevih stanica i antibioticima poslije transplantacije. Tim se postupcima doista uspijevalo spriječiti oštećenja i smrt primatelja ali nije bilo jasno može li se njima kontrolirati i reakcija presatka u primatelja koji imaju leukemiju. Ta se istraživanja nisu mogla obaviti u Zagrebu jer nisu postojali odgovarajući pokusni modeli, to jest miševi s leukemijom.
Dok sam se iscrpljivao uspostavljajući tehniku presađivanja koštane srži i modelni sustav za proučavanje reakcije presatka protiv primatelja, moji vršnjaci koji su bili s(p)retnije ruke glede svojih eksperimentalnih modela i mentora već su dobivali vrijedne znanstvene rezultate i objavljivali ih u uglednim znanstvenim časopisima kao što je primjerice Nature i Radiation Research. Predložim svom mentoru profesoru Stankoviću da pokušamo objaviti i moje rezultate o patološkim promjenama u miševa uginulih od reakcije presatka protiv primatelja u takvom časopisu ("vidjela žaba gdje konja potkivaju pa i ona digla nogu"). Stanković se blago i dobroćudno smješkao znajući da to neće proći i pokušao me odgovoriti od jalova posla, ali bijah uporan. Složismo kratak rad sa shemom koja je prikazivala različite patoanatomske i mikrobiološke nalaze i njihovo preklapanje, s tezom da smrt životinje nastaje pri koincidenciji nekoliko činilaca – oštećenja crijeva, prestanka stvaranja leukocita zbog oštećenja krvotvorog tkiva, i kolonizacije mikroorganizama. Sa strepnjom sam očekivao odgovor uredništva. Nasreću bio je brz – i dakako negativan. Nisu me ismijali, štoviše uljudno su odgovorili "da su razultati zanimljivi, ali od užeg interesa" i savjetovali "da se rad ponudi jednom od časopisa specijaliziranih za tu vrst problematike". Ožalošćen i ljutit odustao sam od moguće ponovne frustracije pa je moj prvijenac poslan i ubrzo objavljen u Biltenu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Bulletin Scientifique de l'Academie des Sciences et Arts de la RSFY), domaćem časopisu na francuskom i engleskom jeziku.
Sličnu su sudbinu imala još dva-tri rada u kojima su bili opisani prvi rezultati istraživanja reakcije presatka protiv primatelja i mogućnosti njenog sprečavanja ili liječenja. Tako sam u startu uvelike zaostao za svojim vještijim (i sretnijim) kolegama. Premda je zaostatak glede broja i kvalitete znanstvenih radova kasnije uvelike nadoknađen, u znanstvena sam zvanja biran sa zadrškom a i kasnila su društvena priznanja kao pokazatelji uspješne karijere u znanosti. Ukratko, u odnosu na znanstveni establishment bio sam i ostao neka vrst persone non grate.
Razmišljajući nakon pedeset godina o tom razdoblju svog života, vidim da drukčije i nije moglo biti. Zbog nezadovoljstva radnom sredinom, prekomande drugom mentoru i razočaranja u "eksperimentalnu medicinu" koju sam posve drukčije zamišljao, posvetio sam se znanstvenom istraživanju bez pravog entuzijazma. Nije to bila struka za koju sam se školovao! Srce me vuklo kliničkom radu, ali pokušaji da to ostvarim nisu uspijevali. Profesor Betlheim koji je tijekom studija bio moj savjetnik i mentor oglušio se o molbe da me primi k sebi na specijalizaciju psihijatrije.
Tu su bile i literarne ambicije koje su u danim okolostima bile neostvarive.
Kao stipendist Instituta bio sam u ugovornoj i financijskoj obvezi prema Istitutu pa bi bilo vrlo teško prekinuti radni odnos prije isteka ugovorenoga roka. Stoga je trebalo izdržati nedaćama i nezadovoljstvu uprkos. U tome mi je pomogla urođena upornost i odgojem ucijepljena samodisciplina.


NIZOZEMSKA

Kako je opisano u prethodnom poglavlju, na području presađivanja koštane srži počeo sam raditi nakon zaposlenja u Institutu i to je bila tema mog magistarskog rada i doktorske disertacije koje sam obranio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963. odnosno 1965. godine. Rezultati su objavljeni u nekoliko skromnih znanstvenih radova u domaćžim časopisima. Slabo u usporedbi s vršnjacima koji su zahvaljujući svojim mentorima doktorirali godinu-dvije prije mene (bez pohađanja poslijediplomskog studija i bez izrade magistarskog rada) i koji su objavljivali prve znanstvene radove u inozemnim časopisima.
S obzirom na ograničene mogućnosti daljnjeg rada na području presađivanja koštane srži u Institutu, u prvom redu zbog nedostatka miševa s leukemijom, trebalo se ogledati za mogućnošću odlaska u inozemstvo.
U to je doba (početkom i sredinom šezdesetih godina) bilo "in" odlaziti na usavršavanje u SAD a ne u europske zemlje jer su znanstvene institucije u SAD uživale veći ugled od europskih, a i zarada je u SAD bila bolja. Usavršavanje u europskim znanstvenim institucijama smatralo se drugorazrednim. Stipendije za postdoktorsko usavršavanje pribavljali su u pravilu mentori, pa se i ja obratih svom mentor u Veljku Stankoviću. Kako je on bio na studijskom boravku u Radiobiološkom institutu u Rijswijku u Nizozemskoj i ondje stekao prijatelje, predložio je da se natječem za stipendiju Međunarodne agencije za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency, IAEA) koja bi mi omogućila odlazak u Rijswijk. Premda je institut u Rijswijku bio u to doba jedan od vodećih europskih znanstvenih instituta za istraživanja u području radiobiologije i transplantacije (uključivši i eksperimentalnu transplantaciju koštane srži u miševa, štakora i majmuna) taj me prijedlog nije baš oduševio jer se kako je rečeno usavršavanje u europskim institucijama smatralo drugorazrednim. Uz već spomenuti početni zaostatak za vršnjacima glede broja i kvalitete objavljenih radova, predložena perspektiva značila je dodatni hendikep.
Zahvaljujući prijateljskim vezama Veljka Stankovića s ravnateljem rijwijskog instituta Dirkom van Bekkumom dobih načelni pristanak za dolazak u Rijswijk ali su me domaćini ipak željeli upoznati prije definitivne podrške prijavi za stipendiju IAEA. Tako od van Bekkuma dobijem poziv da dođem u Rijswijk i održim predavanje o svom radu.
Premda sam poslije četvrte godine studija već bio dva-tri mjeseca u inozemstvu (u Norveškoj i Njemačkoj) u okviru međunarodne studentske razmjene te nisam imao tremu zbog jezične ili kulturne barijere, odlazak u Rijswijk bio je važan za budući rad i napredak te sam se morao temeljito pripremiti. Prije svega trebalo je pripremiti predavanje na engleskom jeziku a i poboljšati sposobnost konverzacije pa sam uzeo nekoliko privatnih satova poduke kod vrsne profesorice školovane u Engleskoj. Ona mi je pomogla da savladam i izgovor stručnih termina.
S velikom strepnjom uputih se vlakom u Nizozemsku. Bilo je to krajem 1965. godine, dan-dva poslije katastrofalne poplave. Sava je potopila periferiju Zagreba duž sjeverne obale i nova stambena naselja duž južne obale tako da se u Novi Zagreb (gdje sam tada sa suprugom stanovao kao podstanar) moglo doći samo pješice preko željezničkog mosta na kraju Savske ceste. Tako su dani uoči odlaska u Nizozemsku bili dodatno opterećeni nesigurnošću i nemirom.
 Otputovao sam iz Zagreba uvečer i trebao ujutro stići u Leiden gdje bi me domaćini dočekali i automobilom odvezli u desetak kilometara udaljeni Rijswijk, gradić između Leidena i Den Haaga. Strepio sam zbog poplave, putne groznice i treme uoči predstavljanja znanstvenim uglednicima i budućim domaćinima od kojeg mi je ovisila budućnost.
Nažalost nije postojao izravan vlak Zagreb – Leiden nego je u Kölnu trebalo usred noći presjesti na drugi vlak. Izašao sam i na tabli odlazaka vlakova potražio vlak za Leiden. Takvoga nije bilo ali sam našao vlak za Hagen. Znao sam da Leiden i Den Haag nisu daleko jedan od drugoga, ali u tom noćnom času i žurbi da ne propustim vezu, zaključim da je Hagen po svoj prilici njemačko ime za Den Haag te da vlak za Leiden ide putem Hagena. Prije ulaska u vlak upitam željezničara koji se tu zatekao "Ist das der Zug nach den Hagen?" (je li to vlak za den Hagen?) pretpostavljajući da na dobrom njemačkom pitam je li to vlak za Haag. On me sumnjičavo odmjeri, ali potvrdi i tako se ukrcam u vlak za Hagen, premda mi je bilo sumnjivo da je polazio s jednog od sporednih kolosjeka (što se ne bi očekivalo od vlaka međunarodnoga ranga) te da je bio poluprazan, slabo osvijetljen i slabo grijan. Tek što je krenuo, naiđe kondukter i ja ponovim svoje pitanje ali na zaprepaštenje doznam da vlak u koji sam se ukrcao ne vozi za Den Haag u Nizozemskoj nego za Hagen, gradić stotinjak kilometara sjeveroistočno od Kölna. Dakle vozim se u suprotnom smjeru od željenoga! Nasreću je to bio putnički vlak pa se na prvoj postaji iskrcam, ukrcam u prvi slijedeći vlak natrag za Köln i ondje uhvatim međunarodni vlak koji me oko podneva doveze u Leiden. Od mojih domaćina koji su prema dogovoru čekali jutarnji vlak dakako ni traga ni glasa. Što sad? Nema druge nego taksijem do Rijswijka, potrošivši tako oskudne devizne dnevnice. Uz pomoć taksiste uspijem s kolodvora telefonom javiti domaćinima da dolazim sa zakašnjenjem.
I tako neispavan, zgužvan i neopran umjesto u hotel stignem ravno u Institut gdje se u biblioteci već okupilo petnaestak kolega da čuju moje predavanje. Uložim svoje dijapozitive u projektor i prikažem rezultate svog rada u Zagrebu i kratak plan za nastavak istraživanja. Uzevši u obzir sve okolnosti koje mi nisu bile u prilog – poplavu u Zagrebu, presijedanje u pogrešan vlak i neplanirani trošak za taksi od Leidena do Rijswijka, ostavih dobar dojam.
Uvečer sam bio gost u domu ravnatelja van Bekkuma, zajedno s njegovim najbližim suradnicima. Unatoč umoru i snebivanju pred starijim i iskusnijim znanstvenicima, k tome strancima, uspio sam održati primjerenu razinu društvenosti i primjerom pokazati da Hrvati nisu neobrazovani Balkanci. To je uostalom već ranije učinio moj mentor Veljko Stanković, intelektualac i gospodin. On i van Bekkum ostali su prijatelji do kraja života i van Bekkum je nekoliko puta bio njegov gost u vikendici na Krku.
Moji su "ogledi" u Rijswijku protekli dakle povoljno a uskoro je stigla i potvrda iz središta IAEA u Beču da mi je odobrena stipendija. Bilo je to krajem 1965. godine te sam odlazak u Nizozemsku planirao za početak 1966. godine. Sa mnom je trebala poći i supruga a nizozemski su domaćini obećali da će se pobrinuti za njezino zapošljavanje jer skromna stipendija IAEA ne bi bila dovoljna za zajednički život. Priskrbili smo putovnice i vize (što u tim godinama nije bilo jednostavno, ali se zahvaljujući mojoj međunarodnoj stipendiji nisu postavljale uobičajene prepreke), spakirali osobne stvari i osnovne potrepštine za kućanstvo i sredinom siječnja 1966. otputovali – ovaj puta bez lutanja po kolodvorima i sličnih komplikacija.
Rijswijški institut bio je sastavnica velike mreže nizozemskih državnih ustanova za fundamentalna i primijenjena istraživanja u području prirodnih znanosti (Nederlandse Organisatie voor Toegepast Natuurwetenschappelijk Onderzoek, TNO). U to je doba u njemu radilo tridesetak znanstvenika i stotinjak tehničara i pomoćnog osoblja, a glavna zadaća bila je istraživanje bioloških učinaka ionizirajućeg zračenja te zaštite od njega, uključivši i presađivanje koštane srži. Na tom je području stekao ugled kao jedna od vodećih ustanova u svijetu. Bila je to jednokatna zgrada u sklopu većeg kompleksa znanstvenoistraživačkih ustanova na periferiji gradića Rijswijka (izgovara se Rajsvajk). Osim laboratorija, biblioteke, nekoliko studija za osobni rad i kantine u podrumu, u zgradi je bila i nastamba za miševe i štakore u pokusu. Pored glavne zgrade bila je nastamba za uzgoj laboratorijskih miševa i štakora te kolonija majmuna koji su se također upotrebljavali za transplantacijska istraživanja.
Administracija rijswijškog instituta pobrinula se da nađe adrese nekoliko prikladnih stanova u blizini Instituta koji su se izdavali podstanarima. Odlučismo se za ponudu u obiteljskoj kući u Voorburgu, predgrađu Den Haaga, desetak kilometara od Instituta. Prijevoz javnim transportom do Instituta bio je nažalost nepovoljan jer vozni red prigradske željeznice nije odgovarao radnom vremenu Instituta a i do postaja je trebalo podosta pješačiti, što s obzirom na kišu i vjetar svojstvene nizozemskoj klimi nije bilo praktično. Stoga nas nas je u prvih mjesec-dva prevozio jedan institutski tehničar kojem je to bilo usput a kasnije sam kupio manji polovni automobil.
U Institutu budem "dodijeljen" doktoru Marcu de Vriesu, po struci patologu koji je dao vidan doprinos poznavanju patologije reakcije presatka protiv miševa u pokusnih životinja. Imao sam na raspolaganju njegov laboratorij i povremenu pomoć dviju tehničarki, Elze i Flore, ali najveći dio posla obavljao sam vlastitim rukama – kao i u Zagrebu. Van Bekkum i de Vries dali su mi odriješene ruke i pristup dovoljnom broju pokusnih životinja kako bih ostvario svoje ideje o primjeni reakcije presatka protiv primatelja za uništavanje leukemijskih stanica u miševa. Povremeno su mi znali pomoći savjetom ili upućivanjem na relevantne znanstvene članke, a de Vries i interpretacijom histoloških nalaza. Inače sam opet bio "sam svoj majstor". U tom su pogledu domaćini dakle bili vrlo korektni, nisu me iskoristili kao radnu snagu za svoje projekte što je i razumljivo jer nisam bio zaposlenik Instituta već stipendist IAEA, štoviše, stipendija je uključivala i sredstva za pokriće troškova rada koja su se plaćala ustanovi domaćina.
Dirk van Bekkum bio je u to doba četrdesetpetgodišnjak, atletski građen, crn i tamnoput, s diskretnom naznakom istočnjačkih crta lica. (U Nizozemskoj to nije neobična pojava jer je Indonezija godinama bila nizozemska kolonija u koju se odlazilo radi zarade i opet vraćalo u domovinu pa su su obiteljski geni mogli bili obogaćeni primjesom indonezijskih). Odlučan i ponosan, ali korektno susretljiv, bio je tada u punoj muževnoj i znanstvenoj snazi. Osim velikog ugleda u znanstvenim krugovima koji je stekao istraživanjem transplantacije koštane srži u miševa, štakora i majmuna bio je i sposoban stručni, znanstveni i financijski rukovoditelj Instituta. Po osnovnom obrazovanju je bio liječnik ali bez daljnje stručne specijalizacije. Bio je oženjen nenametljivom, obrazovanom suprugom koja je život potpuno podredila suprugovoj karijeri. Imali su troje djece.
Marco de Vries bio je godinu-dvije stariji od van Bekkuma, mršav, oštrih crta lica , duhovit i ciničan. Bio je vrlo sposoban patolog ali je kliničku patologiju zamijenio istraživačkom. Dao je velik doprinos poznavanju patoloških promjena u reakciji presatka protiv primatelja nakon transplantacije koštane srži miševima i majmunima. Oduševljavao se istočnjačkom filozofijom, jogom, misticizmom a kao gosta u svom domu naučio me drevnoj kineskoj igri Mah-Jong . Ostavio je suprugu s troje djece i oženio mladom tehničarkom iz Instituta.
Od značajnijih istraživača u rijswijskom institutu spominjem još Lukea van Puttena i Hansa Balnera. Prvi je bio po osnovnom medicinskom obrazovanju internist a drugi radiolog. Obojica su se također posvetili laboratorijskom istraživanju umjesto kliničkoj praksi i stekli večlik međunarodni ugled u znanstvenim krugovima. Van putten je bio ozbiljan obiteljski čovjek, otac četvoro djece, visok i ćelav. Balner je bio naočit neženja iz bogate obitelji, vrstan glazbenik, ljubimac ljepšega spola.
Za studijski rad odrediše mi kabinet koji ću dijeliti s drugim inozemnim stipendistom, Davidom Ledneyem iz SAD. Bio je moj vršnjak, srednje visine i crnokos, ozbiljan ali "friendly" u skladu s američkim stereotipom. Po struci biolog, inače zaposlen u istraživačkom institutu američke vojske u Bethesdi, upućen je u Rijswijk radi poslijedoktorskog usavršavanja na području zaštite od zračenja. (Primjer da je rijswijški institut bio prepoznat i u SAD kao jedan od vodećih instituta na području radiobiologije, što lijepo pokazuje da nije bilo ispravno gledište većine kolega u Zagrebu da su europski instituti "druga liga" u odnosu na američke.) Razumljivo je da sam se s Davidom sprijateljio, tim prije što je i njegova supruga zajedno s mojom radila kao tajnica u institutskoj biblioteci.
Prijateljstvo s Davidom bilo mi je korisno jer se sâm ponudio da će ispravljati moje uratke na engleskom jeziku. Ali jedan pokušaj da tu djelatnost komercijaliziramo nije uspio. Vidjevši jedan oglas u znanstvenom časopisu Nature da se traže prevoditelji sažetka znanstvenih radova iz sovjetskih časopisa s ruskog jeziku na engleski. Predložih da udružimo snage. Moja je zadaća bila prevoditi s ruskog na engleski (jer sam ruski dosta dobro poznavao, u Zagrebu sam pratio rusku stručnu literaturu), a David je trebao dotjerati engleski tekst. Nažalost se naš dvojac "izgubio u prijevodu" jer smo griješili kod nekih stručnih termina na područjima koja nismo dovoljno poznavali. Tako propade plan da dopunimo svoje stipendije.
Osim Davida Ledneya boravili su u Institutu kraće ili duže vrijeme i drugi stranci,– primjerice patolog Giuseppe Tridente iz Padove i fizičar S. K. Lahiri iz Kalkute. Giuseppe je bio pravi Talijan, crnomanjast i žustar, srdačan i razgovorljiv. Sprijateljili smo se te me Giuseppe pozvove da nakon povratka iz Nizozemske svratim u Padovu vidjeti njihov Zavod za patologiju na medicinskom fakultetu i održati predavanje o svom radu. To se i ostvarilo, a Giuseppe se potrudio da u skladu sa svojim temperamentom najavi moj dolazak u Padovu bombastičnim naslovom u lokalnom listu "Boranic e arrivato" – kao da se u najmanju ruku radi o posjeti nobelovca padovanskom sveučilištu. Kasnije je nekoliko puta bio naš gost na međunarodnim kongresima u Hrvatskoj. Lahiri je pak bio introvertiran, blag istočnjak gracilne tjelesne građe, koji se stalno žalio da mu je hladno pa je i ljeti nosio toplu odjeću. Iz Indije je donio nekoliko originalnih sarija ali ih nije upotrebljavao. većž je tek na uporne molbe pokazao kako se u njih zamata na muški način, a kako na ženski. Iako po struci fizičar, uspješno se u suradnji s van Puttenom posvetio istraživanju učinka zračenja na matične stanice krvotvornog tkiva miševa.

Istraživački rad u Nizozemskoj
Kako je već rečeno, glavni cilj odlaska na znanstveno usavršavanje u Nizozemsku bio je provjeriti (i po mogućnosti dokazati) pretpostavku da se reakcijom presatka protiv primatelja mogu uništiti stanice leukemije. Nakon presađivanja nepodudarne koštane srži u ozračene primatelje razvija se reakcija presatka protiv primatelja jer imunoreaktivne stanice koje se nalaze u presatku koštane srži prepoznaju tkiva primatelja kao sebi strana i reagiraju na njih. Oštećenja se očituju u crijevima, jetri, koži, krvotvornom tkivu. Primatelji koji su uz pomoć presađene koštane srži preživjeli štetan učinak zračenja na krvotvorno tkivo (to jest prekid stvaranja krvnih stanica koji se očituje 7 do 10 dana nakon izlaganja zračenju) razbole se i uginu nakon 2 do 4 tjedna. To je tzv. "sekundarna bolest". Smrtnost se može povećati i ubrzati tako da se presatku koštane srži dodaju tuđe imunoreaktivne stanice – limfociti iz limfnih čvorova ili slezene.
Reakcija presatka protiv primatelja usmjerena je i protiv primateljeva krvotvornog tkiva, pa se može pretpostaviti je da će uništavati i zloćudno promijenjene krvotvorne stanice, to jest stanice leukemije. Tu je pretpostavku krajem pedesetih godina prošlog stoljeća formulirao, a početkom šezdesetih godina provjerio u kliničkoj praksi ugledni francuski hematolog Georges Mathe. U to doba medicina još nije raspolagala pouzdanim sredstvima za liječenje leukemije – primjena antileukemijskih citostatika bila je tek u začetku, učinkoviti terapijski protokoli s kombinacijama citostatika ušli su u kliničku praksu tek deset-petnaest godina kasnije. Jedna od mogućnosti za uništavanje leukemijskih stanica bilo je izlaganje cijelog tijela visokim dozama rendgenskog zračenja, ali to je imalo cijenu znatnog oštećenja normalnoga krvotvornog tkiva i prestanka stvaranja krvnih stanica. Bolesnicima je prijetio smrtni ishod zbog krvarenja i infekcije. Kako bi se ponovo uspostavila funkcija krvotvornoga tkiva Georges Mathe je bolesnicima od leukemije koji su izloženi rendgenskom zračenju presađivao koštanu srž uzetu od zdravih dragovoljaca. Srž se u općoj anesteziji prikupljala iz kostiju zdjelice davatelja. Brojnim ubodima u spužvastu unutrašnjost kostiju i aspiracijom sadržaja dobiva se krv pomiješana s krvotvornim tkivom, i taj se presadak daje primateljima u venu u obliku transfuzije.
Ozračenim bolesnicima se zahvaljujući presadcima obnavljala funkcija krvotvornoga tkiva ali su nastupale neželjene posljedice u obliku crvenila i ljuštenja kože, proljeva i oštećenja jetre – drugim riječima, očitovala se "sekundarna bolest" zbog reakcije presađenih stanica protiv primateljevih tkiva. Treba znati da u to doba još nije postojala mogućnost određivanja podudarnosti davatelja i primatelja u pogledu tkivnih antigena pa su primatelji i davatelji odabirani nasumce. Zato se reakcija presatka protiv primatelja nije mogla izbjeći ili bar ublažiti (kao danas). Georges Mathe je međutim u svojim radovima izrazio gledište da taj "kamen spoticanja" ne mora biti prepreka liječenju leukemije presađivanjem koštane srži, naprotiv, da reakcija presatka protiv primatelja može biti korisna jer bi uništavala leukemijske stanice koje su preostale nakon ozračivanja bolesnika. Uvjet za "terapijsku" primjenu reakcije presatka protiv primatelja bio je dakako taj da se reakcija kontrolira.
 Već sam u Zagrebu počeo istraživati postupke kojima bi se spriječila ili ublažila reakcija presatka protiv primatelja. U tom sam cilju primijenio aktivnu ili pasivnu imunizaciju primatelja protiv transplantacijskih antigena davatelja. Aktivna se imunizacija provodila tako da su budući primatelji prije ozračivanja i transplantacije primali u trbušnu šupljinu ili pod kožu stanice budućih davatelja, a za pasivnu se imunizaciju upotrebljavao serum tako cijepljenih miševa koji se injicirao primateljima nakon ozračivanja i transplantacije. Aktivna je imunizacija potpuno spriječila reakciju presatka protiv primatelja – što je razumljivo jer su primatelji odbacivali presatke. Učinak pasivne imunizacije ovisio je o dozi injiciranog seruma i o vremenu primjene tj. o trajanju razdoblja od ozračivanja i transplantacije do primjene seruma – što veća doza i što kraće razdoblje, to bolji učinak. Primjena seruma do trećeg ili četvrtog dana nakon ozračivanja i transplantacije, to jest prije prihvaćanja i aktivacije presatka rezultirala je odbacivanjem presatka. Primjena seruma između četvrtog i sedmog dana donekle je ublaživala reakciju presatka protiv primatelja što se očitovalo nešto dužim preživljavanjem primatelja ali se smrtni ishod nije mogao spriječiti. Na temelju tih pokusa moglo se pretpostaviti da bi pravodobna primjena antiseruma u kritičnom razdoblju reakcije (koje bi trebalo definirati) mogla polučiti željeni učinak, to jest prihvaćanje presatka bez popratnog oštećenja primatelja. Pritom se dakako postavljalo i pitanje može li serumom oslabljena reakcija presatka protiv primatelja imati antileukemijski učinak? Na to se pitanje nije moglo odgovoriti u uvjetima koji su tada postojali u Zagrebu jer nije bilo pokusnih životinja koje imaju leukemiju. Zato sam svoj rad i nastavio u Rijswijku.
Rijswijški je institut raspolagao dvama mišjim sojevima koji su mogli poslužiti kao odgovarajući pokusni modeli jer su se obolijevali od leukemije kad bi im se ucijepile leukemijske stanice miševa koji su već imali leukemiju. Bili su to bijeli miševi visokosrođenih sojeva RF i A. "Visokosrođeni" znači da su svi miševi jednoga soja, primjerice RF, identični u pogledu transplantacijskih antigena, poput jednojajčanih blizanaca. Takvi se sojevi dobivaju parenjem braće i sestara tijekom četrdeset i više generacija. Unutar visokosrođenog soja mogu se slobodno presađivati tkiva i stanice, primjerice koža, koštana srž, stanice limfnih čvorova jer između primatelja i davatelja nema imunosne reakcije na transplantacijske antigene (budući da su oni identični).
Posebno svojstvo miševa RF i A bilo je to da su imali leukemiju – Miševi soja RF obolijevali su od mijeloidne, a miševi soja A od limfoidne.limfoidnu . Životinje ne obolijevaju od leukemije spontano (same od sebe) nego se bolest prenosi (točnije: presađuje) s oboljelih životinja na zdrave ubrizgavanjem leukemijskih stanica prikupljenih iz povećane slezene ili limfnih čvorova u repnu venu. Zloćudne stanice naseljavaju koštanu srž, slezenu, jetru, pluća, i preplavljuju perifernu krv. Neposredan uzrok smrti je prestanak disanja zbog prožimanja plućnog tkiva zloćudnim stanicama i začepljivanja plućnih krvnih žila. Prijenos zloćudno promijenjenih stanica unutar istoga soja moguć je zato što se zbog identičnosti transplantacijskih antigena ne pobuđuje imunosna reakcija (v. prethodni odlomak).
Domaćini u Rijswijku savjetovali su da se za istraživanje služim miševima soja RF, iz dva razloga. Prvo, za njima nije postojao veći interes drugih istraživača jer su mužjaci bili agresivni prema drugim mužjacima, u istom su se kavezu grizli i međusobno ranjavali (ponajčešće kastrirali jedan drugoga) pa su bili praktički neupotrebljivi za dugoročnije pokuse. Za eksperimentalni su rad bile prikladne samo ženke. Drugo, mijeloidna je leukemija bila zanimljivija kao eksperimentalni model jer je u ljudi zloćudnija od limfoidne.
Za davatelje presadaka stanica krvotvornog tkiva preporučeni su visokosrođeni crni miševi soja C57BL jer su u pogledu transplantacijskih antigena uvelike različiti od miševa soja RF pa presađivanje stanica koštane srži, slezene i/ili limfnih čvorova miševa C57BL u miševe soja RF rezultira jakom reakcijom presatka protiv primatelja. U takvom se eksperimentalnom modelu mogao dakle očekivati antileukemijski učinak presatka – uz uvjet da se prikladnim manipulacijama ublaži ili izbjegne oštećenje normalnih tkiva primatelja. Za početak je trebalo primijeniti preliminarna iskustva stečena prethodnim pokusima u Zagrebu.
Eksperimentalni rad ima svoja načela i logiku. Eksperimentalni model na kojem se polazne pretpostavke žele provjeravati mora biti jasno definiran i reproducibilan, a to je u ovom slučaju značilo odrediti nekoliko bitnih parametara: prikladan broj leukemijskih stanica koje treba inokulirati primateljima (RF) kako se bolest ne bi razvijala ni prebrzo, ni presporo; dozu zračenja kojoj će se izlagati primatelji s presađenom leukemijom; ovisnost tijeka leukemije i smrtnosti primatelja o dozi zračenja i o trajanju razdoblja između unosa leukemijskih stanica i ozračivanja; broj stanica koštane srži, slezene i/ili limfnih čvorova nesrodnih davatelja (C57BL) koje treba dati primateljima (RF); ovisnost intenziteta reakcije presatka protiv primatelja i smrtnosti primatelja o broju i vrsti presađenih stanica. Tek nakon jasno definiranog modela moglo se pristupiti eksperimentima u kojima će se ispitivati mogućnosti manipulacije reakcijom presatka protiv primatelja.
U prvih šest mjeseci boravka u Rijswijku, znači do jeseni 1966. godine, uspio sam u glavnim crtama definirati eksperimentalni model. Inokuliranje 106 (milijun) stanica leukemije pripremljenih iz povećane slezene leukemičnih životinja RF rezultiralo je smrću primatelja za deset do dvanaest dana. Model za reakciju presatka protiv primatelja bio je ozračiti životinje četiri dana nakon inokulacije leukemije i presaditi im stanice nesrodne (C57BL) koštane srži, slezene i/ili limfnih čvorova. Za doze zračenja izabrano je 800 ili 500 rad. Veća je doza bila smrtonosna i životinje su ugibale za 8 – 10 dana zbog prestanka rada (aplazije) koštane srži, bez znakova leukemije. Manja je doza djelomično uništavala krvotvorno tkivo pa su životinje preživljavale kritično razdoblje aplazije, ali su zatim ugibale od leukemije jer zračenje nije uništavalo sve zloćudne stanice. Nakon ozračivanja životinje su primale stanice nesrodne (C57BL) koštane srži, slezene i/ili limfnih čvorova. Unos 1 – 2 milijuna (1-2 x 106) stanica koštane srži nakon ozračivanja smrtonosnom dozom (800 rad) sprečavao je smrt od aplazije ali su životinje ugibale nakon dvadesetak dana od sekundarne bolesti ili leukemije. Dodatak stanica slezene ili limfnih čvorova uzrokovao je smrt primatelja zbog reakcije presatka protiv primatelja, bez znakova leukemije. Intenzitet reakcije i vrijeme preživljavanja ovisili su o broju unijetih stanica slezene (10 do 50 milijuna) odnosno limfnih čvorova (1 do 10 milijuna).
Sve uginule miševe savjesno sam obducirao, uzimao uzorke krvi za bakteriološku pretragu i djeliće različitih tkiva za histološke preparate. Temeljito sam upoznao makroskopske i mikroskopske značajke leukemije, reakcije presatka protiv primatelja, aplazije krvotvornog tkiva. Nalaze sam upisivao u dnevnike rada i u odgovarajuće formulare te dokumentirao fotografijama makroskopskih i mikroskopskih promjena.
Rezultate su opširno opisivani u redovitim izvješćima za stipenditora (Međunarodnu agenciju za atomsku energiju). Izvješća su očigledno bila toliko dobra da je direktor personalnog odjela Agencije kojem sam ih slao našao potrebnim uputi pismo ravnatelju mog matičnog instituta u Zagrebu u kojem se vrlo pohvalno izražava o mom radu, napominjući "da to inače ne običava činiti ali se u ovom slučaju očigledno radi o vrijednom i perspektivnom mladom istraživaču koji zavrjeđuje pozornost i podršku". (O tom sam pismu doznao tek kasnije, nakon povratka u Institut, ali su 'pozornost i podrška' izostali. Naprotiv, na prvom izboru za znanstvenog suradnika sam propao.)
Unatoč pohvalama Agencijinog birokrata treba reći da znanstvena vrijednost mojih opažanja nije bila velika – promjene koje sam zamjećivao bile su već opisivane u znanstvenim časopisima i priručnicima pa smatrao potrebnim da rezultate svog dotadašnjeg rada u Rijswijku sažmem u članak koji bih ponudio za objavljivanje u nekom uglednijem znanstvenom časopisu. Tim prije što sam sa sličnim rukopisom već iskusio "hladan tuš" (v. poglavlje o počecima znanstvenog rada).
Razdoblje pravih frustracija tek je počinjalo. Jer nakon definiranja prikladnog eksperimentalnoga modela za istraživanje reakcije presatka protiv primatelja i reakcije protiv leukemije trebalo je pristupiti glavnome dijelu predviđenoga istraživanja, to jest ispitati mogućnosti upravljanja tom reakcijom presatka kako bi se spriječilo nepovratno oštećenje primatelja a zadržao antileukemijski učinak. Trebalo je iskoristiti rezultate preliminarnih eksperimenata u Zagrebu. Tim pokusima, koji su bili opisani u magistarskom radu i disertaciji, pokazao sam da aktivna imunizacija primatelja protiv budućeg davatelja prije ozračivanja i transplantacije sprečava štetan učinak presatka protiv primatelja, a da ga primjena antiseruma imuniziranih životinja poslije transplantacije donekle ublažava.
U eksperimentalnom modelu s leukemijom pokazalo se međutim da aktivna imunizacija primatelja (miševa RF) na transplantacijske antigene budućih davatelja presatka (C57BL) dovodi do odbacivanja presatka i tako ukida antileukemijski učinak. Ozračene životinje ugibale su ili sa znacima aplazije krvotvornog tkiva, ili sa znacima leukemije. Slikovito rečeno, "s vodom je izbačeno i dijete". Taj je pristup dakle trebalo otpisati.
S druge strane, učinak primjene antiseruma protiv davateljevih stanica nakon zračenja i transplantacije bio je varijabilan i teško predvidiv. Ovisno o dozi zračenja, o broju davateljevih stanica te o dozi seruma i vremenu njegove primjene, životinje su ugibale ili od štetnih učinaka presatka na normalna tkiva, ili od leukemije. Nikakvom permutacijom ulaznih varijabli (doze zračenja, broja presađenih stanica, doze i vremena primjene antiseruma) nije uspijevalo naći srednji put, to jest ublažiti reakciju presatka protiv primatelja toliko da uz cijenu podnošljivih oštećenja normalnih tkiva zadrži svoj antileukemijski učinak.
Opetovani neuspjesi uvelike me obeshrabriše te sam nakon nekoliko mjeseci besplodnoga rada upao u depresiju. Danima nisam ustajao iz postelje, odbijao razgovore. Ravnatelj Instituta van Bekkum i moj mentor Marco de Vries uspješe me ipak privoljeti da porazgovaram s psihijatrom, a zatim i sa svećenikom, ali od toga nije bilo veće koristi. Kako bi ti razgovori uopće mogli pomoći da eksperimenti krenu i da riješim problem koji se čini nerješivim? Kako da uklonim Mathéov "kamen spoticanja" (stumbling block)? Duhovna potpora to ne može riješiti, rješenje se mora naći eksperimentalnim radom.
Domaćini su također savjetovali da odustanem 'od ćorava posla' i svojih zamisli te da preostalu godinu dana boravka u Rijswijku iskoristim za rad na eksperimentima koje bi oni predložili i koji bi s velikom vjerojatnošću dali opipljive rezultate prikladne za objavljivanje u znanstvenim časopisima. Uljudno saslušah dobronamjerne prijedloge ali nisam pristajao. Htio sam "ići za svojom zvijezdom", pa što bude.
O poteškoćama u koje sam dospio obaviješten je očigledno i moj zagrebački mentor, profesor Veljko Stanković pa se iznenada stvori u Rijswijku, kao 'na studijskom posjetu'. Na svoj dobrodušan način hrabrio me i savjetovao da ne gubim nadu, u najgorem slučaju da i prihvatim prijedloge domaćina. Ti su mi razgovori donekle pomogli.
Zračak nade došao je u obliku prijedloga jednoga od mlađih kolega iz rijswijškog instituta s kojim do tada nisam imao značajnijih kontakata.,Dick van der Waaij, po struci bakteriolog, proučavao je bakterijsku floru ozračenih miševa. Budući da su crijevne bakterije glavni uzročnici sepse koja razvija nakon zračenja, van der Waaij je nastojao "dekontaminirati" probavni trakt pokusnih životinja, to jest očistiti od bakterija potencijalnih uzročnika sepse. U tu su svrhu životinje dobivale različite antibiotike putem vode za piće, a da bi se spriječila kolonizacija "dekontaminiranog" crijeva izvanjskim bakterijama, životinje su boravile u posve sterilnim uvjetima. Voda, hrana, stelja, kavezi i pa i zrak u nastambi bili su sterilizirani a sve radnje sa životinjama obavljale su se u sterilnim uvjetima. Van der Waaij je predložio da svoje pokuse nastavim u takvim uvjetima kako bi se uklonila ili bar maksimalno smanjila smrtnost od sepse kao komplikacije zračenja i reakcije presatka protiv primatelja.
Takav režim rada značio je dodatni eksperimentalni angažman ali sam opterećenje prihvatio očekujući pomak iz "slijepe ulice" u kojoj se nađoh. Osim toga, u to se vrijeme već počela primjenjivati njega bolesnika od leukemije u sterilnim uvjetima kako bi se za vrijeme primjene visokih doza antileukemijskih ljekova koji oštećuju koštanu srž spriječila neželjena kolonizacija mikroorganizama i sepsa. Prema tome, eksperimentalna primjena reakcije presatka protiv primatelja za eradikaciju leukemije u sterilnim uvjetima bila je u to vrijeme avangardni pothvat.
Iz tog doba i jedna anegdota. Uz blagdan sv. Nikole (kojom prigodom u Nizozemskoj daruju i odrasle) dobio sam "na dar" poveliku prozirnu kutiju koja je predstavljala sterilnu nastambu za miševe. U kutiji je bio kavez s nekoliko lažnih miševa od čokolade kojima se moglo pristupiti s pomoću dugih gumenih rukavica pričvršćenih za stijenku! Uz kavez je bila i prigodna šaljiva pjesmica koja dobroćudno ironizira moje mukotrpne eksperimente u sterilnim uvjetima.... Sastavio ju je moj mentor Marko de Vries, iznenadivši me svojim pjesmotvornim darom (još k tome na engleskom jeziku). Sačuvao sam tu pjesmicu, kao i fotografiju učinjenu tom prigodom.
Osim "njege" miševa u sterilnim uvjetima uveo sam u pokuse bitnu novost: prihvativši savjet starijih (van Bekkuma) krenem u pokuse u kojima bi se reakcija presatka protiv primatelja kontrolirala ciklofosfamidom – protutumorskim lijekom koji ujedno potiskuje i imunoreakciju. Ciklofosfamid sam davao leukemičnim miševima tijekom prvih nekoliko dana nakon zračenja i presađivanja stanica tuđe koštane srži i slezene. Na temelju preživljavanja miševa i histološke pretrage njihovih organa uskoro se pokazalo da je taj eksperimentalni postupak ublažava reakciju presatka protiv primatelja bez istodobnog porasta leukemije! Taj dugo priželjkivani cilj bio je zacijelo rezultat dvojnog učinka ciklofosfamida – imunosupresivnog i antileukemijskog.
Poteškoća je međutim bila u tome što su miševi ugibali od krvarenja i anemije zbog popratnog štetnog učinka ciklofosfamida na koštanu srž. Kako to spriječiti?
Evo kako. Leukemične miševe soja RF koji su nakon zračenja dobili stanice tuđe (C57BL) koštane srži i slezene i zatim s pomoću ciklofosfamida zaštićeni od reakcije presatka i od porasta leukemije, trebalo je od slabosti krvotvornog tkiva i iskrvarenja spasiti pravodobnom transfuzijom istorodne (RF) krvi i koštane srži! Nakon pomnog praćenja stanja miševa i nekoliko pokušaja uspio sam pogoditi kritični trenutak za intervenciju, a to je bilo deset do jedanaest dana nakon zračenja i presađivanja tuđih stanica! Miševi su preživljavali kritično razdoblje a leukemija nije ponovo porasla.
Tako sam nakon gotovo dvije godine mukotrpnog rada i brojnih razočaranja ostvario željeni cilj: eradicirati leukemiju s pomoću kontrolirane reakcije presatka protiv primatelja.
Preostalo je dobivene rezultate uobličiti u znanstveni rad i objaviti. Uz preporuke D. van Bekkuma i M. de Vriesa rad je poslan u ugledan američki znanstveni časopis Journal of the National Cancer Institute a ja sam "spakirao kofere" i vratio se u Zagreb, nestrpljivo očekujući odgovor uredništva. Nakon otprilike od mjesec dana stiže pozitivan odgovor – rad je prihvaćen uz minimalne izmjene.
Moram napomenuti da su moji nizozemski domaćini, van Bekkum i de Vries, postupili izuzetno korektno jer se nisu "dopisali" na rad premda je ostvaren u njihovoj ustanovi i uz pomoć njihovih savjeta. Tako su odlučili jer sam doista posve samostalno obavio sve pokuse i pisanje rada, a osim toga nisam bio zaposlenik njihovog instituta nego stpendist Međunarodne agencije za atomsku energiju. Tako korektan odnos ne sreće se baš često u znanstvenom svijetu, dopisivanje na znanstvene radove učestala je praksa – a razlozi su različiti i višestruki: pritisak moćnika, oportunizam, proračunatost ("ruka ruku mije"), ulizivanje, kolegijalnost ("ja tebi – ti meni")….
Na kraju reći bez lažne skromnosti da je moj rad pobudio veliku pozornost znanstvenih krugova. Dobio sam brojne potražnice za posebnim otiscima (separatima) članka kao i pozive da održim predavanja na znanstvenim skupovima i u znanstvenim institucijama. Posebno velika čast bio je poziv Georgesa Mathéa da ubrzo nakon povratka iz Rijswijka održim u Parizu plenarno predavanje na međunarodnom skupu posvećenom presađivanju koštane srži. Taj me poziv toliko uzbudio da sam u Pariz otputovao ne ponijevši dijapozitive s prikazom rezultata! Nasreću moje predavanje nije bilo predviđeno za prvi dan, pa mi iz Zagreba žurnom dostavom (FedEx-om) poslaše zaboravljene dijapozitive. Stigli su sat-dva prije predavanja!
Još i prije nego što je moj rad objavljen, informacija o mogućnosti liječenja leukemije reakcijom presatka protiv primatelja koja se kontrolira s pomoću ciklofosfamida i zatim prekida transfuzijom krvi i koštane srži sukladne s primateljem dospjela je u stručne krugove u Nizozemskoj. Na preporuku ravnatelja rijswijškog instituta van Bekkuma zatraže razgovor sa mnom dvojica braće blizanaca od kojih je jedan bolovao od uznapredovalog stadija mijeloidne leukemije. Željeli su da svoj eksperimentalni postupak primijenim za liječenje oboljelog blizanca. To jest bolesniku bi se presadila koštana srž nesrodne osobe a reakcija presatka protiv primatelja kontrolirala bi se ciklofosfamidom i završila transfuzijom krvi i presađivanjem koštane srži zdravoga blizanca. Braća su bila uporna, uvjeravala me da preuzimaju na sebe svu odgovornost glede primjene eksperimentalnog i do tada klinički neprovjerenog postupka, ali ja sam jednako uporno odbijao angažman. Razlog je bio taj što je postupak još bio u striktno eksperimentalnoj fazi i nije bio provjeren odgovarajućim pretkliničkim pokusima na većim životinjama. Osim toga bio sam u stranoj zemlji, i nisam imao kliničko iskustvo u svezi transplantacijom koštane srži. Etička načela nisu dopuštala angažman u tako rizičnu pothvatu i u tim okolnostima.
Kasnije je princip liječenja koji sam dokazao svojim eksperimentima provjeren u uglednim znanstvenim institucijama u pokusima na psima i majmunima, a zatim je primijenjen i u preliminarnim kliničkim pokušajima. Šira je primjena međutim izostala zbog dva razloga. Prvo, pouzdana kontrola reakcije presatka protiv primatelja s pomoću imunosupresivnih lijekova nije se u ljudi mogla postići. Drugo, postupak je primijenjen u bolesnika čija je bolest bila u uznapredovalom stadiju tako da nisu mogli podnijeti zahtjevnije zahvate.
 S druge strane, klinička primjena transplantacije koštane srži u bolesnika od leukemije pošla upravo suprotnim smjerom, to jest u smjeru što potpunijeg izbjegavanja reakcije presatka protiv primatelja. U to se doba (sredinom šezdesetih godina) zahvaljujući radu Jeana Dausseta , Jana van Rooda i drugih uglednih istraživača uvelike razvilo poznavanje transplantacijskih antigena pa se u presađivanju organa i tkiva počelo težiti k postizanju maksimalne tkivne podudarnosti primatelja i davatelja. Razvijeni su paneli dijagnostičkih seruma s pomoću kojih se (i danas) prepoznaju transplantacijski antigeni na uzorcima leukocita iz periferne krvi. Načelo maksimalne podudarnosti primatelja i davatelja počelo se najprije primjenjivati pri transplantaciji "čvrstih" organa (bubrega, jetre) kako bi se spriječilo njihovo odbacivanje (tj. reakcija primatelja protiv presatka) a ubrzo je uključilo i presađivanje koštane srži (dakle stanica) kako bi se spriječila reakcija presatka protiv primatelja. Na nekoliko međunarodnih skupova pokušao sam polemizirati s "velikim" Janom van Roodom tvrdeći da ublažavanje reakcije presađenih stanica koštane srži protiv primatelja implicira gubitak antileukemijskoga učinka ali je moj stav ostajao usamljen. U kliničkoj transplantaciji koštane srži težilo se maksimalno izbjegavati nepodudarnost primatelja i davatelja kako bi se reakcija presatka protiv primatelja već u začetku spriječila.
Osim izbora najprikladnijeg davatelja koštane srži na temelju određivanja ("tipizacije") transplantacijskih antigena, reakcija presatka protiv primatelja nastojala se izbjeći i tako što su se iz koštane srži uklanjali limfociti (kao nositelji imunoreakcije protiv primatelja) a zadržavale matične krvotvorne stanice koje će obnoviti krvotvorno tkivo primatelja. Za te postupke "pročišćavanja" upotrebljavalo se centrifugiranje presatka, inkubiranje sa specifičnim antiserumima, adherencija stanica na magnetizirane čestice, uzgoj u hranjivim medijima i dr. Rezultat tih postupaka kojima se nastojalo (i uspijevalo) spriječiti ili bar maksimalno oslabiti reakciju presatka protiv leukemije bio je veći postotak ponovnog rasta (relapsa) leukemije. Uvidjelo se dakle da je pri presađivanju koštane srži bolesnicima od leukemije ipak poželjan "određeni stupanj" reakcije presatka protiv primatelja (i protiv leukemije). Zato su se nakon presađivanja podudarne i "pročišćene" koštane srži počele primjenjivati transfuzije nepodudarnih limfocita kako bi se naknadno pobudila reakcija presatka protiv primatelja.
Brojna istraživanja na eksperimentalnim modelima usmjerila su se nadalje na mogućnost razlučivanja reakcije presatka protiv primatelja (GVH ) od reakcije presatka protiv leukemije (GVL , s pretpostavkom da se to može postići zahvaljujući razlikama između normalnih i leukemijskih stanica glede transplantacijskih antigena. Unatoč svestranom istraživanju na eksperimentalnim modelima pa i u klinici, to gledište nije nikad uvjerljivo dokazano – ali niti opovrgnuto. Ja sam pak uporno zadržao i branio uvjerenje da se GVH i GVL ne mogu razlučiti. Taj stav nisam nastojao potkrepljivati eksperimentima jer sam na temelju sveg dotadašnjeg rada i iskustva smatrao da je samo pitanje vremena kad će se pokazati da se GVH i GVL ne mogu razlučiti nego da se GVH mora na prikladan način kontrolirati i stupnjevati.
Nakon povratka u Zagreb nastavio sam istraživanja na području presađivanja koštane srži i reakcije presatka protiv primaoca nastojeći razjasniti vremenske i kvantitativne aspekte te reakcije, tj njenu dinamiku i intenzitet. Glede dinamike nastojao sam utvrditi kada počinje imunizacija presađenih stanica protiv tkivnih antigena primatelja, koliko dana poslije zračenja i transplantacije traje razdoblje njihova umnažanja i funkcionalnog dozrijevanja, kada nastupa oštećivanje primateljevih tkiva te kada ono postaje nepovratno. Glede intenziteta reakcije, nastojao sam utvrditi omjere stanica presatka i stanica leukemije (uzevši u obzir i dinamiku njihovog umnažanja) koji su potrebni za eradikaciju leukemije. Cilj je tih pokusa bio sagledati kvantitativne aspekte reakcije presatka protiv primatelja o kojima ovisi njena primjenljivost za liječenje leukemije.
Zahvaljujući ugledu koji sam stekao svojim eksperimentalnim radom te stručnim i prijateljskim vezama s inozemnim kolegama što su se uspostavljale na znanstvenim skupovima (uključivši tu i izuzetno uspješan Četvrti kongres međunarodnog društva za eksperimentalnu hematologiju koji smo organizirali u Primoštenu1974. godine) dobivao sam mnoge pozive da u europskim i američkim znanstvenim ustanovama održim predavanja o svom radu. To mi je omogućilo, između ostaloga, da upoznam mnoge istraživačke centre u SAD – od Baltimorea na istoku do Seattlea na zapadu u Houstona na jugu.
Moj eksperimentalni rad nije međutim više pobuđivao onoliki interes znanstvene zajednice kao prethodno "bestselersko" otkriće mogućnosti kontrole reakcije presatka protiv primatelja. Interes znanstvenog establishmenta bio je pretežno usmjeren k izbjegavanju reakcije presatka protiv primatelja biranjem što podudarnijeg davatelja i "pročišćavanjem" presatka (v. prethodni tekst). S tim se nisam slagao, ali kako sam bio čvrsto uvjeren da je prethodnim pokusima nepobitno dokazano da za iskorjenjivanje leukemije mora postojati reakcija prestaka protiv primatelja, dodatne argumente i pokuse kojima bi se to gledište potkrepljivalo smatrao sam izlišnima (redundantnim). Tako se moj istraživački interes za istraživanje reakcije presatka protiv primatelja postepeno gasio. Slijedeći opće trendove, ipak sam potaknuo svoje suradnice Mariju Poljak-Blaži i Jelku Gabrilovac da istražuju mogućnosti pročišćavanja stanica koštane srži i slezene s pomoću njihova centrifugiranja kroz gradijent gustoće odnosno obljepljivanjem eritrocitima.
Na kraju, napominjem da se nakon mog povratka u Zagreb nekoliko mojih kolega počelo baviti eksperimentalnim presađivanjem koštane srži, napustivši dotadašnja područja svog interesa. Pritom se moje iskustvo i rezultate posve ignoriralo. Prešućivanje se očitovalo i time da se moji radovi u njihovima nisu citirali, premda su brojni istraživači u SAD i Europi to činili. Ponovo je došlo izražaja omalovažavanje mog rada s kojim sam se već ranije suočio. Nemo propheta in patria – govorio sam sebi i usmjerio svoj interes na druga područja.
Najprije je to bila kemoterapija tumora (u suradnji s Markom Radačićem), a kasnije neuroendokrina regulacija imunosti (u suradnji s Dankom Peričić, Nelom Pivac i dr). Drago Batinić započeo je pionirski rad na obilježavanju krvotvornih stanica monoklonskim protutijelima radi prepoznavanja i odjeljivanja pojedinih klasa tih stanica.
A prvobitni interes za presađivanje koštane srži usmjerio se na nastojanja da se u Zagrebu pokrene klinička rad na tom području. O tome podrobnije u nastavku.


TRANSPLANTACIJA KOŠTANE SRŽI U ZAGREBU

Nakon višegodišnjeg iskustva s transplantacijom koštane srži u pokusnih životinja osjećao sam potrebu da svoj rad proširim i na kliničku primjenu tog postupka. Toj su želji doprinijeli brojni kontakti s inozemnim kolegama kliničarima na znanstvenim i stručnim skupovima. Ali u domovini to još nije bilo moguće jer nisu postojali potrebni uvjeti glede stručnjaka i infrastrukture – to jest, nije bilo kliničara hematologa koji bi htjeli uložiti svoje znanje i ugled u riskantan pothvat o kojem nisu dovoljno znali, niti su u kliničkim ustanovama postojali uvjeti za njegu bolesnika u sterilnim uvjetima u poslijetransplantacijskom razdoblju. Osobno pak nisam raspolagao potrebnim kliničkim znanjem i iskustvom niti sam radio u kliničkoj ustanovi i tako imao pristup bolesnicima. Trebalo se dakle u inozemstvu upoznati s kliničkim aspektima transplantacije koštane srži, stečeno znanje primijeniti u domovini i po mogućnosti vezati se ili zaposliti u kliničkoj ustanovi.
U tom cilju odlučim poći na stručno usavršavanje u najugledniju američku, a i svjetsku ustanovu za transplantaciju koštane srži – The Fred Hutchinson Cancer Research Institute u Seattleu, u saveznoj državi Washington na sjeverozapadu SAD. To je bilo moguće jer sam s kolegama iz te ustanove uspostavio prijateljske odnose a osim toga je na institucionalnoj razini zahvaljujući stečenom ugledu sklopljen ugovor o znanstvenom istraživanju na području transplantacije koštane srži. Ugovor se financirao iz tzv. "žitnog fonda"  kojim se financirala bilateralna znastvenoistraživačka suradnja između tadašnje države Jugoslavije i SAD. U sklopu ugovora bila su predviđena i sredstva za razmjenu stručnjaka i studijske boravke. Odredbe ugovora predviđale su studijske boravke do tri mjeseca, ali kad sam već stigao u Seattle ravnatelj Klinike za transplantaciju E. Donall Thomas  velikodušno je osigurao financijska sredstva da produžim boravan u SAD na osam mjeseci. U tom sam razdoblju djelomice radio na kliničkom odjelu u neposrednom kontaktu s bolesnicima, a djelomice u laboratoriju pokušavajuči na psima reproducirati dio ranijih pokusa u kojima sam na miševima pokazao mogućnost zamjene nepodudarnog presatka podudarnim. Omogućeno mi je sudjelovati u uzimanju i pripremanju koštane srži za transplantaciju, njenoj primjeni kao i u poslijetransplantacijskom nadzoru bolesnika. Tako sam stekao osnovna klinička znanja na tom području.
Ali, kako pokrenuti transplantaciju koštane srži u Zagrebu? Premda u liječničkim krugovima nisam bio posve nepoznat zahvaljujući svojim člancima o kemoterapiji, imunologiji i karcinogenezi u Liječničkom vjesniku i drugim domaćim časopisima, a donekle i eksperimentalnim rezultatima za koje se načulo, nisam ni u kojem slučaju imao ugled, vlast i pristup financijskim sredstvima koji bi omogućili da samostalno krenem u taj pothvat. A nisam imao ni izravan pristup bolesnicima. Dojmove i iskustva iz Seattlea opisao sam u informativnom članku za Liječnički vjesnik, ali bilo je jasno pisana riječ nikako ne može biti dovoljna: treba izravnim angažmanom pridobiti i pokrenuti kolege kliničare u ključnim zagrebačkim ustanovama!
Jedan od starijih kolega  s diplomatskim iskustvom posavjetuje me da svoju djelatnost usmjerim kroz Hematološku sekciju Zbora liječnika Hrvatske  kao nezavisno tijelo izvan i iznad pojedinačnih ustanova. Obratih se tadašnjem predsjedniku Sekcije prof. dr. sc. Nedjeljku Miliću , razumnoj i staloženoj osobi koja je dobro poznavala hrvatski liječnički establišment – kako u stručnom pogledu, tako i u pogledu osobnih taština i antagonizama. Taj je krupan, mirni čovjek na nenametljiv ali uporan način spretno moderirao rasprave o potrebi i mogućnostima pokretanja transplantacije koštane srži u Hrvatskoj vodeći računa o doraslosti kliničkih i laboratorijskih kapaciteteta. Te su rasprave na kraju dovele do konsensusa o izboru najprikladnije ustanove za liječenje transplantacijom.
Na temelju procjene i savjeta profesora Milića odlučeno je ustrojiti interdisciplinarnu skupinu sastavljenu od stručnjaka za djelatnosti potrebne za kliničku transplantaciju koštane srži. U njoj će osim kliničara hematologa biti i infektolog (radi njege bolesnika u aseptičnim uvjetima), radioterapeut (radi ozračivanja cijelog tijela u pripremi za transplantaciju), imunolog (radi tkivne tipizacije primatelja i davatelja), transfuziolog, citolog, patolog i dr. Vlastito pak iskustvo u upravljanju i rukovođenju uputilo me da za rad ekspertne skupine pribavim pokroviteljstvo Zbora liječnika i Akademije medicinskih znanosti Hrvatske te odgovarajuću suglasnost svoje matične ustanove radi logističke potpore. Od Ministarstva znanosti  priskrbljena su financijska sredstva za administrativne poslove i drugu djelatnost ekspertne skupine.
Održana su dva plenarna sastanka ekspertne skupine (1977. i 1978. godine) a između njih brojni osobni kontakti i dopisivanje. Konačni je zaključak bio da u Zagrebu treba pokrenuti transplantaciju koštane srži i organizirati je u sklopu Zavoda za hematologiju Kliničke bolnice Rebro jer ondje postoje odgovarajući uvjeti glede kliničkih kompetencija i pridruženih djelatnosti. Najviše je dvojbe bilo o tome treba li centar formirati u Klinici "Dr. Ozren Novosel" (danas Merkur) ili u Kliničkom bolničkom centru Rebro. Prevagnuli su argumenti da Rebro raspolaže odgovarajućim izvorom zračenja za predtransplantacijsku pripremu (kobaltnim uređajem za radioterapiju) a i većim krugom stručnjaka različitih profila potrebnih za formiranje interdisciplinarne ekipe. Rad i zaključci ekspertne skupine opisani su u dvama publikacijama u Liječničkom vjesniku .
Djelatnost ekspertne skupine koincidirala je s pripremom a zatim i izgradnjom Nuklearne elektrane Krško za čije je potrebe trebalo u sklopu sigurnosnih mjera predvidjeti i kapacitete za zbrinjavanje osoblja koje bi moglo biti ozračeno u slučaju akcidenata (tehničkih propusta ili havarija). Za tu su svrhu bila predviđena odgovarajuća investicijska sredstva, i tako se stvorila materijalna osnovica za izgradnju sjedinica za njegu u sterilnim uvjetima u Zavodu za hematologiju Kliničkog bolničkog centra Rebro. Taj je zahvat ostvaren zalaganjem tadašnjeg voditelja Zavoda, doc. dr. sc. Zvonimira Grgića  koji je nažalost uskoro iznenada umro. Naslijedio ga je prof. dr. sc. Boris Labar, sposoban kliničar i organizator koji je okupio transplantacijski tim i zajedno s Vinkom Bogdanićem  obavio prvu transplantaciju koštane srži početkom 1982. godine. Pacijent je bio mladić s aplastičnom anemijom iz Bosne. Borisu Labaru, Vinku Bogdaniću i drugim članovima transplantacijskog tima bila je omogućena ciljana izobrazba u obliku studijskih boravaka u transplantacijskim centrima u Parizu i Seattleu zahvaljujući znanstvenim i kolegijalnim vezama s tim ustanovama. Pomogle su i veze prof. dr. sc. Andrije Kaštelana  s centrom za tipizaciju tkiva u Parizu.
Osobno nisam sudjelovao u kliničkoj djelatnosti jer sam smatrao da je moja zadaća ispunjena te sam se povukao. Dodijeljena mi je počasna uloga predsjednika Etičkog povjerenstva koje je odobravalo indikacije za transplantaciju i listu čekanja. Sa članovima transplantacijskog tima uspostavljeni su srdačne stručne i kolegijalne odnose. Od mene se očekivalo da kliničkoj djelatnosti dodam i odgovarajuću eksperimentalnu dimenziju nastavljajući istraživanja reakcije presatka protiv primatelja, ali je moj znanstveni interes otišao u drugom smjeru.
 
KEMOTERAPIJA TUMORA I KARCINOGENEZA

Istraživanje učinka protutumorskog i imunosupresivnog lijeka ciklofosfamida u miševa s leukemijom kojima je presađena koštana srž (v. poglavlje o transplantaciji koštane srži) uključivala je i ispitivanje učinka tog lijeka u miševa s leukemijom neovisno o presađivanju koštane srži. Logičan nastavak tih istraživanja bilo je ispitivanje osjetljivosti upotrijebljene mišje leukemije na druge protutumorske lijekove, primjerice tada novog lijeka metotreksata. Daljnji razvoj rada na tom području vodio je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prema razvoju vlastitih eksperimentalnih modela – miševa s presađenim tumorima na kojima se mogu ispitivati protutumorski lijekovi. Taj sam posao povjerio nekolicini mlađih suradnika (Ivani Tonković, Zlatku Paveliću, Božidaru Vašareviću, Marku Radačiću) kao teme magistarskih radova ili doktorskih disertacija, a kao rezultat definirano je nekoliko mišjih modela s presadljivim tumorima kože ili potkožnog tkiva.
S uglednim organskim kemičarem Vinkom Škarićem  iz Instituta "Ruđer Bošković" dogovorio sam suradnju na ispitivanju protutumorskog učinka peptidnih spojeva koji bi se sintetizirali u njegovu laboratoriju. Budući da su količine tih spojeva bile relativno malene, početna su se istraživanja morala obavljati na tumorskim stanicama izvan organizma (in vitro). Zato su u istraživanja uključeni i kolege koji su se bavili uzgojem tumorskih stanica in vitro.
Istraživanja u vlastitoj kući našla su međunarodni priključak. Uz pomoć prijateljskih veza uspostavljenih s L. M. van Puttenom u radiobiološkom institutu u Rijswijku u kojem sam na stručnom usavršavanju proveo dvije godine (1966 – 1968), moja je istraživačka skupina primjena u Udrugu za ispitivanje novih lijekova Europske organizacije za istraživanje i liječenje raka (EORTC). Suradnja se obavljala razmjenom novih spojeva za koje se pretpostavljalo da bi mogli imati protutumorski učinak i njihovim ispitivanjem na vlastititm eksperimentalnim modelima. Članovi udruge sastajali su se jednom do dva puta na godinu u jednom od većih europskih gradova radi razmjene iskustava i evaluacije rezultata. To mi je omogućavalo putovanja i profesionalne kontakte, te sam nekoliko puta putovao u Pariz ili Bruxelles.
Zbog zauzetosti na drugim područjima istraživanja a još više zbog obavljanja dužnosti direktora Odjela eksperimentalne biologije i medicine i predsjednika Poslovodnog odbora Instituta "Ruđer Bošković" u razdoblju 1971 – 1976 nisam se mogao u dovoljnoj mjeri posvetiti suradnji s Udrugom za ispitivanje novih lijekova EORTC-a. Tu sam poziciju (a s njome i privilegiju međunarodnih kontakata) prepustio svom mlađem suradniku Marku Radačiću koji je to uspješno obavljao i unaprijedio kao područje svog glavnog interesa.
Angažman na području eksperimentalne kemoterapije tumora uključio je i interes za tada vrlo aktualno područje istraživanja karcinogeneze, tj. mehanizama koji dovode do zloćudne preobrazbe normalnih stanica. Jedan od poticaja bio je i taj što sam 1973. izabran za naslovnog docenta na Katedri za radiologiju i radioterapiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu te mi je povjereno održavanje seminara o karcinogenezi za studente četvrte godine studija. Pripremajući se za nastavu proučavao sam odgovarajuću literaturu, a prikupljeni podaci omogućili su da napišem veći broj nastavnih tekstova i preglednih radova za domaće časopise. Uredio sam i tri priručnika o karcinogenezi i kemoterapiji tumora. Na području karcinogeneze nisam se međutim eksperimentalno angažirao, moje je znanje bilo isključivo knjiško.


PSIHONEUROIMUNOLOGIJA

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina moj se istraživački interes usmjerio na posve novo područje koje uopće nije bilo povezano s dotadašnjim radom. Koincidiralo je to s bitnim zaokretom u životu –usmjerenjem na specijalizaciju pedijatrije, koju sam započeo 1975. godine. Vraćanje praktičnoj medicini oživjelo je sklonost prema psihijatriji koja se začela u studentskim danima (v. poglavlje o studiju) a aktualizirala nakon završetka studija i razočaranja u "eksperimentalnu medicinu" nakon zaposlenja u Institutu (v. odgovarajuće poglavlje). Objektivne okolnosti, inercija i nedostatak odgovarajuće razumijevanja uputiše me međutim u posve drugom smjeru.
U psihijatriji me posebno zanimalo područje psihosomatskih bolesti, tj. organskih oštećenja što što se pripisuju utjecajima iz ljudske psihe jer se materijalni uzrok (bar za sada) ne nalazi ili nije dovoljno uvjerljiv. Običavalo se govoriti da su to bolesti koje nastaju "na psihičkoj bazi". Donedavna se psihosomatskom bolešću smatrao primjerice vrijed želučane sluznice a danas se ta bolest pripisuje infekciji želučane sluznice bakterijom Helycobacter pylori, premda se ni utjecaj psihičkih činitelja ne može zanemariti. Slično je i s drugim bolestima kod kojih se psihogenim činiteljima pripisuje značajna uloga a to su primjerice povišen krvni tlak, reumatske tegobe, neke oblike gušavosti, bolesti parodonta i dr. Zapravo nema bolesti u kojoj ne sudjeluju psihogeni činitelji jer se oduvijek zna da tijelo i duh čine cjelinu.
U psihosomatskoj me je medicini ponajviše zanimalo ključno pitanje: kako se, kojim putovima i patofiziološkim mehanizmima, "nematerijalna" zbivanja u ljudskom duhu prenose i odražavaju na "materijalnoj" razini u obliku patoloških promjena tkiva i organa? Mogućnost za proučavanje tih mehanizama otvorila se novim znanstvenimm područjem koje se počelo razvijati početkom osamdesetih godina, otprilike u doba kad je počelo slabjeti moje zanimanje za eksperimentalnu transplantaciju košta srži. Odnosilo se na istraživanje utjecaja živčanog i endokrinog sustava na imunost, a nazvano je psihoneuroimunologija.
Opažanja nekoliko istraživača pokazala su da neprijatni, stresni doživljaji mogu u ljudi povećati osjetljivost prema zaraznim bolestima ili usporiti oporavak pa se utjecaj stresa na imunost počeo proučavati na pokusnim životinjama, ponajčešće štakorima. Životinje su se izlagale različitim oblicima fizičkog stresa – sputavanju, vrtnji, buci, hladnoći, bolnim podražajima, ili pak situacijama koje su pobuđivale strah, strepnju, nesigurnost kao oblicima "emocionalnog" stresa. Primjerice, rivalstvu za teritorij ili ženku, odvajanju mladunčadi od majke, zbunjujućem izboru između kazne i nagrade i sl. U tim se pokusima mjerio imunosni odgovor usporedo s koncentracijama hormona i neurotransmitera u tjelesnim tekućinama i tkivima. Pokazalo se da postoji povezanost tih parametara. Istraživanja na stanicama imunosustava izvan tijela (u staničnim kulturama) pokazala su da brojni i različiti neurotransmitori, prenositelji signala u živčanom tkivu, djeluju na limfocite i makrofage tako da ovisno o koncentraciji ili trajanju djelovanja pojačavaju ili prigušuju aktivnost tih stanica. Zanimljivo je da su među protagonistima rada na tom području bili istraživači iz tadašnjeg SSSR-a gdje su mnoge originalne znansteve ideje začete prije nego na Zapadu ali je njihova eksperimentalna verifikacija često bila nedovoljna ili površna.
Eksperimentalna su se istraživanja provodila i na ljudima koji su dobrovoljno ili stjecajem okolnosti bili izloženi fizičkom ili psihičkom stresu, primjerice dugotrajnom maršu, skoku s padobranom, operativnom zahvatu i dr, odnosno nespavanju, prijamnom ispitu, rješavanju matematičkih zadaća, gledanju uznemirujućih filmova i sl. Proučavao se i utjecaj akutnih ili kroničnih nedaća u stvarnom životu, primjerice različitih kataklizmi, gubitka voljene osobe ili imetka, bračnih nesuglasica, brige za teško oboljelog člana obitelji, nezaposlenosti, i sl.
Otprilike usporedo s psihoneuroimunologijom začelo se i razvijalo srodno znanstveno područje – psihoonkologija. Na temelju opažanja u ljudi oboljelih od raka, a kasnije i na temelju pokusa na laboratorijskim životinjama oblikovalo se gledište da u nastanku, razvoju i metastaziranju tumora sudjeluju i psihogeni činitelji, točnije da različita stresna stanja pogoduju nastanku i rastu zloćudnih tumora. Povezanost s područjem psihoneuroimunologije očitovala se pretpostavkom da poremećaji funkcije imunosustava prouzročeni akutnim ili kroničnim stresom oslabljuju imureakciju organizma protiv tumorskih antigena i time omogućuju rast i rasijavanje (metastaziranje) tumorskih stanica. Drugo, radikalnije gledište bilo je to da živčani sustav dopušta ili čak pobuđuje zloćudnu preobrazbu izravnim djelovanjem na stanice i tkiva. Prema toj bi se teoriji podsvjesna, nagonska energija koja se zbog krute strukture ličnosti ne izražava na psihičkoj ili socijalnoj razini u obliku tjeskobe, psihoze ili poremećaja socijalizacije usmjeravala na somatsku (tjelesnu) razinu i ondje nalazila odušak u obliku zloćudne preobrazbe i bujanja zloćudno promijenjenih tumorskih stanica. Prema tom shvaćanju tumor bi bio "shizofrenija na tjelesnoj razini".
Moj znanstveni doprinos područjima psihoneuroimunologije i psihoonkologije bio je relativno skroman, izuzme li se senzibilizacija znanstvene sredine za tu problematiku. Napisao sam nekoliko preglednih članaka za domaće časopise i poglavljâ za monografije kojima sam bio urednik, utemeljio odgovarajuće kolegije na poslijediplomskim studijima medicinskog i prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, održao veći broj predavanja. Bio sam pozvan na nekoliko međunarodnih skupova i uspostavio korisne kontakte s inozemnim stručnjacima u području psihoonkologije. Posebno koristan bio je kontakt s Konstantinom Petrovičem Balickim iz Instituta za eksperimentalnu patologiju, imunologiju i radiobiologiju Ukrajinske akademije znanosti iz Kijeva s kojim sam razmjenjivao studijske posjete.
Iz tog razdoblja spominjem jednu anegdotu. S kolegom Ivom Hršakom pošao sam u studijski posjet kijevskom institutu. Budući da nije bilo izravne zrakoplovne linije za Kijev putovalo se međunarodnom linijom iz Zagreba za Moskvu a onda domaćom linijom za Kijev. Došavši u Moskvu vidimo na semaforu da do polaska zrakoplova za Kijev ima još dobra četiri sata pa odlučismo iskoristiti to vrijeme da vidimo Moskvu, Kremlj i Crveni trg. Vrativši se na aerodrom neugodno se iznenadimo doznavši da je naš zrakoplov za Kijev odletio već prije dva sata! Zaboravili smo naime da je vremenska razlika između Zagreba i Moskve dva sata pa nismo naravnali svoje satove. Nije bilo druge nego javiti domaćinima koji su nas trebali dočekati na kijevskom aerodromu što se dogodilo i čekati jutarnji let u prepunoj aerodromskoj čekaonici za domaće letove. Zajedno s domaćim putnicima, što je bio vrlo slikovit prizor s obzirom na to da su se kao prtljaga nosili koferi povezani špagom, zavežljaji, vreće, alat pa i kokoši ili kunići u košarama. Kao kod nas na lokalnim željezničkim prugama. Sreća je htjela da imam telefonski broj jednog od suradnika profesora Baliskoga,na koji se javila njegova baka kojoj sam na ruskom jeziku uspio ostaviti poruku za naše domaćine. Dočekaše nas sutradan ujutro.
Usporedo s mojom aktivnošću na području psihoneuroimunologije počeli su se njime kao aktualnom znanstvenom problematikom baviti i drugi istraživači u Zagrebu. Kolege u Rijeci već su se i ranije bavili utjecajem hormona na imunost. Kako to bilo doba Domovinskog rata (početak devedesetih) zagrebačke su kolege u skupini akademika Dragana Dekarisa proučavale poremećaje imunosti u prognanika i izbjeglica, što je rezultiralo vrijednim i zapaženim radovima u uglednim međunarodnim časopisima. Specifična je vrijednost tih istraživanja bila u tome što su se u znanstvenoj literaturi do tada tek sporadično opisivali psihoneuroimunološki poremećaji u svezi s ratnim zbivanjima jer ih osim Pustinjske oluje u razvijenom svijetu i nije bilo!
Vrijedi napomenuti da su se utjecajem živčanog sustava i hormona na imunoreaktivnost znatno ranije počeli baviti srpski istraživači (Branislav Janković i suradnici) te su kao pioniri na tom području stekli su znatan međunarodni ugled. Kako se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, uoči raspada bivše Jugoslavije međunarodna znanstvena zajednica opredjeljivala za jednu ili drugu stranu u sukobu, preferencije su se očitovale na brojnim i različitim znanstvenim područjima, uključivši i područje psihoneuroimunologije. Tako sam i bez posebnog truda ili zasluga bivao pozivan na međunarodne znanstvene skupove ili u upravna tijela međunarodnih znanstvenih društava ne samo zbog svog znanstvenog doprinosa već i kao protuteža drugoj strani.
Istraživanja u kojima su sudjelovali suradnici iz moje istraživačke ekipe  te dvije kolegice iz istraživačke skupine koja se bavila proučavanjem neurotransmitora i neuroendokrinih mehanizama  išla su u dva smjera. Na pokusnim životinjama (miševima i štakorima) proučavao se utjecaj akutnoga stresa na imunoreaktivnost i na aktivnost krvotvornoga tkiva, a na mišjim limfocitima i krvotvornim stanicama u kulturi istraživali su se učinci tvari koje utječu na prijenos signala među živčanim stanicama.
Miševi i štakori izlagali su se vrlo jednostavnim oblicima stresa. Jedan je bio sputavanjem za daščicu s pomoću ljepljive trake (selotejpa) po četiri sata nekoliko dana zaredom a drugi je bio držanje u prenatrpanim kavezima dva do tri tjedna. U sputavanih životinja oslabila je imunoreakcija na ubrizgani antigen (ovčje eritrocite) a u životinja iz prenapučenih kaveza smanjilo se stvaranje krvotvornih stanica. Slični su se učinci mogli postići injiciranjem tvari koje utječu na prijenos živčanih signala.
Vrijedi napomenuti da su se pokusi sa sputavanjem i prenapučenošću obavljali u doba kad u nas još nije bilo čvrstih propisa koji reguliraju dobrobit pokusnih životinja. Slične su eksperimentalne modele stresa uvelike upotrebljavali i u znanstvenoj literaturi opisivali drugi istraživači, i ne bi se moglo reći da su okrutni. Ipak je uredništvo jednog znanstvenog časopisa u koji je poslan rad s opisom tih eksperimenata tražilo da se očitujemo jesu li pokusi provedeni u skladu s etičkim normama upotrebe pokusnih životinja u istraživanju. Zahvaljujuži tom upozorenju uvidjeli smo etičku dimenziju upotrebe pokusnih životinja za znanstvene svrhe, čemu se u laboratorijima do tada nije obraćala posebna pozornost. Propisi o dobrobiti životinja donijeti u nas sredinom devedesetih godina određuju da za biomedicinska istraživanja u kojima se rabe pokusne životinje treba imati suglasnost odgovarajućeg ministarstva. Ona se pribavlja na temelju plana istraživanja i argumentiranog obrazloženja o neophodnosti upotrebe pokusnih životinja. A kad god je to moguće, poželjno je biomedicinske pokuse obavljati na staničnim kulturama ili bakterijama.
U kulturama limfocita i matičnih stanica koštane srži proučavali smo izravan učinak tvari koje utječu na sinaptički prijenos, a ponajviše neurohormona encefalina i njegovih razgradnih proizvoda. Za potrebe tih pokusa sintetizirali su ih kolege kemičari. Encefalini su tada bili "u modi" zbog svog učinka nalik opijatima i sličnim tvarima koje pobuđuju ugodu i ovisnost. Opioidni su spojevi, uključivši encefaline, bili zanimljivi s praktičnog aspekta jer se pokazalo da je imunoreaktivnost ovisnika o drogama oslabljena, a kako je u to je vrijeme pošast ovisnosti o drogama počela uzimati sve više maha, u razvijenim se zemljama pobudio znatan znanstveni interes za istraživanja o učincima sredstava ovisnosti na imunoreaktivnost i druge fiziološke i biokemijske procese. Brojna su istraživanja (uključivši i naš doprinos) pokazala da u staničnim kulturama opioidni peptidi i njima srodni spojevi prigušuju imunoreakciju limfocita na antigene.
Istraživali smo učinak tih tvari i na stanice krvotvornog tkiva u kulturi. Za eksperimentalni model izabrane su kratkotrajne (klonske) kulture mišje koštane srži i dugotrajne kulture ljudske koštane srži.
U klonskim se kulturama stanice mišje koštane srži uzgajaju u hranjivom gelatinoznom mediju i za sedam do deset dana stvaraju oveće stanične nakupine (kolonije, klonove) vidljive lupom. Brojenjem kolonija ili stanica u njima mogu se procijeniti učinci tvari dodanih u hranjivi medij. Pokazalo se da encefalini mogu i potaknuti, i prigušiti rast kolonija, a učinak je ovisio s jedne strane o njihovoj koncentraciji, a s druge (što je bilo posebno zanimljivo) o tome je li koštana srž za kulture uzeta od miševa u jutarnjim ili večernjim satima. Dakle učinak encefalina i njima srodnih spojeva ovisio je o bioritmu diobene aktivnosti stanica koštane srži.
U dugotrajnim kulturama ljudske koštane srži stvara se na dnu kultivacijskih posudica najprije sloj potpornih stanica, a na njemu za dva-tri tjedna počnu rasti i krvotvorne stanice drugih loza – crvene (eritroblasti) i bijele (leukociti, makrofazi). Dodatak opioidnih spojeva u dugotrajne kulture utjecao je na dinamiku rasta i stanični sastav kultura, ovisno o koncentraciji dodanih tvari te o početku i trajanju primjene.
Kao ilustracija nerazumijevanja s kojim se istraživač može suočiti u vlastitoj sredini neka posluži ovaj primjer. Kad se jedna od disertacija u kojima su opisani učinci neurotransmitora i njima srodnih spojeva na limfocite pokusnih životinja u kulturi predstavljala na sjednici fakultetskoga vijeća, jedan od članova vijeća predlagao je da se disertacija odbije jer je "u načelu potpuno nemoguće da neurotransmitori na bilo koji način utječu na stanice imunosustava jer se zna da su oni specifični prijenosnici signala među stanicama živčanoga tkiva, pa je prema tome polazna osnova disertacije netočna i neprihvatljiva". Uvaženi kolega očigledno nije bio upoznat s tekućom znanstvenom literaturom.
Usvajanje tehnike klonalnih i dugotrajnih kultura koštane srži bio je pionirski pothvat u našoj znanstvenoj sredini i uskoro je našao je praktičnu primjenu u Zavodu za kliničku laboratorijsku dijagnostiku KBC Rebro. Tehnikom kratkotrajnih kultura provjeravala se diobena moć stanica ljudske koštane srži pohranjene u smrznutom stanju prije davanja primateljima. Dugotrajne su kulture služile za tzv. pročišćavanje presadaka koštane srži, to jest za selektivno uklanjanje nepoželjnih stanica (limfocita) odnosno za selektivno poticanje rasta poželjnih (matičnih) stanica.

KOŽA NA PAZAR

Krajem devedesetih godina vratila se sa studijskog boravka u SAD jedna od mojih suradnica  koja je za vrijeme svog znanstvenog usavršavanja na području uzgoja stanica koštane srži u kulturi surađivala s kolegicom patologinjom  iz Kliničkog bolničkog centra Rebro koja je tijekom svog studijskog boravka i istraživala reakciju presatka protiv primatelja na modelu reakcije limfocita protiv kožnih stanica u kulturi.
Tehnika uzgoja kožnih stanica in vitro (izvan tijela, u kulturi) u razvijenim se zemljama već desetak godina rabila za proizvodnju arteficijalnih kožnih presadaka za potrebe liječenja bolesnika s opsežnim opeklinama. Budući da smo u laboratoriju vladali tehnikom uzgoja stanica koštane srži u dugotrajnoj kulturi (v. poglavlje Psihoneuroimunologije) i budući da je tehnika uzgoja kožnih stanica otvarala zanimljive mogućnosti eksperimentalng rada a u perspektivi i mogućnost praktične primjene u obliku proizvodnje kožnih presadaka za opečene bolesnike, prihvatio sam i podržao inicijativu obiju povratnica iz SAD da se u laboratoriju uspostavi tehnika uzgoja stanica ljudske kože in vitro.
Tako je kolegica iz KBC Rebro počela raditi u našem laboratoriju kao gost, a za pomoćnicu je dobila apsolventicu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta koja se u to doba obratila s molbom da izradi svoj diplomski rad . Kao izvor kožnih stanica za uspostavljanje kultura pribavljale su se kožice uklonjene kirurškim zahvatom u dječaka kojima je kožica na spolnom udu (prepucij) bila predugačka i ometala mokrenje. Te se kožice inače uništavaju, ali je na temelju pristanka roditelja i bolničkog etičkog povjerenstva pribavljena suglasnost za njihovu primjenu u znanstvenom istraživanju. Mlada biologinja je uspješno postavila prve kulture kožnih stanica, obavila predviđene pokuse, napisala i obranila svoj diplomski rad o uzgoju kožnih stanica. Nastade zatišje glede uzgoja kožnih stanica.
U to je doba Ministarstvo znanosti raspisalo prvi natječaj za tzv. tehnološke projekte, to jest znanstvena istraživanja koja bi mogla dovesti do potencijalno primjenjivog i rentabilnog tehnološkog postupka ili proizvoda. U idealnim slučajevima, rad na takvim projektima trebao bi rezultirati tzv. akademskim poduzetništvom, tj. osnivanjem malih privatnih tvrtki u kojima bi se komercijaliziralo znanje i iskustvo do kojih se došlo radom na tehnološkim projektima. Uzgoj kožnih stanica, s potencijalnom mogućnošću razvoja u proizvodnju kožnih presadaka za kliničku primjenu, uklapao se u intencije projekte pa sam se prijavio na natječaj. Istodobno sam za svoje planove pridobio predstojnika Zavoda Krešimira P.  i ravnatelja Instituta Nikolu Z.  koji su uvidjevši potencijalnu korist odlučili "odriješiti kesu" i odobrili opremanje namjenskog laboratorija za uzgoj kožnih stanica!
Sjećam se prvog razgovora s Nikolom Z. inače mojim vršnjakom pa i prijateljem. Ljudina kao od brda odvaljen, katkada sirov, hercegovački promućuran. Premda po struci fizičar, shvatio je potencijalne mogućnosti uzgoja presadaka i značenje te djelatnosti za prestiž i prihode Instituta.
- Nikola, došao sam te zamoliti za potporu za razvoj djelatnosti koja bi mogla biti društveno korisna a i od značenja za Institut.
- Da, da, čuo sam da ti tamo uzgajaš kožu od dječjih pimpeka?
- Ma jest, mogli bismo to tako reći, ali to je tek pripremna faza, pravi bi posao bio uzgajati presatke za pokrivanje velikih opeklina kod unesrećenika. Znaš, za liječenje opeklina obično se uzima koža s očuvanih dijelova tijela i presađuje na opečene, ali kod opsežnih opeklina koje zahvaćaju velike dijelove tijela to nije moguće. Tada se od malih uzoraka uzetih s očuvanih dijelova kože mogu za tri do četiri tjedna uzgojiti arteficijalni presadci i upotrijebiti za liječenje unesrećenika. Za vrijeme koje je potrebno za uzgajanje presadaka opečena se površina privremeno prekriva kožnim nadomjescima od umjetnih (biokompatibilnih) materijala ili presadcima uzetim od zdravih davatelja ili pokojnika....
- Pa ne misliš valjda u Institutu napraviti i mrtvačnicu?
- Ma ne, za to postoje kožne banke u klinikama za plastičnu kirurgiju. Mi bismo samo uzgajali arteficijalne kožne presatke, a sve ostalo bi obavlčjali naši kolege kirurzi i traumatolozi. Opisat ću ti kako se uzgajaju presadci:
Kožne se stanice uzgajaju u plosnatim plastičnim bočicama nalik na džepne ploske za žestoko piće. Bočice leže u inkubatoru pobočke i sadrže hranjivu tekućinu potrebnu za stanični rast. Iz uzorka kože koji može biti velik kao poštanska marka ili kovani novac može se s pomoću enzimske razgradnje dobiti nekoliko milijuna epitelnih (kožnih) stanica koje se zasijavaju u bočice. Obično se dobije toliko stanica da se mogu zasijati tri bočice. U bočice se nekoliko dana ranije mogu zasijati stanice vezivnoga tkiva kako bi stvorile podlogu za rast epitelnih stanica. Otprilike za tjedan dana može se pod mikroskopom vidjeti da kožne stanice stvaraju otočiće promjera 2 – 3 milimetra. Otočići dosta brzo rastu i stapaju se stvarajući fini, tanak sloj epitelnih stanica, poput kožice na mlijeku. Za 10 – 12 dana "kožica" pokrije dno bočice položene ploštimice. Površina sloja je 40 – 70 kvadratnih centimetara (otprilike kao ljudski dlan). Stanicama koje su porasle u svakoj od tri bočice mogu se zasijati po tri nove, dakle ukupno devet. Tako nakon slijedećih desetak dana do dva tjedna ukupna površina epitelnoga sloja može biti već oko 450 kvadratnih centimetara! Slijedećim se korakom može zasijati i tridesetak novih bočica. U idealnim se prilikama dakle od prvobitnog uzorka kože veličine poštanske marke može zahvaljujući eksponencijalnom rastu kožnih stanica dobiti tridesetak presadaka čija je ukupna površina 1500 kvadratnih centimetara (1,5 kvadratni metar)! Realni su rezultati nerijetko slabiji od idealnih.
- Lijepo, lijepo. A što bi ti trebalo za taj posao?
- Odgovarajuća prostorija i oprema.
- Za prostoriju neka se pobrine tvoj pročelnik Krešo, a što se opreme tiče.... mogu ti iz institutske pričuve pozajmiti koliko trebaš, s tim da se to kasnije vrati. A kome bi ti prodavao te kožice? I koliko bi Institut mogao na tome zaraditi?
- Presadci bi se mogli prodavati klinikama koje se bave liječenjem opeklina u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Sada presadci mogu nabaviti iz laboratorija u Bratislavi i Rimu, a cijena je 9 – 10 eura za kvadratni centimetar. Naša bi cijena mogla biti niža, a prednost bi nam bila veća blizina potencijalnim korisnicima.
- A ima li u Hrvatskoj ili Zagrebu kirurga koji bi znali primijeniti te tvoje presatke?
- Ima, baš u Klinici za dječje bolesti već su upotrijebili kožne presatke uvezene iz Bratislave za liječenje dvoje teško opečene djece. Njihovi su roditelji transportirali uzorke kože unesrećenih mališana u Bratislavu gdje postoji dobro uhodan laboratorij za uzgoj presadaka, i nakon tri tjedna dovezli su voditeljicu tog laboratorija zajedno s presadcima u Zagreb. Sve je to zapravo išlo polulegalnim putem jer u nas još ne postoje zakonski propisi o transportu i primjeni umjetno uzgojenih presadaka.... Baš zato treba razvijati vlastitu proizvodnju. Postojeća suradnja s Bratislavom uspostavljena je naime na osnovi prethodnih kolegijalnih kontakata s voditeljem bratislavske Klinike za plastičnu kirurgiju.
- No dobro, računaj na moju pomoć. Ali neka ti pomogne i tvoj šef Odjela, Krešo P.
I tako je počelo. Dok se čekalo opremanje laboratorija odlučim poslati jednu od svojih znanstvenih asistentica u najugledniji europski centar za uzgoj presadaka koji se nalazi u mjestu Pomezia nedaleko Rima. Ravnatelj tog centra profesor De Luca susretljivo se odazove molbi da je primi i omogući joj uvid u tehnologiju proizvodnje, štoviše i da pomogne organizirati smještaj. Ta se kolegica nažalost nije ondje ponajbolje snašla te se ekspresno, na vlastitu inicijativu, već za desetak vratila s izgovorom da je dobila "čir na leđima"(!). Zbog te sam se blamaže dakako morao ispričavati De Luki koji je doista velikodušno bio izašao u susret. Unatoč tom negativnom iskustvu pristao je primiti u studijski posjet drugu moju asistenticu koja se nasreću pokazala u mnogo boljem svjetlu, štoviše De Luca ju je htio zadržati i zaposliti. Ali kad se vratila nije pokazala osobitu želju da doista pokrene proizvodnju presadaka, uz obrazloženje da zbog obiteljskih obveza ne bi mogla dolaziti u dane vikenda i praznika radi nadgledanja uzgoja presadaka. Opet zastoj.
Uoči nove 2000. godine stigne iz Ministarstva znanosti dobra vijest: odobreni su novci za projekt uzgoja kožnih presadaka! Nažalost ne u iznosu koji je tražen i nažalost iz uvjet da se proizvodnja komercijalizira u roku godine dana. Premda je uvjet bio nerealan, odlučim prihvatiti ugovor, s pretpostavkom da ću već nekako isposlovati produženje roka kad tome dođe vrijeme.
Odobreni novac bio je dovoljan za zapošljavanje suradnice čija bi dužnost bila doista ovladati tehnikom uzgoja kožnih stanica za kliničku primjenu. Sjetim se Marije Z. koja je na problematici uzgoja kožnih stanica kod nas izradila svoj diplomski rad, nađemo je na temelju podataka u kadrovskoj službi Instituta i ponudim joj posao na određeno vrijeme – dok traje ugovor. Premda se u međuvremenu zaposlila na administrativnim poslovima u policiji, objeručke je prihvatila ponudu jer je zavoljela rad sa staničnim kulturama i jer je težila za afirmacijom u svojoj struci. Premda je imala dvoje male djece pristala je otići na studijski boravak u centar za uzgoj kožnih stanica u Bratislavi.
U bivšem Varšavskom paktu istočnoeuropskih zemalja Bratislava je imala zadaću zbrinjavanja opeklina u mogućem ratnom sukobu Istoka i Zapada pa je ondje stvorena vrlo suvremena klinika za plastičnu kirurgiju u sklopu koje se razvio i laboratorij za uzgoj kožnih presadaka. Kirurzi iz zagrebačke Klinke za dječje bolesti uspostavili su suradnju s voditeljicom tog laboratorija dr. Evom Panakovom koja je za potrebe dvoje teško opečene djece proizvela kožne presatke i zajedno s njima putovala u Zagreb. Budući da "uvoz" presadaka nije u nas bio reguliran odgovarajućim zakonskim propisima kojima je svrha zaštita od biohazarda (unosa štetnih mikroorganizama ili genskog materijala u živim stanicama), a za transport kroz Austriju trebala je opsežna dokumentacija koja garantira neškodljivost materijala, presadci su u smrznutom stanju prokrijumčareni iz Bratislave do Zagreba privatnim automobilom. Zahvaljujući kolegijalnim vezama s dr. Panakovom i šefom bratislavske Klinike za plastičnu kirurgiju profesorom Janom Kollerom dogovorena je jednomjesečna izobrazba Marije Z. u Bratislavi.
Izbor Marije Z. za rad na uzgoju kožnih presadaka bio je pun pogodak. Ta visoka, kršna Hercegovka duge i kovrčave plave kose koja je najčešće bila "umjetnički slobodna" osvojila je bratislavske domaćine svojom nepatvorenom srdačnošću, a svojim je zlatnim rukama usvojila tehniku uzgoja kožnih stanica i za vrijeme svog boravka u Bratislavi uspjela proizvesti nekoliko upotrebljivih presadaka. Nakon njenog povratka u Zagreb posao je krenuo. Pridružila joj se, u dijelu radnog vremena, Mirna T.
Presadci proizvedeni u našem laboratoriju uspješno su upotrijebljeni su za liječenje šestoro teško opečene djece u Klinici za dječje bolesti zagreb (Klaićeva) kojoj je uvelike olakšan i ubrzan oporavak a i spašen život. Za tu je djecu proizvedeno ukupno oko dva kvadratna metra presadaka, a primijenio ih je dječji kirurg Zvonko V.  Tadašnji ravnatelj Klinike dr. Ivan F.  uvelike je podupirao suradnju, štoviše razmišljao je o mogućnosti da se laboratorij za proizvodnju presadaka smjesti i opremi u okviru Klinike ali se od toga odustalo zbog nedostatka odgovarajućeg prostora a i financijskih sredstava.
Uspostavljena je i suradnja s Klinikom za traumatologiju u kojoj je voditelj Odjela za opekline dr. Hrvoje T.  u pripremnoj fazi uspješno primijenio nekoliko manjih presadaka za pokrivanje opeklina u odraslih bolesika. Prvi "pravi" izazov bio je uzgojiti presatke za teško opečenu mladu Ruskinju Volgu koja je nastradala u požaru javne kuće u blizini Zagreba u kojoj je pružala svoje "usluge". Jadna se žena navodno spasila iz požara skačući kroz prozor ali su joj opekline drugog, manjim dijelom i trećeg stupnja ipak zahvatile oko 80 % tjelesne površine. Od uzoraka kože uzetih s očuvanih dijelova tijela dobro su počele rasti kožne stanice te je nakon tri tjedna uzgojen veći broj presadaka čija je ukupna površina bila nešto manja od kvadratnog metra – sasvim dovoljno za pokrivanje većeg dijela opečenog područja. Tijekom ta tri tjedna bolesnica se održavala na životu mjerama intenzivnog liječenja. Nažalost, dan-dva prije ubiranja presadaka razvila se gljivična sepsa (što se često događa u pri opeklinama koje zahvaćaju veliku površinu tijela) tako da je na dan određen za transplantaciju, kad su presadci već dopremljeni u bolnicu, bolesnica već bila u agoniji. Od primjene presadaka se odustalo jer za to više nije bilo kliničkog opravdanja, a presadci su morali biti uništeni.
Ovo mučno imalo je nažalost dvije vrlo nepovoljne posljedice. Prva je bila ta da je Marija Z. pala u tešku depresiju i tjeskobu, uvjerena da je radeći s uzorcima kože uzetima od osobe koja se bavila prostitucijom zaražena sidom. Žalila se na opću slabost, povremene poraste temperature i povećanje limfnih čvorova. Nije se dala razuvjeriti premda su svi klinički i laboratorijski nalazi u nje bili negativni i premda su u pokojne Volge serološki testovi na sidu bili negativni. Štoviše, bila je uvjerena da će zaraziti svoju djecu. Trebalo je dva-tri mjeseca da "dođe k sebi", a za to je vrijeme rad u laboratoriju dakako mirovao.
Druga, mnogo ozbiljnija posljedica bila je ta da je novi ravnatelj Instituta Stjepan M.  dekretom zabranio uzgoj presadaka za kliničku primjenu "dokle god se za to ne pribavi odgovarajuća suglasnost Ministarstva zdravstva". Evo kako je do toga došlo. Zamoljen sam da dođem ravnatelju na razgovor kako bih izvijestio o djelatnosti na uzgoju presadaka. Dočekao me zajedno s predstojnicom uprave instituta.
- Cijenjeni doktore Boraniću, zanima me kako napreduje Vaš rad na uzgoju kožnih presadaka i kako vidite njegove perspektive.
- Posao dobro napreduje, kao što vjerojatno znate ustrojen je poseban laboratorij za tu namjenu, malen ali dosta dobro opremljen. Mikrobiološka ispravnost presadaka potvrđena je ispitivanjem u ovlaštenoj ustanovi, Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Surađujemo s dvjema zagrebačkim klinikama (Traumatološkom i Dječjom) s kojima imamo sklopljene odgovarajuće ugovore, za što je pribavljena suglasnost njihovih etičkih povjerenstava. Presadcima koje smo proizveli za Kliniku za dječje bolesti uspješno je liječeno šestoro teško opečene djece. Presadci proizvedeni za Traumatološku kliniku preliminarno su se ispitivali na lakše opečenim bolesnicima i dobro su se prihvaćali. Nedavno smo proizveli veću količnu presadaka za jednu vrlo teško opečenu bolesnicu ali je ona nažalost podlegla sepsi upravo kad su presadci bili spremni za primjenu.
- Kažete da je bolesnica umrla od sepse? Ja sam zgrožen. Jeste li sigurni da vaši presadci nisu bili zagađeni?
- Gospodine ravnatelju, ispravnost presadaka potvrđuje ovlaštena ustanova, a osim toga u ovom slučaju oni uopće nisu bili primijenjeni jer je bolesnica već bila u teškom kliničkom stanju, u fazi konačnog zatajivaja životnih funkcija, tako da za primjen presadaka nije postojalo kliničko opravdanje. Bolesnica je zapravo umrla slijedećega dana.
Na izrazu lica gospodina ravnatelja vidjelo se da ne razumije što govorim, štoviše da i ne vjeruje u to. S obzirom na to da je po struci bio fizičar, upućenost u podrobnosti liječenja opeklina i nije se mogla očekivati.
Sastanak je završen u hladnoj atmosferi, a već sutradan dobio sam dopis kojim se zabranjuje uzgoj presadaka za kliničku primjenu i dopušta jedino eksperimentalni rad s kožnim stanicama. Upućen sam da pribavim "odgovarajuće suglasnosti". Kako sam u to doba već bio umirovljenik a u Institutu sam ostao raditi radi dovršetka ugovora o uzgoju kožnih presadaka s Ministarstvom znanosti, taj je zahtjev bio licemjeran. Kako jedan umirovljenik može u ime Instituta pribavljati ikakve suglasnosti (a pogotovo ovako zahtjevne) od državnih institucija? Novi je ravnatelj iskoristio prigodu da me "na fini način" najuri iz Instituta, vjerojatno zbog ugleda koji sam stekao kao njegov prethodnik.
Nije bilo druge nego vidjeti gdje bi se uzgoj presadaka mogao nastaviti, tim prije što se prema ugovoru s Ministarstvom ta djelatnost trebala komercijalizirati u obliku tzv. akademskog poduzetništva. To jest, trebalo je na osnovi iskustva stečenog u pripremnoj fazi osnovati tvrtku za proizvodnju kožnih presadaka koja će poslovati na dohodovnoj osnovi. Ali, gdje? Jedna od mogućnosti bila je čisto privatno poduzetništvo u obliku male privatne tvrtke, a druga bi bila udruživanje s javnom ustanovom koja bi za takvu djelatnost pokazala interes. Tako sam počeo "nositi kožu na pazar".
Privatna bi se tvrtka mogla smjestiti primjerice u Centru za malo poduzetništvo na zagrebačkoj Savici. To je područje na jugoistočnom dijelu grada s nizom manjih prizemnih zgrada koje su se mogle unajmiti ili kupiti od grada radi razvijanja proizvodne ili uslužne djelatnosti. Ondje je svoju privatnu tvrtku osnovao jedan od mojih znanaca, Ivan M., transfuziolog i bivši zaposlenik Imunolioškog zavoda u Zagrebu   pa ga zamolim da mi pokaže svoj "pogon" i opiše uvjete rada. Ivan je visok, atletski građen, višegodišnji prvak u orijentacijskom trčanju.
- Kako to da ste napustili Zavod?
- Pa znate, bilo je neslaganja....
- Je li jedan od razloga možda taj što niste izabrani za ravnatelja na prošlom natječaju?
- I da, i ne. Kandidirao sam se jer sam želio nešto promijeniti. Nije išlo. Ali sad sam "svoj na svome".
- A čime se bavite?
- Glavna djelatnost je konfekcioniranje testova za otkrivanje trudnoće, serumskih pripravaka za određivanje krvnih grupa i nekih drugih serumskih proizvoda. Pribavljamo ih iz inozemstva "u rinfuzi", rastačemo u sterilnim uvjetima i pakiramo. Imam odobrenje za takav rad jer sam po struci transfuziolog i jer se djelatnost obavlja u propisanim uvjetima. Evo, pogledajte, to je naš prostor za sterilan rad s odgovarajućom opremom. Početni kapital sam uzajmio. Zapošljavam dvoje tehničara, pomaže i supruga a administrativne poslove obavlja svekar. Kao što vidite, obiteljski posao. A koji biste "biznis" Vi pokretali?
- Proizvodnju presadaka ljudske kože za liječenje opeklina. Ministarstvo znanosti financira pripremne radove ali se očekuje da pokrenem komercijalnu proizvodnju u obliku privatne tvrtke.
 - Iskreno rečeno, čekaju Vas prilične poteškoće. Pogon te vrste mora zadovoljavati najstrože uvjete za rad u sterilnim uvjetima – od prostora, opreme i personala do zaštitne odjeće i raspolaganja otpadom. Morat ćete pribaviti niz odobrenja za rad, a znate kako je s našom administracijom. Osim toga, pripremaju se propisi koji će odrediti da se takvom djelatnošću mogu baviti samo državne ustanove.
- Znači da uzgoj kožnih presadaka u obliku privatnog poduzetništva nema perspektivu?
- Nažalost je tako. Ne bih Vam savjetovao da se u to upuštate. Početne investicije u elaborat, prostor i opremu za rad u strogo sterilnim uvjetima vrlo su velike, cijena visokokvalificiranog ljudskog rada također će biti velika, a financijska dobit neizvjesna zbog ograničenosti tržišta. Možda uopće nećete dobiti dopuštenje za rad.
Dakle, ništa od uzgoja kožnih presadaka u obliku privatnog akademskog poduzetništva. Ostaje mogućnost da se ta djelatnost smjesti u okrilje odgovarajuće javne ustanove koja se bavi sličnom djelatnošću – recimo proizvodnjom krvnih pripravaka ili cjepiva, ili pak u okrilje klinike za plastičnu kirurgiju i liječenje opeklina. Proizvodnjom krvnih pripravaka bavi se Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu a proizvodnjom cjepiva Imunološki zavod, a liječenjem opeklina Klinika za traumatologiju.
Ravnateljica Imunološkog zavoda Sabina R., pametna i ambiciozna znanstvenica željela je oživjeti svoj zavod koji je nakon gubitka tržišta u bivšoj Jugoslaviji i nesvrstanim zemljama počeo propadati. Uvelike se zagrijala za moj prijedlog.
- Dakako, vrlo smo zainteresirani za Vaš prijedlog. To se posve uklapa u naše planove izgradnje i proširenja kapaciteta za uzgoj ljudskih stanica za proizvodnju cjepiva. Za to je predviđen novi pogon izvan grada.... Kao što znate takva djelatnost već postoji, imamo zaposlenike osposobljene za rad u sterilnim uvjetima, imamo odsjek za nadzor kvalitete bioloških pripravaka, imamo komercijalnu službu – ukratko, mogli bismo se baviti i uzgojem kožnih presadaka. Izgradnja i proširenje naših kapaciteta ovise dakako o financijskim sredstvima, a za kožne presatke trebalo bi priskrbiti dopunska sredstva.
- Na tome radim. Ministarstvo znanosti koje sada financira pripremne radove raspolaže i sredstvima za pokretanje komercijalne djelatnosti. Postojeći ugovor s Ministarstvom trebao bi prerasti u investicijski projekt. Predao sam Ministarstvu odgovarajući elaborat koji je već neko vrijeme na recenziji. Zapeo je na Bioetičkom povjerenstvu Ministarstva, savjetodavnom tijelu koje bi trebalo dati mišljenje o usklađenosti projekta s postojećim propisima. Nevolja je međutim u tome što je na čelu tog povjerenstva kolega koji je često izvan Hrvatske pa se sjednice povjerenstva odgađaju, a osim toga je u sukobu interesa jer želi pokrenuti sličnu, pa i jednaku djelatnost. Urgencije ne pomažu. Ali kad konačno elaborat bude prihvaćen a kredit odobren, možemo se udružiti....
- Dakako, računajte na suradnju.
Sličan razgovor vođen je i u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu. I ondje postoji načelno zanimanje, i ondje namjeravaju proširivati i osuvremenjivati djelatnost izgradnjom novih pogona na postojećoj lokaciji ili izvan Zagreba, i ondje je investicijski kredit bitan uvjet za suradnju...
Dok su ti razgovori bili u tijeku bližilo se kraju i drugo produženje postojećeg ugovora s Ministarstvom a pokretanje privatnog ili privatno-javnog poduzetništva bilo je neizvjesno. Zato me nimalo ne iznenadi dopis rukovoditelja odjela, Krešimira P. koji me uljudno moli da "za potrebe zaposlenice odjela koji proširuje svoju djelatnost novim ugovorom  oslobodim prostoriju i vratim opremu koja mi je dana na korištenje". Drugim riječima – izgon iz Instituta. Potezom pera ponovo je, ali ovaj puta konačno, zaustavljena djelatnost od evidentnog značenja za hrvatsku medicinu a ja i moje dvije suradnice našli smo se doslovce na ulici. Što s dvjema suradnicama koje su naučile proizvoditi kožne presatke? Jedna se još neko vrijeme može zadržati u radnom odnosu ali druga mora dobiti otkaz jer za obje više nema novca. Postoji li mogućnost da se djelatnost nastavi bar privremeno, očekujući odluku Ministarstva o modalitetu daljnjeg financiranja?
Najizglednijom mi se učinila mogućnost da pribježište potražim u Zavodu za kliničku transfuziologiju Kliničkog bolničkog centra na Rebru. Transfuziološka je djelatnost u pogledu na organizacije, laboratorijskih kapaciteta i stručnosti osoblja ponajbliža proizvodnji i skladištenju kožnih presadaka, a kliničko okružje Zavoda trebalo bi pogodovati primjeni proizvedenih presadaka u toj i drugim kliničkim ustanovama.
Voditeljica Zavoda Branka G.-Ć.  s kojom sam već otprije imao stručne kontakte u svezi s prikupljanjem, pročišćavanjem i transplantacijom matičnih krvotvornih stanica velikodušno je pristala prihvatiti moju suradnicu Mariju Z. (koja je još zadržana u radnom odnosu) te preostalu opremu i potrošni materijal – hranjive podloge i posudice za kultiviranje stanica. Perspektivu proširenja svoje djelatnosti na novo i prestižno područje vidjela je u svjetlu buduće izgradnje novih prostora Kliničkog bolničkog centra . U tom optimističnom ozračju prihvatila je prijedlog da sa svojim dvjema suradnicama te dvojicom kolega iz Klinike za traumatologiju i s mojim dvjema suradnicama posjeti Bratislavu radi uvida u uvjete proizvodnje, skladištenja i primjene kožnih presadaka.
Na stručnom sastanku Klinike za kirurgiju Kliničkog bolničkog centra Rebro pozdravljeni su planovi za proizvodnju kožnih presadaka u toj ustanovi, a Etičko povjerenstvo i Povjerenstvo za lijekove KBC-a dali su svoju suglasnost.
Nažalost tadašnji ravnatelj KBC-a nije podržao planove za pokretanje proizvodnje kožnih presadaka u okrilju KBC-a već je sugerirao da se ta djelatnost smjesti u okrilje Klinike za traumatologiju jer se ondje nalazi republički centar za liječenje opeklina.
Za vrijeme privremenog smještaja u Zavodu za kliničku transfuziologiju ipak su uzgojene kožne stanice za dvoje opečene djece. Budući da za proizvodnju pravih presadaka nije bilo vremena niti su postojali pravi uvjeti, stanice su primijenjene u obliku spreja ili uklopljene u fibrinski gel, što su sugerirali kirurzi na osnovi podataka u literaturi. Cijeljenje opeklina ubrzalo se i s pomoću tih presadaka.
Nakon kratkotrajnog azila u Zavodu za kliničku transfuziologiju KBC-a Rebro proizvodnja kožnih presadaka definitivno je prestala. Projekt Ministarstva znanosti je istekao, sav potrošni materijal je iskorišten, Marija Z. se preselila na burzu. Ali ja nisam odustajao. Konačna i ozbiljna šansa bila je Klinika za traumatologiju s kojom je suradnja bila uspostavljena još dok su se presadci proizvodili u Institutu.
Najavim se na razgovor tadašnjem ravnatelju Klinike profesoru Gojku B.  s prijedlogom da se na natječaj Ministarstva znanosti za tehnologijske projekte prijavi nastavak istraživanja započetih u Institutu "Ruđer Bošković". Iz tog bi sjemena mogla izrasti tkivna banka u kojoj bi se proizvodili i čuvali kožni presadci za kliničku primjenu, a za potrebe kirurške i ortopedske djelatnosti Klinike također bi se prikupljali i pohranjivali i koštani presadci. Taj je razgovor a i nekoliko slijedećih protekao u izrazito kolegijalnom i konstruktivnom duhu. Ravnatelj je bio razborit, odmjeren i pragmatičan sugovornik. Kao pravi kirurg, taj muškarac pedesetih godina, čvrste tjelesne građe i okrugle glave, doimao se čovjekom od akcije i osobom od riječi.
- Mi obojica, profesore Boraniću, želimo isto i u tom pogledu među nema skrivenih namjera. Obojica znamo da ima još kolega koji žele razvijati tkivno bankarstvo i uzgajati kožne i hrskavične stanice za kliničku primjenu, uz potporu inozemnog kapitala tu djelatnost i komercijalizirati, ali to nas ne treba sprečavati da idemo svojim putem. Odjel za opekline ove Klinike središnja je hrvatska ustanova za zbrinjavanje opeklina, pa je opravdano i logično da kožna banka i uzgoj presadaka budu smješteni u ovoj kući. Izvan Zagreba postoje ambicije da se razvijaju regionalni centri za opekline, ali uz dobru organizaciju transporta unesrećenika, to nije potrebno.
- Ako Ministarstvo znanosti odobri nastavak istraživanja započetih u mojoj bivšoj ustanovi, bit će to strateška prednost u odnosu na jedne i druge ambicije.
- Potpora Ministarstva je svakako dobrodošla, zahvaljujući Vašem ugledu možda je i dobijemo, ali ja se ne bih oslanjao isključivo na taj izvor. Sredstvima Ministarstva zdravstva a i uz pomoć gradskog proračuna u najskorije ćemo vrijeme temeljito obnoviti Odjel za opekline, a u sklopu te rekonstrukcije predviđam i izgradnju laboratorija za uzgoj i pohranjivanje presadka koji će udovoljavati svim standardima za rad u sterilnim uvjetima.
- A gdje bi laboratorij bio smješten?
- Ili u zgradama sadašnje Hitne pomoći (koja treba odseliti na novu lokaciju), ili u dogradnji naše zgrade iznad sporednog (sjevernog) ulaza. Bez odgovarajućeg prostora Vaš se projekt ne može realizirati.
- A Zavod za transfuziju krvi? Imunološki zavod? Možda bi se presadci mogli ondje proizvoditi za sve potencijalne potrošače u Hrvatskoj i u susjednim zemljama?
- Ne. Najbolje je da kožna banka bude u našoj kući jer smo uz Kliniku za dječje bolesti glavni potencijalni potrošač, a po potrebi možemo opskrbljivati i druge. Nego recite, gdje su sada Vaše suradnice koje su ovladale postupkom uzgoja kožnih presadaka?
- Na burzi. Nezaposlene.
- Neka se jave na razgovor. Trebat ćemo ih.
Taj razgovor i nekoliko slijedećih vodio se krajem 2001. i početkom 2002. godine. Pet godina kasnije Odjel za opekline bio je rekonstruiran, izgrađena je tkivna banka, zaposlene su obje moje suradnice (i još dvije osobe), pribavljena je uporabna dozvola Ministarstva zdravstva, s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje ugovorene su cijene presadaka.... A ja sam za to vrijeme uputio svoj interes u drugim pravcima, poglavito u nastavnu i stručnu djelatnost u Kliničkoj bolnici Mostar. Istraživački projekt predložen Ministarstvu znanostibio je godinama "na ledu" i odobren je tek onda kad je tragedija vatrogasaca na Kornatima pokazala koliko je potrebna djelatnost kožne banke.
Tako je završio moj pokušaj da na kraju profesionalne znanstvene karijere postanem "akademski poduzetnik" i komercijaliziram rezultate istraživačkog rada. Nije mi bilo suđeno – umjesto da trgujem kožom, koža je otišla na bubanj. Umjesto vlastite koristi, ostvarena je općedruštvena korist, s čime sam zadovoljan.


SVEUČILIŠNI NASTAVNIK

Premda me priroda obdarila sposobnošću za jasno izlaganje i prenošenje znanja u obliku predavanja, seminara i vježbi, karijera sveučilišnog nastavnika nije me privlačila. Štoviše, za vrijeme aktivnog znanstvenoistraživačkog rada u Institutu zastupao sam stav da je glavni zadatak znanstvenika da se kao profesionalci bave istraživanjem, a ne edukacijom. Taj je stav bio u neskladu s gledištem institutskog establishmenta prema kojem je jedna od bitnih zadaća Instituta (i) prijenos znanja. Sudjelovanje profesionalnih znanstvenika u poslijediplomskoj nastavi bio bih sklon i prihvatiti (doduše mlako) ali protivio sam se angažmanu u dodiplomskoj nastavi. Nisam se mogao složiti sa zastupnicima stava da je dužnost (i pravo!) znanstvenika zaposlenih u znanstvenim institutima sudjelovati u sveučilišnoj nastavi zajedno i jednakopravno s kolegama koji su zaposleni na fakultetima. Dopuštam mogućnost da je među najgorljivijom zastupnicima tog stava bilo onih koji su željeli imati akademske titule docenata ili profesora a nisu ih mogli steći u Institutu jer se Institut u pravnom smislu nije tretirao kao sveučilišna ustanova čija je osnovna djelatnost edukacija. Zato su se zalagali za integraciju instituta u sveučilišta ali ta su nastojanja redovito nailazila na otpor članica Sveučilišta. Uostalom, nije li primarna zadaća znanstvenih instituta profesionalno bavljenje znanstvenim istraživanjem (po mogućnosti s perspektivom praktične primjene), a zadaća visokoškolskih ustanova edukacija studenata?
Ali vratimo se osnovnoj temi, a to je moje sudjelovanje u sveučilišnoj nastavi. Sudbina je odredila da radni vijek završim kao sveučilišni profesor – doduše ne u metropoli nego kao gostujući nastavnik u drugim sveučilišnim gradovima (Osijeku, Mostaru), štoviše, kao nastavnik predmeta koji isprva i nije bio u fokusu profesionalnog zanimanja. Moglo bi se reći da se u zrelim godinama i pred kraj života izrazio pritajeni i tek povremeno korišteni potencijal.
Sposobnost za prijenos znanja očitovala se već u nižim razredima srednje škole kad sam, dobrovoljno i bez naknade pomagao suučenicima oko domaćih zadaća iz matematike i drugih predmeta. (Čak sam dobio pohvalu nastavničkog vijeća "zbog nesebične pomoći u učenju članovima razredne zajednice"). Tijekom studija, kao demonstrator pri Katedri za fiziologiju, uspješno sam na vježbama pomagao mlađim kolegama mjeriti bazalni metabolizam, određivati krvnu sliku i ispitivati rad žabljeg srca, a kad sam se već zaposlio u Institutu "Ruđer Bošković" neko sam vrijeme kao honorarni asistent držao seminare iz imunologije. Nešto kasnije prihvatio sam angažman na Višoj školi za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet) kao onorarni nastavnik anatomije i fiziologije – manje iz interesa i sklonosti nastavnoj djelatnosti, a više radi dopunjavanja asistentske plaće.

Docentura
Sredinom sedamdesetih godina pok. akademik Nikša Allegretti i tadašnji dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu  odlučiše unaprijediti nastavu onkologije, što se uklapalo u tadašnje akcije oko osnivanja Instituta za tumore i Lige za borbu protiv raka koju su obojica podupirali. Akademik Allegretti (s kojim sam bio malo u dobrim, malo u zategnutim odnosima) pozove me da se javim na natječaj za docenta koji će biti raspisan pri Katedri za radiologiju i radioterapiju a moj mlađi kolega  kojem sam bio mentor pri doktoratu i koji je tada već bio docent pri Katedri za patologiju, svesrdno me nagovarao da prihvatim poziv. Isprva sam se naime dvoumio, vjeran svom gledištu da profesionalni znanstvenik nema što tražiti tražiti u nastavi jer ga to samo odvlači od predanosti istraživanju. Prihvatih pragmatični savjet mlađega kolege da "titula uvijek dobro dođe", prijavim se na natječaj i ubrzo budem izabran za naslovnog docenta onkologije. Izbor je proveden zahvaljujući pritisku predlagača, unatoč opoziciji unutar Katedre budući da po struci nisam bio bio radiolog ni klinički onkolog . U svojstvu docenta dobih obvezu držati seminare o karcinogenezi, tj. o mehanizmima nastanka i rasta tumora, što me motiviralo da se pobliže upoznam sa znanstvenom literaturom na tom području. To je rezultiralo većim brojem nastavnih tekstova i preglednih članaka a u suradnji s drugim autorima i trima knjigama o karcinogenezi i eksperimentalnoj onkologiji.
Pri Katedri za radiologiju i radioterapiju slijedećih sam godina napredovao u akademskim zvanjima – od naslovnog docenta do naslovnog izvanrednog profesora i naslovnog redovitog profesora. Na temelju drugog izbora u zvanje redovitog profesora stekao sam pravo na naslov "redovitog profesora u trajnom zvanju" što se kasnije, pri odlasku u mirovinu, pokazalo kao bonus za određivanje novčanog iznosa mirovinskog primanja. Dakle, savjet mog mlađeg (ali socijalno vještijeg) kolege i prvog discipulusa kojem sam bio mentor za doktorat znanosti da "titula uvijek dobro dođe", bio je na mjestu. Ali ne samo to, titula je utrla put i angažmanu na Medicinskom fakultetu u Osijeku a zatim i u Mostaru. O tome podrobnije u odgovarajućim dijelovima teksta.

Profesura
Pri Katedri za radiologiju i radioterapiju napredovao sam i dalje u znanstveno-nastavnim zvanjima – 1974. godine izabran sam za izvanrednog a 1980. za redovitoga profesora. Bila su to dakako naslovna zvanja (bez zasnivanja radnog odnosa) tako da sam tek povremeno sudjelovao u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi. A taj me status posve zadovoljavao – imao sam titulu "profesora", ne odstupivši od svojih načela da se profesionalni znanstvenici ne trebaju baviti studentima i nastavom. Nastavne obveze obavljao sam savjesno tako da su bivši polaznici poslijediplomskoga studija Onkologije i nakon dvadesetak godina znali hvaliti kvalitetu, organiziranost i nastavni materijal tog kolegija.
Dvadesetak godina kasnije (2001. godine) izabran sam na Medicinskom fakultetu u Osijeku za profesora pedijatrije i pročelnika Katedre za pedijatriju i to mi je zvanje godinu dana kasnije priznato na Medicinskom fakultetu u Mostaru.

Nastava u Osijeku
Kad se 2000. godine vratih u Osijek "na velika vrata" kao predsjednik Upravnoga vijeća Kliničke bolnice predloži mi dekan osječkoga medicinskog fakulteta  da se angažiram u nastavi pedijatrije – kao da prije nekoliko godina nije bilo nikakvog nesporazuma oko toga.
- Boraniću, raduje me što si nam se vratio. Bilo bi jako dobro da se angažiraš u nastavi pedijatrije jer nam dosadašnji profesor odlazi. Od njega bi preuzeo dužnost predstojnika Klinike za pedijatriju i pročelnika Katedre za pedijatriju. U tu svrhu moramo provesti tvoj izbor za profesora pedijatrije.
- ??!
- Da, dobro si čuo. Sad osječki fakultet ne ovisi o Zagrebu i može samostalno provoditi izbore u znanstveno-nastavna zvanja. Nadam se da imaš formalne uvjete za izbor, to jest dovoljan staž u struci i dovoljan broj radova iz područja pedijatrije?
- Imam, bez brige.
- Onda prikupi dokumentaciju i javi se na natječaj koji ćemo ubrzo raspisati.
Natječaj bude raspisan, javim se kao jedini kandidat, predmet glatko prođe na republičkoj matičnoj komisiji (koja nadgleda i odobrava izbore u znanstveno-nastavna zvanja), fakultetsko vijeće potvrdi izbor, i ja postanem redovni profesor pedijatrije. Prethodne kombinacije o docenturi iz pedijatrije i profesuri iz fiziologije i imunologije prepuštene su zaboravu.
Početkom 2001. godine navršio sam 65 godina života pa je po sili zakona završen je radni odnos u Institutu "Ruđer Bošković"  a time i moja funkcija v . ravnatelja. Zakon je doduše omogućavao rad znanstvenih savjetnika i redovitih profesora do 70. godine života ali je Ministarstvo znanosti selektivno odobravalo izuzeće: Institutu ga je uskraćivailo, a Osijeku zbog potrebe za visokoškolskim nastavnicima odobravalo. To je omogućilo da zasnujem kumulativni radni odnos s Medicinskim fakultetom i Kliničkom bolnicom Osijek (50:50 %). te da budem imenovan pročelnikom Katedre i predstojnikom Klinike za pedijatriju. Pri kraju profesionalne karijere i u sutonu života odjednom se otvorila posve nova stranica! Poput dara s neba.
Tijekom slijedećih dviju godina temeljito (re)organiziram nastavu iz pedijatrije, uvodim trodjelni oblik ispita (pismeni, praktični i usmeni dio), uključim ograničen broj vanjskih predavača za specijalizirana područja, sastavim priručnik za pripremanje ispita, predložim i organiziram poslijediplomske kolegije.... Sudjelujem u kliničkom radu, potičem stručne i znanstvene rasprave, redigiram znanstvene i stručne radove i pomažem osmisliti teme magistarskih i doktorskih disertacija.
Ali sredinom 2002. godine počinju poteškoće. Tadašnji ministar zdravstva  donosi uredbu da u zdravstvenim ustanovama ne mogu raditi osobe koje su navršile 65 godina. Učinak je bio taj da zajedno s još nekoliko gostujućih kolega dobijem po kratkom postupku otkaz u Kliničkoj bolnici Osijek i tako ostanem s 50 % radnog vremena "u zraku". Dekan Medicinskog fakulteta uspije me prebaciti na puni radni odnos (100 %) s fakultetom ali taj se aranžman nije mogao održati jer nastavnici kliničkih predmeta (kao što je pedijatrija) moraju biti u radnom odnosu i s kliničkom ustanovom u kojoj održavaju kliničku nastavu. Tako se ljeti 2003. godine po drugi puta završi moj angažman u Osijeku, ali je ovaj puta postojala odstupnica: Mostar.


Ars docendi
Ima nekoliko osnovnih pravila kojih se predavač treba pridržavati: gledati slušatelje a ne platno na koje se projicira vizualni sadržaj svog predavanja; govoriti razgovjetno, odmjereno, bez neprikladne "duhovitosti" (ali diskretan humor je poželjan); upotrebljavati jednostavne rečeničke konstrukcije; izbjegavati prekomjernu gestikulaciju. Dobru dikciju stekao sam još u mladosti kao član "pionirske" dramske sekcije pri Radio Zagrebu a kasnije pri Radio Beogradu, uz stručnu pomoć voditelja. Na toj sam osnovi gradio vještinu javnog nastupa na brojnim stručnim sastancima i kongresima, uključivši i komunikaciju na engleskom jeziku kojim sam dobro vladao.
Za uspješno vođenje seminara traži se posve drukčiji pristup. Voditelj ne smije biti "u prvom planu", glavnu riječ treba prepustiti studentima, ali tijek rasprave treba diskretno držati pod kontrolom. Korisno je postići da studenti zastupaju različita gledišta i međusobno raspravljaju – to seminarima daje živost, ali pritom treba povremeno arbitrirati i nuditi odgovarajuće odgovore ako ih studenti ne pronalaze.
Na vježbama treba studentima dati što više slobode i samostalnosti, vodeći dakako računa o dobrobiti bolesnika. Dobro je omogućiti im da griješe – da ne uspijevaju dokučiti ključni anamnestički podatak, uočiti bitan patološki znak ili promjenu, izvesti potrebnu manualnu vještinu. Isprva upozoravati na propuste, a zatim nastojati da putem "pokušaja i pogreške" stječu iskustvo i samokritičnost.
Ispit treba sadržavati pismeni dio u obliku testa, te praktični i usmeni dio. Useni ispit ne smije biti dokazivanje ispitivačeve nadmoći i studentova neznanja, nego pristojan razgovor koji omogućuje studentu da se sabere, razmišlja i pokaže koliko zapravo zna (ili ne zna). Poželjno je da postoji javno dostupan popis pitanja koja dolaze na ispit te da se na ispitu izvlače ceduljice s pitanjima iz tog popisa.
Bez lažne skromnosti mogu reći da su studentske ankete vrlo povoljno ocjenjivale moju nastavničku djelatnost.


VLAST - KAKO JE STEĆI, UPOTRIJEBITI I ZADRŽATI

Vlast je dobra jer omogućuje da provedeš svoje zamisli. Vlast je teret jer moraš rješavati tuđe ili opće probleme. Vlast je slatka i opija. "Daj mu vlast da mu vidim čast." Vlast čini čovjeka.... Sve to iskusih jer sam tijekom profesionalnog života stjecao posjedovao i gubio vlast, ostajao praznih ruku kad sam najviše žudio za njom, a sama je dolazila kad je nisam tražio.
Prvi put okusih vlast u srednjoj školi, u Beogradu, kad mi je bilo kojih četrnaest ili petnaest godina. Odlukom nastavnika predvojničke obuke budem postavljen za zapovjednika ("komandira") razredne pionirske čete premda nisam bio ni najstariji u razredu, ni najjači, ni najbolji u sportu, niti na drugi način dominantan. Od prosjeka sam se odlikovao jedino dobrim učenjem i time što sam – Hrvat. Možda se postavljanjem Hrvata za zapovjednika Srbima htjelo već u školskim klupama pokazati nadnacionalnost bivše države u kojoj je bratstvo-jedinstvo trebalo "čuvati kao zjenicu oka svoga". Isprva sam se snebivao zapovijedajući "mir-no", "namjestu-voljno", "nadesno-ravnajs" i "naprijed-marš", a pogotovo nije bilo prijatno stupati izdvojeno, pored razrednog četveroreda i izvikivati "lijeva-desna, lijeva-desna". Nije ugodno biti nametnuta vlast. Ta oktroirana funkcija trajala je nasreću jedno polugodište, i kad je istekla nisam ni žalio, niti se radovao.
Za vrijeme studija bio sam u vlasti, ali ne na vlasti. Točnije, na trećoj godini studija priključih se inicijativi da se ponovo pokrene studentski časopis "Medicinar" koji je zamro kad su članovi uredništva prethodne generacije završili studij. Inicijativu je pokrenula studentska organizacija pa je za glavnog urednika dakako postavljen politički podoban kolega. U stručnom pogledu nije uživao ugled ali je bio dovoljno mudar da svoju ulogu ograniči na predsjedanje sastancima uredništva i na reprezentativne zadaće. U pogledu izbora tema, članaka i autora nije ograničavao rad uredništva.
Moj je posao u uredništvu bio prividno samozatajan – s obzirom na osobnu sklonost a i prilično dobro poznavanje hrvatskog jezika prihvatio sam dužnost lektora i korektora, a ta je funkcija omogućavala provođenje jezičnih ili terminskih rješenja na temelju osobne prosudbe, dakle s pozicije vlasti. Ne isključujem mogućnost da je ponekad bilo i nasilja, ali se nijedan autor nije pobunio. Protestirala je jedino daktilografkinja koja je pretipkavala tekstove na voštane matrice (časopis se isprva umnožavao na šapirografu, "geštetneru" ) jer sam nerijetko intervenirao i u konačni čistopis na matricama.
Sirenski zov vlasti osjetio sam po prvi puta kao mladi asistent u Institutu "Ruđer Bošković", kad je internim oglasom raspisan natječaj za pomoćnika ravnatelja. U to sam doba bio nezadovoljan statusom, znanstvenim napretkom i užim okružjem pa mi se administrativna funkcija činila prihvatljivom alternativom. Bio je to zapravo nepromišljen potez jer mi je bilo tek 26 godina, nisam praktički ništa znao o poslovima upravljanja, nisam bio član Partije niti sindikata, nisam osigurao lobističku podršku ni s koje strane, a o dužnostima pomoćnika ravnatelja imao sam tek opću predodžbu. Ali sam se smatrao sposobnim za rukovođenje. Neko se vrijeme s prijavom nije ništa zbivalo, nije bilo ni potvrdnoga ni negativnog odgovora iz uprave, a onda me ravnatelj  putem tajnice pozove na razgovor.
- Vi ste se kolega javili na natječaj za pomoćnika ravnatelja? Ne mislite li da za tu dužnost nemate dovoljno iskustva? Znate, u djelokrug rada pomoćnika ravnatelja ulaze i financije, personalni poslovi i sl. Vi ste po struci liječnik, zar ne? I sad ste u fazi izrade doktorata znanosti?
- Dopuštam da nemam dovoljno iskustva u administrativnim i upravnim poslovima, ali tijekom studija medicine stekao sam osnovne komunikacijske vještine koje bi mi omogućile obavljanje poslove pomoćnika ravnatelja.
- Da, da, svakako. Cijenim vašu ambiciju. Ali moram Vam reći, mladi kolega, da je ovaj natječaj ustvari fiktivan.... Kako da kažem, on je raspisan ali se nije očekivalo da će biti kandidata.... Točnije, htjelo se vidjeti hoće li se na natječaj javiti neki od mojih protivnika koji bi zapravo željeli zasjesti na moje mjesto. A Vi zacijelo niste jedan od njih?
- Ne, nikako. Nemam tih ambicija.
- U tom slučaju, kolega, najjednostavnije bi rješenje bilo to da Vi povučete svoju prijavu. To je jednostavnije nego poništavati natječaj. Znate... natječaj je raspisan, javio se samo jedan kandidat (to jest Vi), taj je kandidat odustao... i završena priča.
- A što da navedem kao razlog za odustajanje?
- Bilo šta. Ili ništa, svejedno. Glavno je povući prijavu.
I tako propade prvi pokušaj da se dočepam malo vlasti.

Pročelnik i direktor Odjela
Na pravu vlast zasjedoh po prvi puta 1971. godine, postavši u tridesetšestoj godini života pročelnikom Institutskoga Odjela biologije, što mi je omogućilo i uzlet u upravljačke strukture Instituta. Ovaj mi je puta vlast takoreći "pala u krilo" – nisam je ni želio, ni tražio. Evo kako je bilo.
Prvoga pročelnika biološkoga odjela Nikšu Allegrettija zamijenio je 1968. moj mentor Veljko Stanković a njega je 1972. istisnuo jedan od znanstvenih suradnika srednje generacije  vjerojatno zahvaljujući (i) svojoj političkoj moći kao partijski sekretar u Institutu. Ali je on već nakon godinu dana napustio Institut prihvativši dužnost voditelja tek osnovanog istraživačkoga odjela u Institutu za tumore. Pritom se pobrinuo naći nasljednika, a izbor je pao na mene premda među nama nije bilo posebnih stručnih niti kolegijalnih kontakata. Pristupi mi je na jednoj od lokalnih proslavica i izravno upita pristajem li na to da upravi Instituta budem predložen za pročelnika Odjela. Uskoro stigne i "ferman" o imenovanju.
U Odjelu biologije postojale su u to doba tri samostalna područja istraživanja – radiobiologija, imunologija i neurofarmakologija, te uzgoj laboratorijskih životinja kao uslužna djelatnost. Svoje sam ciljeve izložio u "inauguracijskoj besjedi" koja se može sažeti ovako:
- Naš je odjel ustrojen kad su u Institutu već postojali odjeli fizike i kemije, i za razliku od svoje "starije braće" smješten je u adaptirane barake koje su zapravo trebale biti nastambe za pokusne životinje. Za izgradnju i opremanje suvremene zgrade poput paviljonâ za fiziku i kemiju nije doteklo novaca. Zato dijelovi našeg odjela žive u sustanarstvu s miševima, štakorima i zamorčadi, a oprema za rad je oskudna. Materijalnu prikraćenost prati i nedovoljan ugled u odnosu na druge dijelove Instituta. Stručna povezanost unutar Odjela vrlo je slaba a povezanost s izvaninstitutskim partnerima još slabija. U funkciji pročelnika želim pridonijeti promjeni tih okolnosti nabolje.
U želji da promijenim predodžbu (imidž) Odjela, ubrzo nakon ustoličenja predložim promjenu naziva "Odjel biologije" u "Odjel eksperimentalne biologije i medicine (EBM)". Uz protivljenje nekih kolega biologa koji su smatrali da u institutu za temeljne prirodne znanosti nema mjesta medicinskim istraživanjima te da bi bolji naziv bio "Odjel biologije i eksperimentalne medicine" prijedlog je ipak prihvaćen na stručnom vijeću Odjela, uz obrazloženje da se pridjev eksperimentalni odnosi i na biološka, i na medicinska istraživanja. Naziv je opstao sve do reorganizacije početkom devedesetih godina, kad se Odjel EBM podijelio na dva dijela – Zavod za molekularnu biologiju i Zavod za molekularnu medicinu. Pridjev molekularni bio je odraz tadašnjeg zamaha molekularne biologije i genetike pa su taj atribut uzeli i mnogi laboratoriji unutar Zavoda.
Preimenovanje odjela i isticanje njegove medicinske orijentacije pobudili su u Institutu dvojake reakcije: znanstveni "jastrebovi" za koje su "prava" znanost samo temeljna znanstvena istraživanja bez priključka na moguću primjenu kritizirali su taj potez, a podržali su ga pobornici tzv. primijenjenih istraživanja (koji su u Institutu u pravilu uvijek bili manjina). Pripadao sam dakako struji koja se zalagala za općedruštvenu koristi primjenjivost rezultata znanstvenog istraživanja i za ta sam se načela zalagao tijekom cijeloga radnog vijeka, uprkos kritikama i podcjenjivanju "jastrebova" u Institutu i izvan njega. Kakogod bilo, Odjel eksperimentalne biologije i medicine postao je prepoznatljiv unutar Instituta a zahvaljujući kolegijalnim i stručnim vezama uspostavljala se i suradnja s medicinskim ustanovama. Vrijeme je pokazalo opravdanost takvog usmjerenja jer se nastavilo razvijati i kad su vođenje Odjela preuzeli drugi kolege te su biomedicinska istraživanja postala jedan od "brandova" Instituta.
Ponajveća prepreka unapređivanju stručne i kolegijalne povezanosti unutar Odjela bili su nerašćišćeni financijski odnosi među istraživačkim skupinama (laboratorijima) budući da je institutska administracija tretirala odjel kao cjelinu a prihodi i rashodi pojedinih laboratorija bili su različiti. Glavni kamen spoticanja bio je Uzgoj laboratorijskih životinja kao servisna djelatnost čije je financiranje teretilo odjel kao cjelinu, a istraživači koji su za svoj rad koristili bakterije ili stanične kulture uporno su zahtijevali da taj trošak Uzgoja opterećuje samo laboratorije koji za eksperimentalni rad upotrebljavaju pokusne životinje. Zato sam znatnu količinu vremena i energije trošio u izračunavanje cijene "hladnog pogona" uzgoja i jediničnih cijena pokusnih miševa ili štakora kako bi se realno prikazali troškovi laboratorija koji koriste usluge Uzgoja. Budući da me osnovno obrazovanje kao liječnika nije ni približno osposobilo za takav posao, kalkulacije su bile mukotrpne i frustrirajuće. Djelomično pokriće troškova uzgoja moglo se pribaviti prodajom životinja vanjskim korisnicima, ali su tada bili prikraćeni vlastiti istraživači.... Nesuglasice su posebno eskalirale kad se zbog višegodišnje zapuštenosti moralo pristupiti djelomičnoj rekonstrukciji Uzgoja i nabavci novih kaveza za životinje. Ukratko, prijepori oko Uzgoja laboratorijskih životinja bili su noćna mora tijekom cijelog pročelničkoga mandata.
Drugi razlog trvenja unutar Odjela bila je raspodjela prihoda ostvarenih obavljanjem laboratorijskih pretraga ili istraživanja za potrebe privrede, vojske, javnih ustanova i sl. Ti su prihodi nadopunjavali redovito financiranje putem ugovora s Ministarstvom znanosti i u pravilu su trebali omogućiti nabavku opreme ili materijala za rad, te dodatak na plaću zaposlenicima koji su obavljali primijenjena istraživanja i servisne poslove. Budući da je institutska administracija iskazivala prihoda i rashode za Odjel kao cjelinu, provedba "čistih računa" po ustrojbenim jedinicama Odjela (laboratorijima) nije bila moguća, tim prije što nije bilo jasno koji bi dio tzv. režijskih troškova Instituta kao cjeline (administracije, grijanja, struje, amortizacije za opremu itd) teretio pojedine ustrojbene jedinice. Prijepori oko prihoda i rashoda ustrojbenih jedinica posebno su eskalirali pri isplatama dodatka na plaću (jer su ga neki dobivali a drugi nisu) pa nije bilo druge nego izraditi odgovarajuće kalkulacije prihoda i rashoda po jedinicama te pravilnike o raspodjeli viškova. I taj posao za koji nisam bio stručno osposobljen morao sam obaviti kako sam najbolje znao i umio.
Posebni začin tim raspravama bili su prigovori onih koji su radili na istraživanjima za vanjske naručitelje da se rezultati takvih istraživanja ne mogu iskoristiti za pisanje znanstvenih radova jer rezultati nisu dovoljno zanimljivi za znanstvene časopise, ili pak naručitelj ne dopušta objavljivanje radi mogućih patentnih prava i sl. Stoga su prikraćeni glede napredovanja u znanstvenom zvanju jer za iubor u više zbvanje treba imati određen broj znanstvenih radova. Uzalud argumenti da se ne može imati i ovce, i novce….
Treba naglasoto da sam dužnost pročelnika odjela obavljao početkom sedamdesetih, u čudnom vremenu tzv. radničkog samoupravljanja. Nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971. godine i sličnih gibanja u drugim republikama bivše zajedničke države donijeti su ustavni amandmani kojima je republikama osigurana veća samostalnost, a u politički su sustav uvedena načela "neposrednog upravljanja dohotkom i političkog odlučivanja". Privredne organizacije i ustanove rascjepkane su u osnovne organizacije udruženog rada (OOUR) koje su imale svoje direktore, radničke savjete, zborove radnika, radničku kontrolu itd. OOUR-i su u načelu bile bivše ustrojbene jedinice pa su mnogi lokalni rukovoditelji postali "malim direktorima".
Udruživanjem OOUR-ova ponovo su se uspostavljale radne organizacije kao konglomerati OOUR-ova tzv. složene organizacije udruženog rada, SOUR). One su također imale svoje direktore, radničke savjete, zborove radnika, radničku kontrolu.... Tako se Institut "Ruđer Bošković" najprije fragmentirao na desetak OOUR-a (bivših odjela, uz manja preslagivanja) a zatim rekonstituirao njihovim udruživanjem u SOOUR. Odjel eksperimentalne biologije i medicine (EBM) postao je OOUR EBM a ja sam umjesto pročelnika Odjela postao direktor OOUR-a, tzv. inokosni poslovodni organ.
Kao direktor OOUR-a bio sam automatski član Poslovodnog odbora Instituta. Štoviše, na jednoj od prvih sjednica tog tijela budem izabran (tijesnom većinom glasova) za njegovog predsjednika. Izbor su podržavale one struje u Institutu koje su se zalagale za veću orijentaciju na primijenjena istraživanja i suradnju Instituta s privrednim i društvenim okružjem.
Provedba "OOURizacije" uzimala je silnu količinu vremena i truda, tim prije što su se sve odluke morale donositi usuglašavanjem (konsenzusom). Svaki član OOUR-a imao je pravo uvida u poslovanje i odlučivanja o raspodjeli prihoda, o primanju novih radnika itd. pa je na zboru radnika bilo dovoljno da jedan nezadovoljnik potakne beskrajne rasporave i uvjeravanja ili da svojim glasom opstruira provedbu odluka. Budući da su OOUR-i morali imati vlastite statute, pravilnike, žiro-račune i obračune prihoda i rashoda, utrošena je silna količina energije, vremena i administrativnog angažmana na provedbu tih strukturnih promjena. Kao i svaka korjenita društvena promjena, OOURizacija je uvelike povećala društvenu entropiju, a nejasnu i često kaotičnu situaciju vješti su karijeristi znali okrenuti u svoju korist.
Na širem je društvenom planu socijalističko samoupravljanje zamišljeno kao uspostavljanje izravnih interesnih odnosa između proizvođača i potrošača, što je u slučaju znanosti značilo da su djelatnost znanstvenih OOUR-a i SOUR-a trebali kontrolirati i financirati odgovarajući OOUR-i i SOOUR-i u materijalnoj proizvodnji. Ti su se odnosi institucionalizirali u obliku tzv. samoupravnih interesnih zajednica (SIZ-ova) pa su tako umjesto ministarstava znanosti, kulture, obrazovanja ili sporta spostavljeni odgovarajući SIZ-ovi znanosti, kulture, sporta…. . U znanosti su postojali SIZ-ovi za pojedine znanstvene grane (fiziku, kemiju, biomedicinu).
Iz današnje perspektive, cjelokupni sustav socijalističkog samoupravljanja doima se kafkijanskim. Sudbina je htjela da izgradnji tog sustava posvetim nekoliko godina života (1974 – 1976), upravo onih kad je stvaralački potencijal ponajveći: drugu polovinu tridesetih. Zahvaljujući neiscrpnoj radnoj energiji a i okolnosti da sam imao nekoliko sposobnih mlađih suradnika, znanstveni rad nije stagnirao. A samoupravnim poslovima posvetio sam se gorljivoi uporno, iskreno vjerujući da doprinosim izgradnji novog, pravednijeg, socijalističkog društva…. Nažalost, samoupravni se socijalizam početkom osamdesetih pokazao neefikasnim te je nakon desetgodišnje agonije propao u kataklizmi raspada bivše države. Da bi ga zamijenio je surovi, liberalni kapitalizam predvođen nacionalizmom..
Što se mene tiče, silna količina energije utrošena u društvenopolitičku djelatnost konačno je rezultirala je "zamorom materijala". Pred kraj drugog mandata zaključih da me poslovi rukovođenja i administriranja odveć odvlače od struke i znanosti, i sve je više jačala želja da se vratim izvornom pozivu – medicini. Zahvaljujući višegodišnjoj suradnji s jednom od najuglednijih ustanova u području eksperimentalne i kliničke transplantacije koštane srži, Fred Hutchinson Cancer Research Institute u Seattleu, ukazala se mogućnost da pola godine prije isteka drugog direktorskog mandata odem na višemjesečni studijski boravak u SAD.
Od truda uloženog u rukovođenje Odjelom (OOUR-om) i u sudjelovanje u upravnim strukturama Instituta kušnju vremena nadživjela je afirmacija biomedicinskih istraživanja kao značajne znanstvene djelatnosti u Institutu. A materijalni rezultati bili su obnova uzgoja laboratorijskih životinja, dogradnja laboratorijskih kapaciteta za istraživanja na bakterijama i staničnim kulturama, i konačno izgradnja četrdesetak godina očekivanog paviljona za biomedicinska istraživanja. Smatram da sam pošteno odradio dužnost koja mi je bila povjerena, unaprijedivši ugled i djelatnost odjela za biomedicinska istraživanja u našoj najvećoj znanstvenoj instituciji.

Partija (Savez komunista)
Premda sam već od gimnazijskih dana bio "lijevo" orijentiran, čemu je pridonio i očev utjecaj, odbijao sam pozive partijskih rukovodilaca da se učlanim u Partiju. Nisam se želio politički angažirati a niti eksponirati, težio sam afirmaciji putem znanja i sposobnosti. Tek u zreloj dobi, kad sam već stekao znanstveni ugled i okušao se na društvenopolitičkom planu kao direktor OOUR-a i član upravnih struktura Instituta, odlučim zatražiti prijem u Partiju. S tom se nakanom obratim svom imenjaku, dobrom prijatelju i kolegi s kojim sam radio u laboratoriju .
- Mićo, želio bih se upisati u Partiju.
- Je li? Pa što si do sada čekao?
- Nisam bio sklon političkom angažmanu i partijskoj disciplini. S nacionalističkom euforijom "hrvatskoga proljeća" uopće se nisam slagao  i tada se pogotovo ne bih upisivao u Partiju (za razliku od mnogih). Ali sada podržavam aktualnu političku orijentaciju na samoupravni socijalizami federalizaciju. Uostalom znaš da sam posljednjih godina na različitim rukovodećim funkcijama uvelike doprinosio provedbi samoupravljanja u našem institutu. A kao prijatelj i kolega upoznat si s mojim političkim stavovima. Osim toga, za vrijeme boravka u SAD izbliza upoznah kapitalistički društveni sustav i njihovu demokraciju, u takvu sustavu ne bih želio živjeti. Socijalistički je poredak pravedniji i humaniji. Ukratko, smatram da mi je mjesto u Partiji jer mi je sadašnja ideologija bliska.
- U redu. Napiši molbu a ja ću je preporučiti.
I tako budem 1978. godine, u četrdesetdrugoj godini života, primljen u članstvo Saveza komunista. Već sam se bio afirmirao na znanstvenom i stručnom planu, u institutskoj hijerarhiji dospio visoko, i partijsko članstvo nije mi bilo potrebno kao potpora u karijeri. Učlanih se svjesno, vođen idealima (ma kako patetično ili naivno to danas izgleda).
Članova Partija nije u Institutu bilo mnogo, pogotovo među znanstvenim radnicima. Većina je znanstvenih radnika bila apolitična ili građanski-liberalno orijentirana. U Partiji je bilo malo znanstvenika "od formata", a dio članstva bili su laboratorijski tehničari i zaposlenici u administraciji. Stoga ideološko-politički ugled Partije u Institutu nije bio velik i partijske su se direktive provodile uz veći ili manji otpor građansko-liberalne sredine. Kao i drugdje u Hrvatskoj, u partijskom je članstvu bilo relativno više Srba u odnosu na opći nacionalni sastav institutskih zaposlenika.
Ne čudi da sam u takvim uvjetima, kao Hrvat i ugledan znanstveni radnik, bio dobrodošla partijska akvizicija. Ubrzo me postaviše/izabraše za sekretara partijske "ćelije" OOUR-a Eksperimentalne biologije imedicine (u kojoj su, za razliku od drugih dijelova Instituta, ipak dominirali znanstveni radnici) a zatim i za sekretara cijele Osnovne organizacije SK u Institutu. Na toj sam funkciji nastojao učvrstiti partijsku organizaciju i pridobiti nekoliko bivših članova među znanstvenicima da se vrate u partijske redove.; organizirao sam društveno-političke tribine na koje su kao predavači pozivani ugledniji sociolozi, ekonomisti i drugi stručnjaci liberalnijih nazora, što mi je u općinskom komitetu zamjeravano; neke sam institutske disidente morao u općinskom komitetu i štititi, uz cijenu vlastite kože; partijske stavove i smjernice nastojao sam provoditi na demokratičan način, nikoga nisam"gazio"… Ukratko, nastojao sam revitalizirati institutski Savez komunista, demokratizirati ga, učiniti da profilom i djelatnošću bude primjeren akademskoj sredini, vratiti ugled i utjecaj u Institutu….
Takva se djelatnost uklapala u slična gibanja na širem partijskom planu koja su došla do izražaja krajem osamdesetih godina. Ali tada je Partija već definitivno bila na izdisaju, da bi konačno propala u društvenoj kataklizmi tzv. demokratskih promjena nastupiše 1990.
Napominjem da sam kao kao sekretar partijske organizacije Instituta bio i član Sveučilišnoga komiteta SK. U njemu upoznah nekoliko kolega koji nastaviše svoju političku djelatnost i u novim uvjetima te postadoše ugledni političari novog doba…
Od članstva u Partiji nisam stekao nikakvu osobnu korist, naprotiv. Liberalno orijentirani kolege čudili su se, podsmjehivali se ili čak osuđivali moj korak. U natječaju za mjesto ravnatelja Instituta sredinom osamesetih građansko-liberalna akademska sredina prednost je davala protukandidatu vanpartijcu, a od mlake potpore izvaninstitutskih partijskih struktura nije bilo mnogo koristi (ne isključujem mogućnost da je protukandidat uspio zaobilaznim putovima osigurati bolju potporu). U vrijeme "demokratskih promjena" početkom devedesetih članstvo u partiji pa k tome na mjestu sekretara nije se lijepo gledalo. Štoviše, nepovoljno se odrazilo na znanstveni ugled u Institutu i ocjene predloženih znanstvenih projekata. Ali svojim sam uvjerenjima ostao dosljedan.

Predsjednik Znanstvenoga vijeća OOUR Eksperimentalne biologije i medicine
Nakon povratka iz SAD započeo sam specijalizaciju pedijatrije pa nekoliko godina nisam mogao a niti htio obnašati odgovornije rukovodeće funkcije. Dužnost partijskoga sekretara nije bila rukovodeća nego politička funkcija a s obzirom na prorijeđene partijske redove in a ograničen utjecaj Partije u Institutu, ta dužnost nije bila osobito zahtjevna.
Dužnost bliska vlasti ali spojiva s mojim stručnim i znanstvenim angažmanom bilo je preuzimanje dužnosti predsjednika Znanstvenoga vijeća OOUR- (Odjela) Ekspreimentalne biollogije i medicine. Znanstveno su vijećče činili svi znanstveni radnici u zvanju znanstvenoga suradnika i višem i na su se njegovim sastancima pretresala pretežno pitanja usmjeravanja i organizacije znanstvenoga rada, odobravala sudjelovanja na znanstvenim skupovima i međunarodna suradnja, biralo u viša zvanja i sl. Posebno sam se trudio da Znanstveno vijeće bude pomoć kolegama koji su poslije mene preuzeli dužnost direktora OOUR-a  i korektiv a nikako sprepreka u provođenju odluka. Na temelju znanstvenog ugleda i višegodišnjeg iskustva u rukovođenju OOUR-om te sam zadaće obavljao kompetentno i kvalitetno sve do raspada samoupravne structure i organiziranja Instituta na drugim osnovama.

Nesuđeni ravnatelj Instituta za tumore
Početkom osamdesetih godina, kad sam već završio specijalizaciju, bi raspisan natječaj za ravnatelja Instuta za tumore   jer je dotadašnji ravnatelj otišao u mirovinu. S obzirom na iskustvo u rukovođenju, na stručnu i znanstvenu osposobljenost te osobni ugled smatrao sam se dovoljno kvalificiranim za obavljanje te dužnosti, a kao član Saveza komunista očekivao sam i političku potporu. Poznavao sam ravnatelja Instituta na odlasku a i nekoliko utjecajnijih kolega u Institutu i izvan njega te sam prije nego što je raspisan natječaj za ravnatelja "sondirao teren" da vidim koje su šanse da budem izabran. Nisu bile loše ali ni sasvim povoljne jer su postojala dva ozbiljna protukandidata – jedan izvanjski poput mene, drugi iz samog Instituta. Prvi je sustavno obilazio institutsku "čaršiju" pribavljajući potporu i nudeći privilegije ili sinekure bude li izabran a drugi se oslanjao na unutarnju potporu. Bilo mi je jasno da i ja moram lobirati za sebe, što sam i činio, ali toj dimenziji socijalne inteligencije nikad nisam bio osobito vješt. Više sam računao na svoj stručni, znanstveni i osobni ugled. Te prednosti pri konačnom izboru nisu bile dovoljne te sam kao kandidat na natječaju propao. Izabran je bio kandidat "iz kuće".

Nesuđeni predstojnik Hematološkog odjela Klinike za dječje bolesti
Drugi neuspio pokušaj da zasjednem na vlast bio je sredinom osamdesetih godina, nakon završetka specijalizacije i nekoliko godina volontiranja u Klinici za dječje bolesti Klaićeva. Dotadašnja nastojanja da uspostavim radni odnos u dijelu radnog vremena s tom klinikom ili s Klinikom za dječje bolesti propali su zbog administrativnih prepreka a i zbog nesklonosti i nepovjerenja kolega koji su se (s razlogom ili bez razloga) pribojavali konkurencije. Potpuno nova mogućnost otvorila se nakon smrti profesora Aleksandra Tiefenbacha, voditelja hematološkoga odjela u Klinici za dječje bolesti Šalata. Posve neočekivano pozove me na razgovor tadašnja predstojnica Klinike za pedijatriju .
- Kolega Boraniću, znamo Vaš znanstveni opus i posebno doprinos hematologiji, a budući da ste i pedijatar bilo bi za našu kliniku vrlo korisno da preuzmete vođenje hematološkoga odjela.
- To je velika čast, tim prije što mi je angažman na području dječje hematologije i kliničke transplantacije koštane srži bio glavni motiv da se godinama uputim na specijalizaciju hematologije! To bi mjesto bilo kao stvoreno za mene, ali pitam se neće li biti smetnja to što do sada nisam radio na tom odjelu nego kao volonter i dispenzeru Klinike za dječje blesti u Klaićevoj?
 - Neka Vas to ne brine, osobno ću se kao predstojnica Klinike pobrinuti da Vaš izbor bude proveden. Bitno je da preuzmete vođenje odjela u znanstvenom i organizacijskom pogledu a u stručnome ćete se oslanjati na odjelne liječnike.
Raspisan je natječaj, javim se. Javi se dakako i kolega "iz kuće" koji pretendira na mjesto voditelja odjela jer je bio blizak suradnik prethodnoga. Prolaze mjeseci – ništa se ne zbiva i konačno obavijest da je natječaj poništen, bez objašnjenja. Ponovni natječaj, ponovna prijava, ponovo čekanje. Imenuje se povjerenstvo za prosudbu koje čine troje kolega "iz kuće", i tada taktički griješim. Umjesto da obilazim povjerenstvo i kuloare poput svog suparnika, oslanjam se na obećanje predstojnice klinike da će se pobrinuti da budem izabran.
Neposredno uoči odluke povjerenstva suparnik na natječaju pridruži mi se prilikom jednog dolaska u Kliniku i predloži da porazgovaramo. Pristanem, te u kratkoj šetnji između zgrada Klinike za pedijatriju na Šalati  i Klinike za ortopediju doživim jedan od najneugodnijih momenata u životu. Kolega mi bez uvijanja stavi do znanja da nisam kompetentan voditi odjel, da se on za taj posao pripremao surađujući s bivšim voditeljem, te da će se u slučaju mog izbora pobrinuti da me u stručnom i organizacijskom pogledu potpuno onemogući. Nisam proturječio, polemizirao, prijetio osvetom, vjerujući da pravda pobjeđuje.
Prevarih se, dakako. Izabran bude protukandidat premda je bilo jasno da sam u znanstenom i stručnom pogledu kompetentniji.
Nakon mnogo godina sretnem na primanju povodom predstavljanja jedne od mojih knjiga člana povjerenstva koje je predlagalo izbor kandidata. Inače smo bili u dobrim stručnim i kolegijalnim odnosima, objavili i nekoliko zajedničkih publikacija.
- Znate, kolega, zašto nismo predložili Vaš izbor za voditelja hematološkog odjela? Bila su dva razloga: prvo, bili ste eksponent Rebra a ne naše kuće (Šalate), i drugo, bili ste član Saveza komunista.
To li su dakle bili razlozi! A stručnost, znanstvene i organizacijske sposobnosti, ljudski lik? Sve je to bilo nevažno.

*
Neuspjesi na natječajima za ravnatelja Instituta za tumore i za predstojnika Hematološkoga odjela Klinike za dječje bolesti mogu se smatrati značajnim promašajima u stručnom i društvenom pogledu. Mogao sam mnogo dati hrvatskoj onkologiji i hematologiji, ali pitam se – ne bi li tada moja znanstvena, stručna i društvena karijera pošla posve drugim smjerom? Znanstveni bi se rad usmjerio na klinička istraživanja, velik dio vremena posvećivao bih kliničkom radu, izostao bi doprinos razvoju molekularne biologije i gradnji paviljona za biomedicinska istraživanja u matičnoj ustanovi, ne bih bio imenovan za njenog ravnatelja. Ne bih se bio angažirao na područjima psihoneuroimunologije i tkivnog bankarstva (v. odgovarajuća poglavlja). Zacijelo bi izostala i nagrada za životno djelo. Moglo bi se reći da je "sudbina" ("providnost?) htjela da moj život tada ne pođe u smjeru kliničkog rada. Spriječen je odlazak stramputicama, raćen sam na već zacrtani put. Mogućnost bavljenja kliničkim radom ortvorila se tek na kraju radnoga vijeka, u obliku angažmana na odjelima za dječje bolesti u Osijeku a zatim u Mostaru. O tome kasnije.

v. d. ravnatelj Instituta "Ruđer Bošković"
Početkom 2000. godine promijenila se politička klima u Hrvatskoj. Stranka HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) izgubila je izbore a na vlast je došla koalicija u kojoj je bitnu riječ imala stranka SDP (Socijaldemokratska partija), nasljednica bivšeg Saveza komunista (SK). To se odrazilo i na političku klimu u Institutu, pa i na moj osobni "rejting". Kao bivši član SK a uoči raspada bivše države i sekretar institutske partijske organizacije, bio sam naime nakon dolaska HDZ-a na vlast nerado viđen među pristašama te političke opcije premda sam svoj patriotizam pokazao i dokazao sudjelujući u Domovinskom ratu kao dragovoljac. Ne može se reći da mi je rad onemogućen, ali sam diskretno bio "stavljen na led" – nisam biran niti imenovan na važnije funkcije, moj je znanstveni projekt svrstan u nižu kategoriju itd.
Ali sredinom 2000. godine moj "rejting" odjednom poraste, što se najprije očitovalo time da sam imenovan u povjerenstvo koje je na zahtjev novog ministra znanosti trebalo ocijeniti rad dotadašnjeg ravnatelja Nikole Zovka . Bio je to uvod u njegovo smjenjivanje (premda je do kraja mandata ostalo samo tri mjeseca). Bez naknadnog uljepšavanja svoje uloge u povjerenstvu mogu iskreno reći da sam Zovka branio koliko je u danim okolnostima bilo moguće, ali je prevladao stav njegovih protivnika te je konačna ocjena bila nepovoljna. Uskoro sam izabran i u Upravno vijeće Instituta koje će Zovka (na zahtjev ministra) razrješiti dužnosti ravnatelja.
Kad je postalo jasno da se Zovku "sapuna daska" i da će otklizati, počelo se spekulirati o njegovu nasljedniku. Predsjednik Upravnoga vijeća  baratao je s imenom jednog kolege s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta koji po mojem sudu ne bi bio najprikladniji za tu dužnost, pa sam – intimno smatrajući da bih ja bio bolji kandidat za obnašatelja dužnosti ravnatelja – u osobnom razgovoru nastojao uvjeriti tog kolegu da se toga ne prihvaća. Svoje sam gledište izravno iznio i predsjedniku vijeća. Objektivno rečeno, borio sam se da dođem na vlast.
Nekoliko dana kasnije bude putem telefona sazvan vrlo konspirativan sastanak Upravnoga vijeća izvan Instituta, u kabinetu jednog od članova Vijeća. Predsjednik objasni da je sastanak sazvan kako bi se N. Zovko razriješio dužnosti ravnatelja i istodobno imenovao obnašatelj dužnosti ravnatelja, i za tu dužnost predloži mene. U nastavku predsjednik odmah predloži tri pomoćnika ravnatelja ne ostavljajući mi mogućnost da ja to učinim, očigledno zato da već na početku shvatim domet vlasti koja mi je povjerena. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto da reagiram, uostalom imenovani pomoćnici bili su sasvim OK i s njima sam tijekom mandata lijepo surađivao.
Zanimljivo je kako se okolina promijeni čim zasjedneš na vlast. Odjednom su ljubazni, čestitaju, žele uspješan rad, "zavrijedili ste"... "pravi čovjek na pravo mjesto"... itd. Predstojnica uprave nudi mandat na raspolaganje (što sam dakako glatko odbio). Šef računovodstva izražava lojalnost. Nabavna služba izražava spremnost da se pobrine za zamjenu namještaja u ravnateljskoj sobi. Informatička služba pribavlja novo prenosivo računalo visokih performansi u skupocjenoj kožnoj torbi. Dobivam tajnicu, službeni mobitel i ključeve ormarića za reprezentaciju. Domaćica Uprave pita pijem li kavu ili čaj, i u koje doba. Tiskaju se posjetnice. Imam rezervirano mjesto na službenom parkingu... Ukratko, vlast je slatka, po crvenom tepihu lako se hoda.
Ali nisam od onih koji zasjednu na vlast pa uživaju. (Kasnije su mi rekli da ih je začudilo što sam prionuo na posao i u svom kratkom mandatu mnogo učinio, umjesto da se lagodno "zavalim u fotelju" i bez veće muke sačekam bude izabran novi ravnatelj.) Od prvog dana prihvatio sam se posla. Primjerom sam odmah pokazao da namjeravam raditi i da to očekujem od svojih suradnika. Na posao sam redovito dolazio između 7 i 7,30 (što je presedan za Institut u kojem većina počinje raditi tek poslije 9) a sastanak tzv. kolegija, tj. mojih pomoćnika i voditelja službi u upravi, na kojem su se raspravljali tekući poslovi i dogovarale odluke, počinjao je svakog radnoga dana u 9. Negdje sam čitao o tome da je Josif Visarionovič Staljin, samodržac i diktator, na sastancima svog kabineta šutio, pušio lulu i puštao druge da govore. Odluke je donosio saslušavši mišljenja i prijedloge suradnika, ali njegova je bila konačna. Pokušao sam raditi na taj način, naizgled ne namećući svoje mišljenje i dopuštajući raspravu, ali sam uvijek točno znao što želim te sam na diskretan način usmjeravao raspravu u željenom smjeru. U pozadini je uvijek bilo nastojanje da moje odluke budu u funkciji afirmacije unutarinstitutske suradnje i otvorenosti za izvaninstitutske kontakte s gospodarstvom (koju su institutski "jastrebovi" tradicionalno omalovažavali pa i spšrečavali).
Svega sam dva ili tri puta tijekom mandata upotrijebio snagu ravnateljskog autoriteta da unatoč protivljenju dijela kolegija provedem odluku koju sam smatrao ispravnom (a takvom se i pokazala). Jedna od njih bio izbor voditelja računalnog centra, gdje sam se odlučio u korist kandidata koji je imao slabiju podršku pa čak i žestoku oporbu u dijelu uprave. Osoba koju sam imenovao na tu dužnost pridonijela je nužno potrebnom osuvremenjivanju i razvoju institutske računalne mreže te suradnji s odgovarajućim vanjskim ustanovama i dobavljačima.
Tijekom svog jednogodišnjeg mandata obavljao sam raznovrsne poslove koji ulaze u djelokrug ravnatelja kao što su zastupanje i predstavljanje Instituta, razgovori u nadležnom ministarstvu, prihvaćanje veleposlanika u kmurtoazne posjete, financijsko poslovanje, dopune ili izmjene institutskih akata, rješavanje međuodjelskih i personalnih odnosa, nabavke na razini uprave itd, sudjelovanje u dobrotvornoj utrci Terry Fox oko jarunskog jezera itd. Od većih poslova izdvojit ću tri.
Jedan je bio osmisliti i organizirati proslavu pedesete obljetnice Instituta koja je zapravo bila u prethodnoj godini (1999) ali se nije obilježila zbog raznih previranja i nesuglasica. Na tu me obvezu podsjetio dobronamjerni dopis iz kolektiva koji sam dobio već na početku svog mandata. Trebalo je predvidjeti troškove, pribaviti suglasnost predsjednika vlade i republike za pokroviteljstvo, sastaviti i izdati prigodnu brošuru s opisom djelatnosti i postignuća, osigurati medijsku pokrivenost, izabrati mjesto i vrijeme proslave, odrediti govornike i njihov redoslijed, izabrati glazbene priloge i angažirati izvođače, sastaviti popis uzvanika, izabrati dobavljača za domjenak.... Razumije se da sve to nisam mogao sâm obaviti pa u radnu skupinu za obilježavanje obljetnice imenovah dvanaestak osoba u koje se moglo pouzdati. Njihov je rad ipak trebalo koordinirati i nadzirati te proslavi "udahnuti dušu", pa na neki način dati i osobni pečat. Isprva su se poslovi otezali i odgađali, sastajali smo se i dogovarali ali bez rezultata sve dok nije "dogorjelo do nokata". Konačno je sve sređeno te je u svibnju proslava održana u Hrvatskom narodnom kazalištu, u prisutnosti predsjednika Republike S. Mesića i predsjednika vlade pok. I. Račanab a počasni govornik bio je utemeljitelj Instituta pok. akademik I. Supek. Moja je dužnost bila prihvatiti počasne goste, otvoriti proslavu i održati prigodan kraći govor. Kako sam za tu sam prigodu odjenuo bijeli sako, poslije proslave dobronamjerno se komentiralo da sam "izgledao poput druga Tita". Glazbeni program izvela je skupina udaraljkaša, što je proslavi dalo pečat decentne avangardnosti. Tom je dojmu pridonijelo i izdavanje prigodne spomenice o historijatu i dostignućima Instituta obliku CD-a (što je tada bilo "in") koja se dijelila na ulazu u HNK, a ne tiskane brošure. Domjenak je održan u kazališnom predvorju, a vedar svibanjski dan omogućio je i otvaranje sjeverne terase HNK. U cjelini, proslava je dobro primljena u Institutu i izvan njega. Kad je sve pregrmjelo, pozvao sam članove organizacijskog odbora u znak zahvalnosti na večeru u restoranu "Vinodol" a pojedinci koji su se ponajviše trudili kasnije su dobili i simbolične novčane nagrade.
Drugi značajan zadatak koji sam obavio u svojstvu ravnatelja (po mojem sudu uspješno) bio je sastavljanje jedinstvenog i usuglašenog popisa kapitalne opreme za natječaj Ministarstva znanosti. Ujesen 2000. godine Ministarstvo je naime objavilo dugo očekivani natječaj za nabavku krupne opreme za znanstvenoistraživačke ustanove na koji je bilo poželjno izaći s jedinstvenom listom za Institut kao cjelinu a ne razjedinjeno, svaki odjel za sebe, kao što se znalo događati ranijih godina. U kapitalnu se opremu nekoliko godina nije ulagalo (jer Institut za to nije imao vlastitih sredstava a Ministarstvo nije raspisivalo natječaje) pa je strateški interes Instituta bio ostvariti što bolji plasman na natječaju. Nakon prikupljanja unujtarinstitutskih želja i razgovora s predlagačima, sastavio sam prijedlog liste prioriteta za koju sam (uz korekcije) uspio s pomoću jasnih kriterija, argumenata i "diplomatske vještine" dobiti suglasnost kolegija i odjelskih predstojnika. Usuglašena lista trebala je biti potvrđena i na plenarnoj sjednici Znanstvenoga vijeća, institutskog tijela koje čine svi znanstveni radnici. Drugim riječima za konačno prihvaćanje liste bio je potreban plebiscit institutske znanstvene zajednice, a ishod rasprave i glasovanja na velikom i raznorodnom tijelu na kojem disharmonične rasprave pojedinaca mogu minirati i ponajbolje pripremljene prijedloge nije bio posve siguran. Temeljito sam se pripremio za predstavljanje liste, uključivši i audiovizualni prikaz na ekranu s pomoću programa PowerPoint koji upravo u to doba "ulazio u modu". K tome je i institutska dvorana u kojoj se održavao sastanak znanstvenoga vijeća baš nedavno bila zahvaljujući mojim odlukama) opremljena za takav oblik prezentacija. Trik s PowerPointom kao novotarijom pokazao se (bez eksplicitne namjere) dobrim potezom jer je sam po sebi privukao pozornost auditorija pa je lista prioriteta bila donekle zamagljena! Tredba napomenuti da je zahvaljujući spretnom vođenju sjednice od strane tadašnjeg predsjednika Vijeća  koji nije dopuštao širu raspravu.
Inače, pojedine istraživačke skupine povremeno su od ravnatelja tražile financijsku pomoć za nabavku manje opreme, građevinske zahvate, adaptacije i sl. Na razini Instituta postojao je naime fond koji se punio namjenskim sredstavima Ministarstva za tzv. "hladni pogon" (režijske troškove i sl.) i postotkom koji se izdvajao iz ugovora sklopljenih s gospodarstvom. Raspolaganje tim fondom (unutar ograničenja u pogledu iznosa) bila jedna od kompetencija ravnatelja. Za intervencije koje su se tražile našao sam "čarobnu formulu": tražitelji pomoći trebali su vlastitim sredstvima osigurati 50 % potrebnog iznosa a iz zajedničkih sredstava dobili bi ostatak – bespovratno ili na dugoročni kredit. Ta se formula pokazala uspješnom u svim slučajevima, a usto je imala i povoljan psihološki učinak. Tražitelji pomoći dobivali su poruku da je oslonac na vlastite snage poželjan i potreban, a ravnatelj je u svoje zasluge mogao upisati razumijevanje za potrebe istraživača i odgovarajuću potporu.
Treći krupniji zahvat bio je sanacija prividnog duga koji je teretio jedan od institutskih odjela. Taj je odjel vrlo uspješno (i profitabilno) surađivao s oružanim snagama i zbog toga je godinama bio trn u oku institutskim "jastrebovima" koji su odricali potrebu angažmana na primijenjenim ili razvojnim projektima, zalažući se za tzv. čistu (fundamentalnu) znanost. Zbog knjigovodstvenih zavrzlama u koje ovdje neću ulaziti, a k tome i kao oblik psihološkog pritiska na taj heretički odjel, njega se nekoliko godina teretilo pozamašnom sumom koju je kao dugovao Institutu kao cjelini. Uz odgovarajuću argumentaciju i odlučnost uspio sam kroz kolegij voditelja odjela provesti odluku o sanaciji, točnije otpisivanju tog duga.
Uz svakodnevne poslove iz djelokruga ravnatelja koje sam ranije spomenuo, pozornost sam posvetio i osobnom kontaktu s kolektivom Instituta. U tom sam cilju bar jednom na mjesec posjećivao po jedan od institutskih odjela kako bih se "na licu mjesta" upoznao s njihovim radom, problemima i postignućima. Premda se različiti tekući problemi nisu mogli riješiti čarobnim štapićem, za mnoge se našlo djelomično pa i potpuno rješenje. Takve su posjete u pravilo ostavljale povoljan dojam i priskrbile su mi epitet "ponajboljeg direktora u povijesti Instituta". Ne čudi da sam na kraju svog mandata oproštajnoj sjednici Znanstvenoga vijeća doživio topao "pljesak na otvorenoj sceni" koji je trajao znatno, znatno dulje od kurtoaznoga.
Službenu pohvalu dobio sam i od predsjednika Znanstvenoga vijeća akademika Ive Šlausa koji me je također, u osobnom razgovoru na kraju mandata, nazvao "najboljim ravnateljem kojeg je Institut imao". Štoviše, predlagao je da se nakon isteka mandata angažiram kao savjetnik budućega ravnatelja ili predsjednik savjetodavnoga kolegija koji bi se ustrojio na razini Instituta. Od tih lijepih riječi nije međutim ostalo ništa.
Kad sam odradio svoja dva polugodišnja mandata v. d. ravnatelja koja dopušta zakon raspisan je krajem 2000. godine natječaj za ravnatelja s punim mandatom. Prijavio sam se premda je ostalo (donekle) sporno postoji li za taj izbor prepreka stoga što sam u početkom slijedeće godine navršavao 65 godina, tj. dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Prema tumačenju institutske pravne službe to ne bi bila prepreka ako izbor bude prije dobne granice a iz Ministarstva znanosti dobiven je pitijski odgovor u smislu "raspišite natječaj pa ćemo vidjeti tko su kandidati". Zapravo se već tada znalo da neki utjecajni krugovi u Institutu, predsjednik Znanstvenoga vijeća a i ministar imaju "asa u rukavu" u obliku uglednog znanstvenika iz dijaspore  koji je izrazio želju da se vrati u domovinu i preuzme upravljanje Institutom. U tom je cilju još za vrijeme mog mandata dva puta posjetio Institut ali nije jasno dao znati hoće li se doista kandidirati ili neće. Uz spomenutu unutarinstitutsku podršku, k tome uz politički lobi u vladajućoj stranci i vladi te uz dobro orkestriranu medijsku kampanju (neuobičajenu za izbor ravnatelja znanstvenog instituta) taj je gospodin izabran za ravnatelja premda je godinama živio i radio izvan hrvatske društvene i znanstvene stvarnosti. Vrijeme je pokazalo da se unatoč svesrdnoj pomoći predsjednika Znanstvenog vijeća i sklonih mu institutskih koterija nije održao na vlasti te je godinu dana prije isteka svog četverogodišnjeg mandata demisionirao i vratio se u Australiju. Prije toga mi je zagorčao život zabranivši rad na uzgoju kožnih presadaka kože (v. odgovarajuće poglavlje).
A što je bilo od lijepih obećanja da bih se nakon isteka mandata mogao angažirati kao savjetnik ravnatelja, štoviše kao predsjednik nekog "savjetodavnog kuratorija"? Veliko ništa. Kad se u svojstvu upravo razvlaštenog ravnatelja sastadoh s predsjednikom Znanstvenoga vijeća radi kurtoaznog oproštajnog razgovora, priupitah što je s njegovom idejom o međunarodnom kuratoriju i o mojoj ulozi predsjedatelja tog tijela? Tim prije što je za vrijeme trajanja mandata uvelike hvalio moj rad? Dobih lakonski odgovor: "Znate, to se rastopilo." Upravo tako, bez daljnjih objašnjenja, u stilu profesionalnih političara
Ipak sam još godinama nakon isteka mandata i potpunog odlaska iz Instituta znao od bivših kolega koje sam povremeno susretao dobivati spontane i nepatvorene pohvale svom radu u svojstvu obnašatelja dužnosti ravnatelja. Tko zna, da je mandat potrajao više od godine dana, možda bi se sudovi promijenili? Jer, taj se nije rodio tko je svima ugodio.

Osijek – prvo poluvrijeme
Sredinom 1994. godine jedan će neplanirani razgovor uvelike utjecati na moj život. U to su se doba još osjećale posljedice rata, trećina Hrvatske bila je okupirana, izbjeglice po hotelima i odmaralištima, opća društvena klima sumorna. Financiranje znanstvenoistraživačkoga rada na granici preživljavanja, u toj mjeri da smo alkohol i vatu za čišćenje radnih površina kupovali vlastitim novcem. A plaće su tada bile oko 300 DEM (njemačkih maraka).
U tom ozračju razgovaram s prijateljem i kolegom Matkom Marušićem  o njegovim nastojanjima da hrvatski medicinski časopis Croatian Medical Journal (CMJ) podigne na svjetsku razinu, o razilaženjima s establishmentom Medicinskog fakulteta, o sudbinama brojnih znanstvenika kojima je omogućio usavršavanje u inozemstvu, o Domovinskom ratu..
- Silno Vas poštujem, dragi profesore, zbog osobnog doprinosa samostojnosti naše domovine. Znam da ste se kao dragovoljac osobno uključili u obranu naše domovine, znam da ste bili na prvoj crti bojišnice…. Zašto ne opišete svoja ratna iskustva? Vaše dojmove kao voditelja bataljonskog saniteta u vojnim operacijama na Kupi rado bismo objavili u CMJ-u!
- Hvala za ponudu, ali o svojim iskustvima ne bih mogao pisati jer to svjedočanstvo ne bi bilo dokraja iskreno. A poluistine ne želim stavljati na papir i vidjeti tiskane u Vašem časopisu. Osim toga, baš i nisam raspoložen za pisanje. Kao što i sami znate financiranje znanosti toliko je oskudno da materijal za rad pribavljamo uz najveće poteškoće, zalihe su iscrpljene i tek nam povremeni pokloni koje dobivamo od inozemnih prijatelja omogućavaju rad... Najradije bih odustao od znanstvenog istraživanja i posvetio se struci jer bih kao pedijatar sigurno bio korisniji ovom društvu. Ali moje stručno znanje ostaje jalovo jer me u Zagrebu nitko ne želi. Znate da sam "izvisio" na natječaju za voditelja hematološkoga odjeka Klinike za dječje bolesti.
- Žao mi je. Niste to smjeli dopustiti.
- Šta mogu. Očigledno nemam dovoljno razvijenu socijalnu inteligenciju.
Poslije nekog vremena nazove me Matko Marušić i predloži da se nađemo i porazgovaramo "jer ima zanimljiv prijedlog". Po običaju, bio je izravan.
- Želite li preuzeti vođenje Dječjeg odjela u Osijeku?
- ?!
- Da, dobro ste čuli. Kliničkoj bolnici Osijek i osječkom studiju medicine koji je sada podružnica zagrebačkoga Medicinskog fakulteta potreban je pedijatar sa znanstvenom i nastavnom titulom (a i odgovarajućim znanjem) koji bi unaprijedio znanstveni i stručni rad Odjela za dječje bolesti, usmjerio ga prema stjecanju naslova klinike, i tako doprinio osamostaljivanju osječkog studija medicine od Zagreba. To je dakako od interesa i za Kliničku bolnicu Osijek kao nastavnu bazu fakulteta. Mogli biste dakle u Osijeku razvijati svoju stručnu, znanstvenu i nastavnu djelatnost na području pedijatrije. Sada na Odjelu imaju jednu docenticu  i jednog doktora znanosti kojem sam ja bio mentor . Osijek u cjelini a bolnica posebno mnogo su pretrpjeli tijekom rata i naša je dužnost da pomognemo! Nažalost nitko od zagrebačkih pedijatara ne želi se toga prihvatiti. Ne da im se putovati u Osijek i raditi na dobrobit hrvatske pedijatrije! Ako ste zainteresirani, upriličit ću razgovor s ravnateljem osječke kliničke bolnice.
- Hvala za ponudu, zanima me. Molim, obavijestite o tome gospodina ravnatelja. A ja ću se još posavjetovati s starijim kolegom pedijatrom u koga se mogu pouzdati.
Posavjetovah se s t im kolegom  koji me ohrabri da prihvatim ponudu ako to to doista želim. Tijekom razgovora osjetih da ima nešto što ne želi reći. Što je to bilo, shvatih tek nakon dvije godine.
Ravnatelj Kliničke bolnice Osijek  dođe osobno u Zagreb radi dogovora o mom angažmanu u Osijeku, pokazujući tako ozbiljnost namjere. Razgovarali smo u hladnom prostoru jednog laboratorija u novoizgrađenom Centru za molekularnu genetiku koji je ostao bez namještaja i opreme jer za to nije doteklo novaca. Razgovor nije bio dug jer sam bio sklon prihvatiti mogućnost angažmana u Osijeku kao novi iskorak u životu i mogućnost bavljenja strukom uza koju sam školovan. "Kvaka" je međutim bila u tome da bi u Osijeku trebalo provoditi dva do tri dana na tjedan, a to je impliciralo otkaz u Institutu na 50 % radnog vremena i sklapanje radnog odnosa na 50 % s Kliničkom bolnicom Osijek. Morao sam dakle svjesno ući u rizik da mogu "izvisjeti" pođe li u Osijeku nešto po zlu a Institut me ne htjedne ponovo prihvatiti u puni radni odnos... Ali t opasnost nije bila odveć vjerojatna.
Pri uzvratnom posjetu Osijeku dogovoreno je da budem voditelj hematološko-onkološkog odsjeka i znanstveni konsultant Dječjeg odjela, utvrđena je visina plaće i drugih primanja koja mi pripadaju (za postojeće prilike i u usporedbi sa skromnom institutskom plaćom vrlo povoljno), predstavljen sam kolektivu, predočeni su uvjeti smještaja i rada za vrijeme boravka u Osijeku. Na Odjelu sam dobio radnu sobu a u gradu je za gostujuće stručnjake bolnica imala namješten dvosobni stan. Zahvaljujući zagovoru tadašnjeg prodekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu, mog prijatelja , dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu  suglasio se s mojim angažmanom na područnom studiju medicine u Osijeku diplomatskom formulom da mi se ondje "povjerava nastava pedijatrije".
Tako su počela moja redovita putovanja vlakom u Osijek koja će potrajati tijekom slijedećih triju godina (1994 – 1997). Putovalo se tada pet do šest sati podravskom prugom preko Koprivnice jer je u to vrijeme zapadna Slavonija još bila okupirana i posavska je pruga bila presječena kod Okučana. Vožnju vlakom iskorištavao sam za čitanje i pisanje, redigirao sam znanstvene i stručne radove i napisao dva priručnika za pripremanje ispita iz pedijatrije i imunologije. Za razliku od drugih gostujućih nastavnika koji su u Osijek putovali kolima prvoga razreda i za vrijeme vožnje "pretresali aktualna pitanja" Kliničke bolnice i Fakulteta, radije sam putovao kolima drugoga razreda – što zbog urođene štedljivosti i skromnosti, što zbog nesklonosti kuloarskim razgovorima.
U Osijek sam obično stizao uvečer, i tada je od kolodvora trebalo otići do bolnice po ključ od stana i vratiti se istim putem, što je trajalo najmanje sat i pol. Te sam šetnje međutim shvaćao kao dobrodošlu fizičku rekreaciju nakon višesatnog drmusanja u zagušljivu vlaku, ali ujesen i zimi nije baš bilo ugodno hodati kroz opustjele, oskudno osvijetljene osječke ulice i parkove u kojima je vreće s pijeskom i daskama obijeni prozori još podsjećali na ratna zbivanja. Da i ne spominjem anonimna pisma i telefonske pozive upravi bolnice kojima se prijetilo da će me dočekati i premlatiti, ili da će baciti bombu u stan. Uzrok te harange ostao je nejasan: možda nacionalističko-politička netrpeljivost, možda iracionalna ljubomora supružnika majke nekog djeteta koje se liječilo na odjelu, možda i sračunati pokušaj lokalnih pretendenata na rukovodeće mjesto da me prestraše i potjeraju….
Ubrzo sam se u punoj mjeri uživio u novi profesionalni izazov. Redovito sam održavao hematološku ambulantu u koju se su iz primarne zdravstvene zaštite počeli sve više upućivati ne samo hematološki bolesnici, nego i oni kod kojih je zbog nejasne kliničke slike bila potrebna podrobna i savjesna dijagnostička obrada. Na Odjelu sam sudjelovao u vizitama, nastojeći da pomognem primjedbama i sugestijama. Na odjelnim sastancima poticao sam prikaze bolesnika, stručne rasprave i prikaze članaka iz literature.
 Sve je lijepo funkcioniralo dok ne iskrsnuše poteškoće u pogledu mog angažmana u nastavi. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, kao nositelju nastave na područnom studiju u Osijeku, u međuvremenu se promijenila upravljačka struktura. Izabran je novi dekan  a moj prijatelj Filip Čulo prestao je biti prodekan. Moj angažman u nastavi pedijatrije postao je upitan jer nisu bili ispunjeni formalni uvjeti, to jest nisam bio habilitirani nastavnik pedijatrije nego onkologije. Nova je upravljačka struktura stoga zatražila da se provede odgovarajući postupak u kojem bih bio izabran za docenta pedijatrije. Prijedlog je iznijet na džentlmenski način, tijekom službenog objeda u osječkom restoranu na koji je ravnatelj bolnice pozvao dekana zagrebačkoga medicinskog fakulteta. Prijedlog sam uljudno saslušao ali poslije nekoliko dana odlučno odbio ("ne dolazi u obzir da me biraju za docenta kad sam ja već redoviti profesor"). Zbog nedostatka socijalne inteligencije, (glupog) ponosa i tvrdoglavosti propustio sam povoljnu priliku za nesmetan nastavak karijere i zabio si debeli autogol.
Osječka uprava  koja mi je zapravo bila sklona (premda sam pogrešno smatrao da nije) i zagrebački kolege koji su još uvijek nastojali pomoći  predlože tada drugo rješenje: neka za potrebe osječkoga studija medicine preuzmem nastavu pretkliničkog predmeta fiziologije, za što bih kao bivši suradnik Katedre za fiziologiju i jedan od urednika i prijevoditelja kapitalnog udžbenika fiziologije  bez sumnje bio kvalificiran, a kroz Katedru za fiziologiju proveo bi se izbor za redovitoga profesora fiziologije. A kao pedijatar mogao bih i dalje raditi na Odjelu za dječje bolesti osječke bolnice. Prijedlog mi je službeno predočen na sastanku s M. Marušićem, F. Čulom i tadašnjim pročelnikom Katedre za fiziologiju  u Zavodu za fiziologiju zagrebačkog Medicinskog fakulteta na Šalati. I taj prijedlog otklonim, iz dva razloga. Prvo, preuzimanje cjelokupne nastave fiziologije činilo mi se prevelikim zalogajem s obzirom na to da sam polovinom radnoga vremena još uvijek bio vezan za Zagreb i znanstveno istraživanje, i drugo, pogrešno sam procijenio da Osijeku podcjenjuju mogućnosti mog stručnog i znanstvenog doprinosa pedijatriji. Tako sam si zbog svoje ograničenosti i taštine utro put za odlazak iz Osijeka.
U međuvremenu su se u Osijeku već snašli. Za predstojnika Odjela i voditelja nastave pedijatrije bude imenovan prof. dr. sc. Duško Mardešić koji je upravo u to doba umirovljen na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Sad je postalo jasno zašto je prije godine dana, kad sam ga pitao za savjet glede svog angažmana u Osijeku, s rezervom preporučio da prihvatim ponudu. Mogućnost rada u Osijeku nakon umirovljenja bila je privlačna perspektiva.
Nakon neuspješnih pregovora o izboru za docenta pedijatrije ili profesora fiziologije Klinička bolnica Osijek ograniči moj honorar, što sam shvatio kao poruku da se pakujem. To uskoro i učinim. Ogorčen i ljut zatražim ujesen 1997. godine sporazumni prekid radnog odnosa. Tako sam vlastite gluposti, tvrdoglavosti i pogrešnih prosudbi, a manje zbog nesklonosti drugih, izgubim teško stečenu mogućnost bavljenja kliničkim radom.
*
Slijedeće dvije-tri godine prođu u bezuspješnim pokušajima da se nastavim baviti pedijatrijom u obliku privatne prakse. Angažman u jednoj privatnoj poliklinici ostao je na razini preliminarnih razgovora a otvaranje vlastite privatne prakse, što je u to doba zakon dopuštao profesorima, pokazalo se neizvedivim iz istog razloga koji se već ispriječio u Osijeku – nisam bio profesor pedijatrije nego onkologije. Audijencija kod tadašnjeg ministra zdravstva  kojem se obratih molbom da mi svojim autoritetom pomogne svladati administrativne prepreke ostade bez rezultata. Ministar je jasno stavio do znanja da ne može i neće kršiti propise.
Stidljiv pokušaj da se "pospem pepelom" i prihvatim izbor za docenta pedijatrije te tako vratim u Osijek "primljeni su k znanju" ali se ništa nije događalo. Za predstojnika Klinike za pedijatriju i pročelnika Katedre bude imenovan umirovljeni profesor zagrebačkog Medicinskog fakulteta  a za docenta izabran osječki kolega . Profesorom fiziologije i imunologije i pročelnikom Katedre za fiziologiju i imunologiju postade moj kolega  iz Instituta "Ruđer Bošković" koji je u to doba umirovljen.

Mostar – prvo poluvrijeme
Kako je u to doba (1997. godine) osnovan Medicinski fakultet u Mostaru, obratim se njegovu utemeljitelju, prvom dekanu (i svom prijatelju ) s molbom da me angažira u nastavi pedijatrije.
- Sad bi ti u Mostar, a kad ti je nuđen izbor za docenta u Osijeku nisi htio. Nudili smo ti i profesuru iz fiziologije pa niti to nisi htio.
- Pogriješio sam. Ali naknadno sam se predomislio i pristao na docenturu.
- Badava ti je to... Treba igrati na prvu loptu. Evo vidiš kako se tvoj kolega prihvatio fiziologije…. a nikad je nije predavao. Samo imunologiju. Uostalom, na pedijatriji se u Mostaru ne možeš angažirati jer nastava pedijatrije dolazi tek na petoj godini studija, a prva generacija studenata sada je tek na drugoj godini! Osim toga, nemaš odgovarajuću titulu! Nisi nastavnik pedijatrije. Tko ti je kriv!
- Nema li mostarski fakultet pravo izbora u zvanja? Ne bih li mogao biti biran za nastavnika pedijatrije (pa makar i docenta) u Mostaru?
- Nisam tome sklon. U Mostaru naime prihvaćamo nastavnike koji već imaju stečene znanstveno-nastavna zvanja i ograničavamo se na to da potvrđujemo njihove titule. Ne bi bilo dobro da se pročuje kako se u Mostaru lako dolazi do docentura ili profesura. Dakle tvoj izbor u Mostaru ne bi (bar za sada) bio moguć.
- A nije li na trećoj godini nastava patofiziologije? Ne bih li se za početak mogao uključiti u taj kolegij?
- Nije loša ideja, ali za to bi trebalo dobiti suglasnost pročelnika katedre .
Suglasnost bude zahvaljujući diplomatskoj vještini Matka Marušića pribavljena! Uključen sam u nastavu patofiziologije bez birokratskih zavrzlama oko izbora u znanstveno-nastavno zvanje iz patofiziologije – dovoljne su bile moje kvalifikacije kao stručnjaka, urednika udžbenika Fiziologije, nastavnika na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju…. a povrh svega dakako dobra volja i kolegijalna susretljivost. Tako počeh putovati u Mostar radi nastave i ispita, po dva-tri puta na godinu. Tako je stvoren "mostobran" koji je omogućio višegodišnji i sve obimniji angažman u Mostaru.U studentskim je anketama moj nastavnički rad bio visoko ocjenjivan, što je pridonijelo mojoj afirmaciji i kasnijem preuzimanju nastave pedijatrije.
Putne troškove hrvatskih nastavnika koji su održavali nastavu u Mostaru pokrivalo je hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta – kao oblik pomoći hrvatskome narodu u susjednoj BiH. Putovalo se zrakoplovom do Splita, a od Splita do Mostara i natrag gostujuće je nastavnike prevozio automobil mostarskoga fakulteta. Boravilo se u vrlo pristojnom mostarskom hotelu "Ero" u kojem je bio osiguran i doručak.

Osijek – drugo poluvrijeme
Krajem devedesetih godina počela su društvena gibanja koja su na političkom planu dovela do promjene vlasti (na izborima 2000. godine) a u Institutu rezultirala promjenom ravnatelja i mojim imenovanjem za obnašatelja dužnosti ravnatelja (v. ranije). U to doba sretnem na ulici (!) novoimenovanu ministricu zdravstva u koalicijskoj vladi I. Račana  koju sam inače poznavao na temelju stručne suradnje na području laboratorijske dijagnostike i molekularne genetike.
- Baš dobro što smo se sreli, kolega Boraniću. Upravo sam stavila u postupak prijedlog Vašeg imenovanja za predsjednika Upravnoga vijeća Kliničke bolnice Osijek.
- O, hvala na povjerenju, to je čast. Poznajem prilike u toj bolnici i nadam se da ću opravdati povjerenje.
- Prijedlog ide na sjednicu vlade i čim bude usvojen dobit ćete rješenje o imenovanju. Tada ćete preuzeti dužnost i sazvati konstituirajuću sjednicu Upravnoga vijeća. Vijeće ima sedam članova od kojih pet (uključujući Vas) imenuje vlada a dva bira Stručno vijeće bolnice. Javite se radi daljnjih uputa.
Tako se u Osijek vratim kao "faca" ali bez želje za osvetom zbog možebitne nepravde ili poniženja koje sam (kako mi se činilo) ondje doživio. U međuvremenu se područni studij medicine u Osijeku osamostalio od zagrebačkoga medicinskog fakulteta, osnovan je Medicinski fakultet u Osijeku. Spiritus movens tog procesa, profesor Ante Tucak izabran je za prvog dekana. Okolnosti su se dakle bitno promijenile.
Petoro članova Upravnoga vijeća koje je imenovala Vlada RH bili su: saborska zastupnica, tajnik u Ministarstvu zdravstva, professor zagrebačkoga i osječkoga fakulteta, osječki liječnik privatnik (bivši ravnatelj Bolnice), i ja , dvojica predstavnika Kliničke bolnice Osijek bili su bolnički liječnici iz prethodnoga sastava Vijeća. U radu vijeća sudjelovao je i predstavnik HZZO-a po funkciji.
Jedan od naputaka koji dobih kao eksponent vlasti već na početku mandata bio je smijeniti dotadašnjega ravnatelja  i izabrati novoga koji će biti po volji vladajuće političke structure. Jer dotadašnji ravnatelj, kao pripadnik razvlaštene političke opcije i saborski zastupnik nije bio po volji novoj vlasti, unatoč organizacijskim sposobnostima i nespornom doprinosu radu bolnice tijekom ratnoga razdoblja, kad je Osijek bio meta neprijateljskoga granatiranja a bolnica važan punkt za zbrinjavanje vojnih i civilnih žrtava. Protukandidat i favorit nove vlasti bio je mlad bolnički liječnik bez iskustva u rukovođenju, ali zato u znanstveno-nastavnom zvanju docenta , što je po zakonu bio jedan od uvjeta za ravnatelja kliničke bolnice. Sve bi dakako bilo u redu da sam poslušno proveo naputak dobiven "odozgo", ali urođena svojeglavost uputila me heretičkom stramputicom. Čemu smjenjivati sposobna ravnatelja zbog političke nepoćudnosti? Zašto na odgovornu funkciju postavljati mladog kolegu koji se nije okušao u rukovodećim poslovima? Ne želim biti marioneta kojom manipuliraju političari! I konačno, savjest mi ne dopušta da smjenjivanje ravnatelja bude "osveta" za nepravdu zbog koje sam prije tri godine srdit otišao iz Osijeka (a kojoj on vjerojatno i nije pripomogao).
 Svoja gledišta i dileme obrazlagao sam ministrici prilikom redovitih konsultacija i uspio sam osigurati razumijevanje za svoje stavove. Ali naputak za djelovanje bila je pitijska preporuka "Informirajte se o stavovima lokalne sredine i postupite u skladu s javnim interesom". To sam shvatio kao prešutnu suglasnost s odgodom smjenjivanja postojećeg ravnatelja.
U međuvremenu Upravni sam odbor usmjerio na savjesnu analizu financijskog poslovanja bolnice te ažurnosti pravilnika, poslovnika i propisa koji reguliraju djelatnost bolnice, nadajući se da bi se na temelju mogućih nepravilnosti ili propusta našlo racionalno opravdanje za smjenu ravnatelja. Ali pritisci "odozgo" a i iz lokalne sredine putem novina i radija nisu popuštali, a kao dodatna komplikacija očitovala se ambicija jednog od članova Upravnoga vijeća – bivšeg ravnatelja da ponovo preuzme tu dužnost! Uviđajući da stanje postaje sve teže održivo, ravnatelj odluči dostojanstveno otići – zatraži razrješenje i aktiviranje saborske mirovine.
Bude raspisan natječaj, javi se postojeći protukandidat, i Upravno ga vijeće, dakako, ne izabere držeći se dosljedno dosadašnjega stava. Uz suglasnost ministrice, za vršiteljicu dužnosti ravnatelja imenuje se voditeljica kliničkoga laboratorija  koja se dosta brzo i vješto snađe u toj funkciji. Ali to je rješenje bilo kratkoga daha jer mandat vršitelja dužnosti može po zakonu trajati najviše pola godine. Raspiše se novi natječaj a "iza kulisa" bude dogovoreno da se na nj javi, i bude izabran, predstojnik psihijatrijske klinike  a ne kandidat kojeg nameće politika. Unatoč eksplicitnom upozorenju ministrice (čak tijekom glasovanja) da pazimo što radimo, Upravno vijeće izabere većinom glasova "svog" kandidata.
Izbor je međutim trebalo potvrditi Ministarstvo. I upravo tada izbije afera s neispravnim uređajima za dijalizu zbog koje ministrica bude prisiljena podnijeti ostavku, a novoimenovani ministar  odbije potvrditi odluku Upravnoga vijeća o izboru ravnatelja. Vijeće bude raspušteno a za ravnatelja postavljen kandidat kojeg su političke structure već isprva htjele a Upravno vijeće odbijalo. Jedna od prvih odluka bila mu je degradiranje dotadašnje obnašateljice dužnosti ravnateljice i optužba za financijske malverzacije.
Tako se neslavno završilo moje bavljenje "političkim kadroviranjem". Pokazalo se da zbog principijelnosti, svojeglavosti i pravdoljubivosti nisam pogodan za real-politiku.
Novoustoličeni, oktroirani ravnatelj nije se se dugo održao na funkciji. Politika se 2003. godine promijenila, dođe nova vlast i postavi novo Upravno vijeće, a ono "napakira" ravnatelju nepoštivanje odredbi bolničkog pravilnika koje reguliraju imenovanje predstojnikâ na klinikama i odjelima, i razvlasti ga. Ravnatelj zbog te odluke pokrene sudski postupak tvrdeći da je postupao u skladu s važećim pravilnikom.
I gle ironije! Sud me pozove kao svjedoka kako bih kao predsjednik Upravnoga vijeća koje je donosilo pravilnike pomogao utvrditi koji je pravilnik vjerodostojan. Naime bilo je sporno treba li ravnatelj za imenovanje predstojnikâ pribaviti suglasnost Upravnoga vijeća ili ne pa je trebalo svjedočiti u korist ravnatelja ili protiv njega. U bolničkoj se arhivi nalazio tekst pravilnika prema kojem je ravnatelj doista morao pribaviti suglasnost, a on to nije učinio pozivajući se na pravilnik u kojem te odredbe nema. Međutim takva verzija pravilnika nije postojala u bolničkoj arhivi! Nestala. (Čudno, zar ne?) Bio sam siguran da je ravnatelj u pravu, trebalo je dakle svjedočiti njemu u korist premda sam ranije, kao predsjednik Upravnoga vijeća, sprečavao njegov izbor. i premda je zbog njegovoga imenovanja ministar raspustio to Upravno vijeće. Mogao sam se dakle osvetiti. Ali nisam, držeći se svojih načela istinoljubivosti i pravde. Sudu predočih "izgubljenu", vjerodostojnu verziju pravilnika koja je faksom bila upućena iz Ministarstva za vrijeme mog mandata i čiju sam kopiju zadržao u osobnoj arhivi. Višegodišnje iskustvo u upravnim i rukovodećim poslovima poučilo me da uvijek treba biti oprezan i čuvati kopije važnih dokumenata. Sud je presudio da kolegu treba vratiti na dužnost ravnatelja s koje je neopravdano razriješen, i nadoknaditi razliku plaće.
Na osječki sam sud pozvan još jednom, ovaj put kao svjedok u sporu između ravnatelja i njegove prethodnice koja se okrivljavala za samovoljne odluke pri nabavci laboratorijske opreme. Sporno je bilo to što u zapisniku sjednice Upravnoga vijeća nije bilo navedeno da je kolegica zatražila (i dobila) suglasnost Vijeća za tu nabavku. Potvrdio sam, zajedno s još nekoliko članova Vijeća, da je suglasnost doista dana, jer je tako i bilo.
*
Razdoblje predsjedanja Upravnim vijećem Kliničke bolnice Osijek koincidiralo je s obavljanjem dužnosti ravnatelja Instituta "Ruđer Bošković" ali i s drugim značajnim funkcijama: na Medicinskom fakultetu Osijek izabran sam u zvanje redovitoga profesora pedijatrije i pročelnika Katedre za pedijatriju, u Kliničkoj bolnici Osijek imenovan sam predstojnikom Klinike za pedijatriju (nakon isteka mandata u Upravnom vijeću), na Medicinskom fakultetu Mostar također sam izabran za pročelnika Katedre za pedijatriju, u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Zagrebu imenovan sam članom Upravnoga vijeća..... Imao sam na raspolaganju službena kola, šofera, mobitel, pristojnu plaću i k tome dnevnice, putne troškove, honorare! Može se reći da sam u razdoblju od 2000. do 2001. godine, dakle oko šezdesetpete godine života, dostigao vrhunac društvene afirmacije, kao što sam u razdoblju od 1968. do 1975. godine, dakle sredinom tridesetih, ostvario najveći zamah u znanstvenom pogledu. Bila su to dva razdoblja profesionalnoga uspjeha i samopouzdanja, a pratilo ih je i zadovoljstvo u osobnom životu.
 Krajem 2001. godine prestaje moj radni odnos u Institutu "Ruđer Bošković" i raspušta se Upravno vijeće Kliničke bolnice Osijek. Tako završava 'zvjezdano razdoblje' na kraju životne zrelosti. Ali, ne počinje odmor nakon napornoga puta – životnu jesen dočekujem u svojstvu sveučilišnog profesora pedijatrije predstojnika klinika za pedijatriju – najprije u Osijeku a zatim u Mostaru. Investicija uložena u stručno obrazovanje (specijalizaciju) stjecanje znanstveno-nastavnog zvanja (sveučilišnog docenta pa profesora) koja se isprva činila uzaludnom urodila je plodom pred kraj profesionalnoga vijeka.


Mostar – drugo poluvrijeme
U Mostaru sam već bio angažiran u nastavi patofiziologije a kako je u međuvremenu prva generacija studenata upisivala petu godinu studija na kojoj swlušaju turnus pedijatrije, trebalo je organizirati nastavu. Dekan mostarskog fakulteta  pozove me na razgovor.
- Prije trigodine pitao si za angažman na pedijatriji. Pretpostavljam da to još uvijek želiš?
- Dakako.
- U redu. Imam u vidu još dvoje kandidata – jednu kolegicu iz Zagreba  i jednog kolegu iz Splita . Porazgovarat ću i s njima.
Izbor je ipak bio u moju korist, i tako poslije prestanka angažmana u Osijeku preuzemem nastavu pedijatrije u Mostaru. Izbor za profesora pedijatrije u Osijeku bio je dakako za to bitan preduvjet. Tako sam u Mostaru pustio čvrst korijen i stekao visok ugled u akademskoj zajednici (koja se sastojala uglavnom od gostujućih nastavnika iz Zagreba, Splita i Rijeke) a i među studentima. Studenti su bili zadovoljni organiozacijom nastave, vježbi i seminara te predavačima. Katedra pedijatrije bude uskoro proglašena najboljom katedrom na mostarskome medicinskom fakultetu.
Moj se ugled i utjecaj učvrste 2008. godine kad se birala nova uprava Fakulteta jer je dotadašnjem dekanu  istjecao mandat a izboru nove uprave doprinijeh na osebujan način. Iz političkih ali drugih razloga koji nisu bili posve razvidni postojao je jak pritisak zagrebačkoga lobija (a i Ministarstva znanosti RH) da se za novog dekana izabere stranac . Taj sam prijedlog smatrao promašenim, čak ponižavajućim. Zar je BiH doista kolonija kojoj trebaju inozemni kulturtregeri i prodavatelji pameti? Nije li dovoljno da na političkoj razini postoji stranac koji u ime inozemnih centara moći arbitrira u BiH? Kako se zamišlja da će stranac koji ne zna naš jezik komunicirati sa studentima i zaposlenicima (uključivši administrativno i tehničko osoblje koje ne vlada njemačkim ni engleskim jezikom)? Kako će zastupati Fakultet pred lokalnim političkim i upravnim strukturama, kako će potpisivati dokumente čiji sadržaj ne razumije? Ta svi bi se fakultetski dokumenti morali prevoditi putem ovlaštenih sudskih tumača na njemački ili engleski obrnuto jer bi inače bili nevažeći! Nesmisao. Tim prije što je postojala kompetentna protukandidatkinja iz samog Mostara .
Na sjednici Fakultetskog vijeća tročlano izborno je povjerenstvo (vjerojatno po naputku utjecajnih činitelja) zdušno isticalo prednosti inozemnoga kandidata: te vodio je prestižni njemački fakultet, te ima velik međunarodni ugled, može pribaviti znatna financijska sredstava, pomoći će izobrazbu studenata i stručnjaka u inozemstvu itd. Ravnatelj mostarske kliničke  bolnice (kao član Fakultetskoga vijeća) upozoravao je pak da izbor stranca ne bi bio u skladu sa zakonom te da Upravni odbor Fakulteta ne može dati suglasnost za njegovo zapošljavanje na čelnom mjestu Fakulteta.
Pošto je izborno povjerenstvo predstavilo kandidate, predsjednik ih zamoli da izlože svoje planove rada a nakon njihovih izlaganja pozove članove Fakultetskoga vijeća da postavljaju pitanja i traže dopunska objašnjenja. Tada se odlučim za diverziju koja će vijeću pokazati apsurdnost angažmana stranca da rukovodi Fakultetom.
- Cijenjeni predsjedniče izbornoga povjerenstva, može li nam poštovani gospodin profesor pobliže objasni kako zamišlja svoju suradnju s prodekanima i izvršiteljima svojih upravnih odluka i naloga. Nažalost je moje znanje njemačkoga i engleskog jezika ograničeno i ne mogu se izravno obratiti gospodinu profesoru pa Vas molim da prevedete moje pitanje a zatim i njegov odgovor.
Uslijedi pogledavanje pa i diskretno smijuljenje članova Vijeća jer se dobro znalo da vladam i njemačkim i engleskim jezikom te je bilo jasno da se pravim bedastim kako bih ovom diverzijom naizgled pristojno upozorio da stranac nije dobrodošao kao čelnik Fakulteta. Uslijedi još nekoliko kurtoaznih pitanja a zatim je tajnim glasanjem dakako izabrana domaća kandidatkinja a ne stranac.
Zahvaljujući svom načelnom stavu koji je doista bio izraz najdubljih uvjerenja podgovaranja onih koji nisu željeli stranca stekao sam naklonost dekanice. To se očitovalo (i) imenovanjem na odgovornu funkciju predsjednika Odbora za magisterije i doktorate, dužnost od bitnog značenja za izgradnju kadrovske osnove fakulteta. Tu dužnost još obavljam.
Uprava Kliničke bolnice imenovala me početkom 2009. godine i v. d. predstojnikom Odjela za dječje bolesti kako bi uz već postojećeg docenta  s pomoću još jedne akademske titule ispunili zahtjevi za status Klinike. Osim toga trebalo je podići stručno-znanstvenu razinu i popraviti međuljudske odnose u Klinici. Taj je mandat potrajao dvije godine, do izbora još jednog docenta 

 

MIRIS BARUTA

Ratni Zagreb
Tijekom 1991. godine Zagreb je živio u nemirnoj atmosferi koja je zavladala nakon raspada bivše Jugoslavije, ustojavanja samostalne hrvatske države, pobune i odcjepljenja hrvatskih Srba, neuspjelih pregovora s JNA (Jugoslavenskom armijom) i mlitavog posredovanja međunarodnih mirotvoraca. Na radiju i televiziji izmjenjuju se rodoljubni sadržaji s uznemirujućim vijestima s ratišta u Slavoniji, dalmatinskom zaleđu i oko Dubrovnika. U gradu napeta atmosfera – opsada vojarni, učestale uzbune, zamračenja, protutenkovske zapreke na prilazu mostovima, bodljikava žica i naoružani pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) na strateškim točkama. Preživljava se s plaćom od nekoliko stotina maraka. Unatoč svemu, "život teče dalje" – rade tvornice i trgovine, teče nastava u školama i fakultetima, daju se kazališne predstave i koncerti... ali sve je u znaku rata koji je sve bliže Zagrebu. Čuje se tutnjava topova s Banovine, pala je Petrinja, neprijateljske su postrojbe nadomak Siska i Karlovca, srušen je televizijski toranj na Sljemenu, bombardirani Banski dvori.
Sve su češće zračne uzbune za vrijeme kojih ulice opuste, redovni se poslovi prekidaju i odlazi u skloništa.
Financiranje znanstvenoistraživačkoga rada presušuje, u Institutu se za istraživanja koriste zalihe kemikalija, umjesto eksperimentalnog rada sređuju se rezultati i pišu znanstveni radovi na temelju prethodnih pokusa. Odlukom Ministarstva znanosti i Ministarstva zdravstva Institut se usmjerava na istraživanja od interesa za obranu zemlje od kemijskih i bioloških opasnosti – primjerice, proučava se građa i kemijski sastav poznate "paučine" koju su nad Zagrebom ispuštali zrakoplovi JNA. Znanstvenici koriste svoje međunarodne veze da putem korespondencije s kolegama i prijateljima u Europi i Americi šire istinu o domovinskom ratu, tražeći moralnu potporu za hrvatsku stvar. Značajan domet te međunarodne aktivnosti hrvatskih znanstvenika bio je taj da su brojni nobelovci da potpisali deklaraciju kojom se pozivalo na prekid agresije protiv Hrvatske.
Ustrojava se institutski Krizni stožer u kojem se osim postojeće upravne strukture angažiraju i kolege s probuđenim organizacijskim sposobnostima. Sklanjaju se opasne kemikalije i izvori radioaktivnosti, prozorska okna zaštićuju ljepljivim trakam, izrađuju planovi evakuacije. Podzemno "atomsko sklonište" ispod paviljona Molekularne biologije koji je upravo dovršen i useljen opskrbljuje se hranom, vodom i pokrivačima te stavlja u uporabu. U to i još dva improvizirana skloništa u koja treba otići za vrijeme uzbuna. Povremeno se održavaju domoljubni "skupovi podrške" političkom rukovodstvu samostalne Hrvatske.
Iz tog poluratnog razdoblja života u Institutu pamtim događaj koji me se posebno neugodno dojmio jer nije bio primjeren akademskoj razini ugledne znanstvene institucije. Na jednom od "skupova podrške" kojem u institutskoj predavaonici prisustvuje većina znanstvenih radnika, jedan od nacionalno osviještenih članova Kriznog stožera drži slovo o aktualnim zbivanjima naglašavajući potrebu da i znanstveni radnici doprinesu obrani domovine i širenju istine o pravednoj borbi hrvatskog naroda protiv agresora. Svoj rodoljubni govor završava ovako:
- A sada pozivam kolegice i kolege srpske nacionalnosti da ustanu i javno, pred svima nama, očituju lojalnost hrvatskoj državi u kojoj žive i djeluju.
Tajac i nelagodno meškoljenje na sjedalicama.
Ne mogoh izdržati, ustanem i kažem:
- Takav poziv nije primjeren intelektualnom i moralnom dignitetu ove znanstvene ustanove. Ne vjerujem da bi naši kolege u inozemstvu odobrili segregaciju znanstvenika na nacionalnoj osnovi! Podsjetimo se nemilih zbivanja iz nedavne prošlosti. Ne bismo smjeli dopustiti da se slični primjeri ponove.
Tajac. Daljnje rasprave nije bilo.

Miris baruta
Mučna atmosfera u gradu i na poslu, odbojnost prema bježanju skloništa poput babe, a nadasve želja da pridonesem obrani domovine stvarnim angažmanom (a ne "istraživanjem za potrebe obrane" ili traženjem moralne potpore u inozemstvu putem korespondencije) doveli su do odluke da se prijavim u Hrvatsku vojsku kao dragovoljac. Razmišljao sam otprike ovako: ovdje u Zagrebu nisam od velike koristi, a vojsci mogu više pridonijeti kao liječnik na terenu. Nisam osjećao strah, naprotiv, želio sam okušati se i na bojnom polju. Ne isključujem mogućnost da je u toj želji bilo i avanturizma. Osnovni je motiv ipak bio patriotizam, ali ne zadrto hrvatovanje koje je tih dana bilo u modi nego hrvatstvo po uzoru na Krležu, Matoša, Cesarca i druge istaknute hrvatske intelektualce.... Osim toga, kao bivši član Saveza komunista a tadašnji član njegove nasljednice – Stranke demokratskih promjena želio sam pokazati da i "komunjare" mogu biti hrvatski patrioti.
Namjera da se prijavim u vojsku bivala je sve jačom, osobito kad je kolovozu 1991. počela bitka za Vukovar i kad se počelo govoriti o potrebi pomoći njegovim braniteljima. Dvojica Vukovaraca, majstora zlatnih ruku iz institutske radionice s kojima sam inače u mirnodopskim danima "haklao" mali nogomet na institutskom igralištu, bez velikih riječi i najave odoše sredinom rujna put Vukovara. Nažalost, nikad se nisu vratili – zameo im se trag negdje u slavonskim poljima ili možda u logorima. Nisam bio tako nepromišljeno hrabar niti emocionalno motiviran kao ta dvojica Vukovaraca da bih kao pojedinac odlutao ravno u ratni vrtlog. Ali sam se prijavio u redovne postrojbe Hrvatske vojske koje su se tog ljeta počele ustrojavati.
Raspitam se komu i gdje se trebam javiti, i kažu mi da sa svojom vojnom knjižicom javim u vojni odsjek općine kojoj pripadam. Nađem među dokumentima svoju već skoro zaboravljenu vojnu knjižicu iz JNA  u kojoj stoji da sam 1960/1961. završio Školu za aktivne i rezervne sanitetske oficire (ŠARSO) pri Vojno-medicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu a zatim šest mjeseci bio garnizonski liječnik u Tuzli te dam imam čin sanitetskog časnika. S tim se dokumentom javim vojnom odsjeku u Remetincu, nadležnom za Novi Zagreb.
- Želim se javiti u Hrvatsku vojsku.
- U redu, što ste po zanimanju. Koji vam je VES (vojna specijalnost).
- Liječnik sam, sanitetski časnik.
- Izvrsno, upravo trebamo liječnike Bit ćete raspoređeni u 102. Zagrebačku brigadu kao načelnik saniteta druge satnije prve bojne. Očekujte daljnje obavijesti.
Tijekom slijedeća dva-tri tjedna povremeno su nas okupljali u dvorani remetinečkoga kina i držali informativna predavanja o vojnopolitičkoj situaciji i mogućim zadacima Hrvatske vojske. A časnički se kadar bojne (zapovjednici satnija, stožera, izviđačke i prateće postrojbe i dakako saniteta) neformalno sastajao i družio u lokalnim kafićima. Tako sam bolje upoznao svoje buduće "ratne drugove" – bili su to srednjoškolski profesori, inženjeri, trgovci, rukovodioci u poduzećima i dr. Zapovjednik bojne  bio je dobroćudan ali odlučan čovjek srednjih godina, čvrste tjelesne građe, s prirodnim autoritetom zapovjednika. Dva-tri puta odvezosmo se službenim kolima do Kupe kako bismo vireći iza ruševina bivšeg pogona Jamničke kiselice, skriveni od snajpera, promatrali što na suprotnoj obali radi neprijatelj.
Krajem studenoga konačno stigne službeni poziv da se javim u Remetinec radi preuzimanja opreme. U remetinečkoj kinodvorani formiraju se redovi časnika i vojnika u tišini prožetoj napetošću i uzbuđenjem. Na improviziranim stolovima i u kutijama ispod njih složene su uniforme, prsluci, cipele, opasači, naprtnjače, šljemovi... koje se od intendanata preuzimalo uz potpis. Dobijem i osobno oružje, pištolj. Sad sam dakle časnik hrvatske vojske.
Rečeno nam je da se kod kuće presvučemo, uzmemo najpotrebnije stvari i uvečer vratimo u Remetinec. Supruga se prenerazi kad ugleda vojnu opremu koju donesoh u torbi.
- Što će ti to?
- Pa vidiš. Idem u rat.
- Ti si poludio. Kakav rat?
- Rat. Vidiš da se zakuhalo. A ja ne želim sjediti u zapećku kao baba i čekati da mi bomba padne na glavu. Radije idem među vojnike koji se bore, mogu pomoći kao liječnik.
- A ja? Što će biti sa mnom? Ako je rat, što ću sama?
- Ti ćeš lijepo čekati da se vratim. Liječnici ne idu u juriše i ne pogibaju . Smiri se.
Uzalud uvjeravanje i umirivanje. Strepnja se riječima nije dala otjerati.
Povečeramo, složim osobne stvari, obučem uniformu. Kratak oproštaj i odlazak u mračnu zagrebačku noć.
Vojnički je život počeo u punom smislu tvrdo – tu noć prespavah na tvrdom podu remetinečke dvorane, doduše na pozornici s drugim časnicima a ne u parteru s "običnim" vojnicima, bez udobnosti civilne postelje, jastuka i pokrivača.
*
Sutradan nas vojnim autobusima otpreme u Kerestinec, dvorac u kojem su početkom drugog svjetskog rata bili zatočeni komunisti i drugi protivnici ustaškog režima  . Nakon rata služio za smještaj jedinica JNA za protuzračnu raketnu obranu. Ondje sam u7 dvije veće prostorije dijelio smještaj s drugim časnicima svog ranga – dakako i nadalje na podu, ali sad već u vlastitoj vreći za spavanje. Jedne večeri, kad smo već pozaspali, probudi nas jedan od časnika u poprilično "veselu" stanju premećući ručnu bombu "kašikaru" iz ruke u ruku i bacajući je u zrak poput žonglera.
- Budite se, pospanci! Kakvi ste vi ratnici? Treba malo večerne rekreacije! Hoćemo l' partiju rukometa! Ne budite tetkice, samo hrabro!
- Jesi li lud, ubit ćeš sebe i nas tom bombom, smiri se!
- Nema frke, gle kako leti, ko tica!
- Vidimo, vidimo, ali pusti nas da spavamo, a i ti se smiri.
- Baš ste mi vi neki pederi, sram vas bilo. Ni pićem ne nudite.
- No sjedni, popij nešto, ima domaće brlje.
- Daj brlju, a ja odoh u stožer, neka zapovijede buđenje!
Na svu sreću ondje ga smiriše, inače nije mnogo nedostajalo da nas ujutro stružu sa zidova.
Slijedećih smo dana popunjavali i ustrojavali jedinice, preuzimali opremu, obavljali tekuće poslove.... Sanitetski vod dobije transportni kombi preuzet od jedne građevinske tvrtke a putem veza s glavnim sanitetskim stožerom uspijemo iz kontingenta inozemne pomoći pribaviti i prava sanitetska kola s opremom, doduše za civilnu namjenu, ali smo se i njima mogli dičiti pred drugim sanitetskim postrojbama naše bojne.
Jedna od zadaća bataljonskog liječnika bila je i pregledavati unovačene rezerviste te odvajati one koji nisu sposobni za aktivnu vojnu službu. Nezahvalan posao kad se zna da će brigada uskoro na front. Tako je u ambulanti bilo stvarnih bolesnika ali i simulanata, da ne spominjemo i preporuke, intervencije "sa strane", pa i po koji pokušaj podmićivanja.
Trebalo je i popuniti zalihu lijekova i sanitetskog materijala. Dobijem nalog da to preuzmem u središnjem skladištu na Ksaveru. Ono se nalazilo u sklopu novoizgrađenih zgrada dio kojih je pripadao naftnoj tvrtki INA-i (danas je ondje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi). Posred hladne betonske hale veličine nekoliko teniskih terena i uza zidove bili su poredani žičani boksovi sa svim mogućim lijekovima dobivenim putem donacije iz inozemstva – neki uredno složeni i razvrstani u izvornim pakiranjima, a neki načeti ili zastarjeli, nabacani zbrda-zdola. Ustvari, mnogo medicinskog otpada, očigledno prikupljenog dobrotvornim akcijama u kojima su se dobronamjerni građani europskih susjeda rješavali svojih kućnih apoteka. Kasnije je sanitetska služba uložila povelik napor da se iz tako prikupljenih lijekova izdvoje upotrebljivi, a neupotrebljivi propisno uklone, dakako uz odgovarajući trošak. Toliko o naličju nekih humanitarnih akcija za pomoć ugroženoj Hrvatskoj.
Među uredno pakiranim i složenim lijekovima bilo je i opijatnih sredstava za ublažavanje boli u ranjenika i operiranih osoba. Među narkomanima ti bi lijekovi dakako imali dobru prođu, a moglo ih se uzeti po volji, praktički bez kontrole. Moji su bolničari, dakako za šalu, predlagali da kolica u koja smo stavljali potrebne lijekove napunimo opijatima, s obrazloženjem da moramo biti spremni pružiti pomoć i civilnom pučanstvu u slučaju velikih ratnih razaranja....
Poslije desetak dana provedenih u Kerestincu cijela brigada položi svečanu prisegu na vojnom poligonu u Samoboru, a uskoro zatim stigne naredba za odlazak na front. A čim se počelo šuškati da ćemo uskoro na front uvelike se povećao priljev u ambulantu. U zadnji čas prije polaska nudilo se i po sto do dvjesto maraka (pristojna svota za ono vrijeme) za poštedu...
*
Na dan D, početkom prosinca 1991, kolona autobusa i kamiona s vojskom i opremom krene ujutro iz Kerestinca lokalnom cestom do autoputa, autoputom do Zagreba, pa Savskom cestom do Jadranskoga mosta i dalje Velikogoričkom cestom krz Veliku Goricu prema Sisku. Usput majke, sestre, supruge i djevojke mahanjem i zabrinutim pogledima ispraćaju svoje najmilije na front..... Mene supruga zaskoči dok je kolona stajala i odvuče me u obližnju banku kako bih potpisao punomoć za raspolaganje plaćom na tekućem računu – ako nedajbože zaglavim na fronti...
Postojala je opasnost da neprijatelj otvori topovsku paljbu na kolonu ali to se začudo nije dogodilo. Ili pokret tako velike vojne formacije doista nije privukao pozornost, ili se smatrao neopasnim manevrom, ili su nas puštali što bliže k sebi kako bi granatiranje bilo djelotvornije? U svakom slučaju, dok smo prolazili kroz Veliku Goricu pala je na periferiji grada tek po koja granata, a zatim je u Lekemiku kolona stala na otvorenoj cesti čekajući da padne mrak. Pod okriljem noći prođemo kroz Sisak da bismo se konačno rasporedili po selima duž Save. Našu bojnu zapadne raspored u selu Preloščici, a sanitetski vod dobije smještaj u zgradi škole. Tu se po mraku uselimoi organiziramo. Druge dvije bojne rasporediše se u selima Gušće i Kratečko.
Slijedećih nekoliko dana prođu u iščekivanju odlaska na "pravi" front jer je bilo jasno da je sadašnja pozicija zapravo pripremni položaj. Šuškalo se da će nas poslati preko Kupe prema Glini, ali pouzdanih informacijana na mojoj zapovjednoj razini nije bilo. Slijedećih nekoliko dana prođe u rutinskim poslovima ambulantnih pregleda, uvježbavanja bolničara, popune materijala i obilaska okolnog terena. Duž Save bilo je usidreno nekoliko šlepova koji su se činili prikladnima za prihvaćanje i smještaj ranjenika, pa je protuobavještajna služba proširila tu (dez)informaciju ne bi li neprijatelj povjerovao da brigada namjerava zadržati položaj duž Save ili, možda, napasti iz tog pravca.
Moj dotadašnji zamjenik bude iznenada povučen a dodijele mi novoga, pametnog i prijaznog mladog liječnika  koji je kasnije preuzeo moju dužnost.
Kad smo već i sami počeli vjerovati u "patku" da ostajemo raspoređeni u selima duž Save stigne konačno zapovijed za pokret, dakako usred noći. Uvečer zapovjednici satnija budu pozvani u stožer da preuzmu rasporede i zadatke, a ja oko ponoći dobijem zapovijed da sanitetski vod pođe na začelju satnije. Pod okriljem noći brigada napusti Preloščicu, Gušće i Kratečko, nastavi lokalnom cestom duž Kupe rasporedi se između sela Farkašića i Pokupskoga. Noć je bila izuzetno hladna, vjerojatno petnaest stupnjeva ispod ništice tako da sam se doslovce smrzavao u kabini sanitetskog vozila.
Za prijelaz preko Kupe i prodor na neprijateljski teritorij bila je izabrana riječna okuka kod sela Šišinovac. Naša obala Kupe bila je strma, s vikendicama i seoskim kućama na padini prema rijeci i duž ceste koja je išla po hrptu. Na drugoj (neprijateljskoj) strani bilo je ravno polje obraslo kukuruzom široko kilometar-dva na.kraju kojega se zemljište blago uzdizalo, obraslo šumom. Na kraju polja, uz šumu,  naziralo se selo Stankovac. Ondje je neprijatelj.
Kad stigosmo na odredište već se s druge obale čulo puškaranje. Kako smo kasnije doznali, to su se izviđačke i diverzantske jedinice sastavljene od iskusnih ratnika i pridodane našoj brigadi prešle preko Kupe i uništile isturenu neprijateljsku posadu smještenu u usamljenom štaglju nasred polja. je Tako je stvoren mostobran koji omogućio prebacivanje naših postrojbi na drugu obalu.
Za to je vrijeme naša kolona stajala na cesti čekajući zapovijed za daljnji pokret, ali zapovijed nikako da stigne. Čekanje se odužilo znatno preko zadanoga roka za prijelaz preko Kupe ali nema informacija što se čeka. Potaknut znatiželjom otputim se s jednim bolničarom pokrajnjom cestom kroz šumu u smjeru Kupe nadajući se da ćemo izbiti na čistinu s koje bi se vidjelo što se zbiva na drugoj obali. Šuma miruje, kroz krošnje prve sunčane zrake, s druge obale puškaranje i gruvanje mina, a nas dvojica idemo cestom kao da smo u šetnji a ne u neposrednoj blizini fronta.... Stignemo do čistine na kojoj je ukopana povelika haubica a oko nje sjede i puše topnici. Gledaju nas nepov jerljivo, kao da smo špijuni (što smo doista i mogli biti).
- Dobar dan, mi smo iz saniteta. Izviđamo teren radi eventualnog smještaja sanitetske baze.
- A, tako. Iz koje ste brigade?
- Iz ..... (promrmljam nešto nerazumljivo – nikad dovoljno opreza). Upravo smo stigli. A vi se odmarate? Štedite streljivo?
- Sad je stanka. "Rokali" smo po "čedama" noćas i jutros, do nedavno.
- Zar naslijepo? Odavle se bai i ne vidi druga strana?
- Eh, imamo mi svoje koordinate! No sjedite, popušite s nama.
- Hvala, moramo se vratiti. Dobra vam zabava, momci!
Užurbano se vratimo do kolone ali ona još miruje. Čekanje.
Konačno pokret, ali ne za dugo. Za smještaj saniteta odredilo nam poveću seosku kuću s gospodarskim zgradama nedaleko od ceste. Šoferi uvezu kombi i sanitetsko vozilo u dvorište a moj pomoćnik i bolničari počnu iznositi opremu uređivati prostorije za prihvat ranjenika. Čujemo da pontoni prevoze našu prvu satniju na drugu stranu. Počelo je dakle forsiranje Kupe, ali s debelim zakašnjenjem – umjesto u zoru, tek oko deset sati prijepodne.
S dvojicom bolničara pođem nizbrdo duž kolnoga puta koji kroz jarugu vodi prema obali. Ususret se punim gasom penje sanitetsko vozilo prve satnije. Vozač blijed i uplašen.
- Što je, čemu žurba?
- Vozimo ranjenika.
- Gdje je ranjen? Čime? Treba li pomoć?
- U stopalo je ranjen, prije ukrcavanja u ponton za prijevoz na drugu obalu. Slučajno mu opalila vlastita puška. Naš ga je liječnik zbrinuo, sad ga vozimo u našu sanitetsku postaju.
Prisjetim predavanja iz ratne kirurgije sa studija i ŠARSO-a, kao da se taj čas otvorio pretinac s nekoć pohranjenim pa zaboravljenim znanjem. "Ponekad vojnici u strahu od smrti ili teških ozljeda pribjegavaju samoranjavanju – opale puškom u vlastito stopalo... Prislone li oružje na hrbat stopala tako da zrno prođe između kostiju tarzusa, ozljeda nije odveć teška ali osigurava sanitetsko zbrinjavanje i evakuaciju umjesto izlaganja pogibelji na bojišnici...."Odakle bi momak znao taj vojnički "trik"? Usmenom predajom od sudionika prethodnoga rata? Ili se ipak radi o nepažnji zbog uzbuđenja uoči okršaja?
Propustimo sanitetsko vozilo svojih kolega i nastavimo niz jarugu. Nadomak obale zaklonimo se iza napuštene zgrade i promatramo ukrcavanje naših vojnika i vozila u pontone koji ih prevoze na drugu obalu. Neprijatelj se pritajio, tu i tamo proleti minobacački projektil iznad naših glava i eksplodira visoko gore blizu ceste. Zar neprijatelj ne vidi da je u tijeku desant? Zašto ne gađa jače po obali i pontonima? Možda smo u mrtvom kutu? Ili je to njihova taktika da nas puste na svoju stranu, bliže k sebi, pa da onda raspale?
Izvirujem iza kuće i duž ograde se primičem bliže obali.
- Doktore, čuvajte se – opominje me moj bolničar. Opasno je.
- Znam, znam. Ali morali bismo sanitet prebaciti na drugu stranu. Ne možemo pustiti naše pred neprijatelja bez sanitetske zaštite.
- To će teško ići, doktore. Vidite, ovi pontoni nemaju ravno dno nego žljebove za kotače a po sredini je povišeni greben. Primjereni su za vojna vozila s velikim kotačima i visokim gazom. Naše civilno sanitetsko vozilo neće se ukrcati.
- A kombi?
- Niti on.
- Onda moramo na drugu stranu bez vozila, samo s priručnim materijalom i pješice.
- Ne zamjerite, doktore, ali ja ne bih. Može se poginuti.
- Dakako, ali .... ne možemo ostati ovdje dok su naši momci na onoj strani.
- Ne mogu, ne želim izgubiti glavu. Nedavno sam se oženio i imam malo dijete. Moram se vratiti živ i zdrav svojoj obitelji.
- A što ste po zanimanju?
- Stjuard u kolima za spavanje. Stalno u pokretu, rijetko kada kod kuće.
- Onda supruga doista želi da budete uz nju. Hajde, vratite se u našu bazu i pošaljite drugu dvojicu koji će sa mnom na drugu stranu. Neka uzmu sanitetski materijal koji mogu ponijeti, uključivši i nosila. Požurite, dok još ne gađaju minama.
Uskoro se vrate dvojica hrabrijih, s materijalom i nosilima. Ukrcamo se u prvi slobodan ponton i prebacimo na drugu stranu Kupe. Ondje u šikari duž obale zasjeli vojnici – i čekaju.
- Što je, što se čeka? – pitam zapovjednika, u civilu direktora jedne veće tvrtke.
- Nismo još dobili zapovijed za daljnje nastupanje.
- Zašto? Zar specijalci nisu već jutros oslobodili put?
- Ne zna se je li polje minirano.
- Pa kako su onda specijalci došli do štaglja s isturenom neprijateljskom posadom i dalje, do sela?
- Kroz uski koridor koji od nas vodi prema štaglju. Kao što vidite ovo je polje bilo kukuruzište, a budući da su kukuruzi posječeni možemo pretpostaviti da nije bilo zasijano minama. Ipak treba provjeriti. Čekamo da se to učini. Osim toga izviđači moraju provjeriti nije li se neprijatelj vratio i prikrio ondje u šumi na rubu polja. Čeka se, doktore.
Pođem do zapovjednika izviđačkog voda s kojim sam se za vrijeme priprema sprijateljio kako bih doznao ima li on više informacija. Bio je to okretan, bistar i hrabar čovjek četrdesetih godina, u civilu automehaničar i dobar sportaš. Sada napet uoči odlaska u nepoznato, ali odlučan. Nije mi rekao ništa više od onoga što sam već znao.
Konačno se u ranim poslijepodnevnim satima izviđači vrate i potvrde da neprijatelja nema u obližnjoj šumi niti u selu Stankovcu. Selo napustiše bez borbe. Oko sela je nekoliko naših tenkova koji su se prebacili preko Kupe uzvodno od nas.
Padne zapovijed za pokret i vojska u koloni po jedan krene preko kukuruzišta, pored štaglja u kojoj je bila isturena neprijateljska posada i dalje sve do gornjeg kraja polja gdje je počinjala rijetka šumica. Ondje se teren uzdizao i tako činio prirodan zaklon od izravne topovske paljbe s onu stranu padine. Nastavljamo dalje po rubu polja, paralelno s Kupom, zaklonjeni padinom. Sad je neprijatelj počeo gađati minobacačima, ali neprecizno tako da su mine letjele iznad naših glava i rasprskavale se u kukuruzištu daleko od kolone.
U sumrak koji se tog hladnog prosinačkog dana počeo hvatati već oko četiri sata popodne stignemo u napušteno selo Stankovac. Nastavljamo cestom koja se dalje penje kroz šumu i otprilike kilometar nakon sela čini oštru okuku. Ondje se zaustavimo.
- Što je? Zašto smo stali?
- Izviđači javljaju da su u šumi, dalje uz cestu, ukopani neprijateljski tenkovi. Cestom se ne može dalje.
- I?
- Moralo bi se popreko kroz šumu. Ali to sada nije moguće, hvata se mrak.
Nakon kraćeg čekanja i neizvjesnosti siže naredba da se povučemo i vratimo u Stankovac. Ondje ćemo prenoćiti, a sutra dalje.
Vraćamo se u selo u potpunoj pomrčini. Mjeseca nema, baterije se ne smiju upotrebljavati. U gužvi izgubim kontakt sa svojom jedinicom i bolničarima. Budući da se vojska već rasporedila po kućama a vani ostale samo straže, nije bilo druge nego se u potpunom mraku uvući u prvu kuću. Ondje prespavam među neznancima.
Čim se razdanilo započe minobacačka i topovska paljba. Prostruji glas da neprijateljski tenkovi nadiru cestom kojom smo sinoć pošli pa se vratili, te da su neprijateljski diverzanti zaskočili i pobili jednu od naših tenskovskih posada. Uspijem naći svoju jedinicu i bolničare te organiziramo sanitetski punkt u jednoj od seoskih kuća.
Neprijateljska minobacačka paljba postaje sve preciznija, mine padaju po selu. U sanitetski punkt dolazi zadihani teklič po hitnu pomoć za ranjenika. S jednim bolničarom polazim za tekličem držeći se jaraka i ograda. Na sreću mine lete iznad nas, nismo izravno ugroženi. Za nekoliko minuta stižemo do ranjenika ali je on nažalost već mrtav. Krhotina od mine pogodila ga je u natkoljenicu i prerezala bedrenu arteriju tako da je iskrvario unatoč povesci koju mu staviše kao prvu pomoć. Bio je zapovjednik voda i netom prije ranjavanja raspoređivao je vojnike po zaklonima, zaboravivši pritom i na vlastitu sigurnost. Odredim da pokojnika stave na stranu, registriram osobne podatke i vrijeme smrti, i vratim se istim putem do svojih.
Minobacačka paljba prestaje ali se iz pravca kojim smo sinoć pošli pa vratili čuje puškaranje. Prostruji glas da neprijatelj nadire prema selu. Doista, vojnici koji su branili taj pravac počinju se povlačiti i puškaranje je sve bliže. Zavlada strah i panika, i vojnici koji su još ostali u selu počnu se najprije jedan po jedan a zatim u sve većem broju povlačiti preko polja natrag do Kupe. Moji bolničari i ja ostadosmo među posljednjima.
U tim časovima mozak radi grozničavo ali još racionalno. Što da radim? Ne valja ostati u selu kad više nema obrane, ne valja bježati preko polja prema Kupi kao pokretna meta – kako god okreneš, ne valja. Odluku olakšaju moji bolničari.
- Doktore, idemo odavle. Vidite da svi drugi odoše.
- Kamo ćemo?
- Prema Kupi, doktore. Ondje je sigurnije. Doći će naši pontonima i prebaciti nas na preko rijeke.
Poslušam, te se duž jarka i živice što su od sela išli ravno preko polja do Kupe provučem do obale. Sad smo otprilike dva kilometra nizvodno od mjesta na kojem smo jučer prešli rijeku. Obala je strma, obrasla šibljem, oko metasr i pol iznad vode, i pruža kakav-takav zaklon od puščane vatre. Ali tuku minobacači, mine padaju po polju, u rijeku, na drugu obalu. Nema šanse da pontoni dođu do nas i prebace na drugu stranu. Neki se vojnici provlače duž obale prema mjestu jučerašnjeg prelaska, ali to ide sporo jer je obala strma, zaleđena i skliska. Drugi se odlučuju, onako odjeveni, zaplivati ledenom Kupom koja je na tom mjestu široka tridesetak metara, pa što bude. Na drugoj obali, dok pužu uzbrdo, laka su meta za odstrijel. Neprijatelj već otvara vatru po plivačima i penjačima, i sve je bliže selu.
Što sad? Premda sam dobar plivač i premda sam zimi nekoliko puta preplivavao Savu, ne ide mi se u ledenu Kupu, pa da me neprijatelj gađa kao patku. A pridružiti se ostalima koji se duž strme obale vuku uzvodno riskantno je jer to ide sporo pa će neprijatelj za čas izbiti na obalu i postrijeljati nas iz neposredne blizine. Nema nijednog časnika da organizira otpor. Moji se bolničari odlučuju za povlačenje duž obale i zovu me da pođem za njima. Ipak odlučujem nešto drugo. Vratit ću se u selo! Ta ja sam liječnik! Ostat ću uz vojnika koji je jutros poginuo i kad neprijatelj uđe u selo predat ću se i tražiti da sa mnom postupaju u skladu s ratnim propisima! (Nisam ni pomislio da bi me neki pijani bradonja mogao ustrijeliti čim me ugleda.)
Rečeno – učinjeno. Istim putem kojim sam došao do Kupe otpužem natrag u selo i sjednem u zaklon pored poginuloga kojeg ostaviše na mjestu koje sam jutros odredio. Čekam mirno jer sam odluku donio. Paljba i dalje traje, sada tuku po Kupi i obalama. Dobro je da nisam ostao ondje!
Nakon desetak minuta tutanj iz pravca kojim nastupa neprijatelj.Tenkovi! Čiji? Ulazi li neprijatelj u selo? Dotutnji tenk – naš! Na njemu zapovjednik bojne, zapovjednik prve satnije i još jedan časnik.
- Što je, doktore? Što čekate ovdje? Zašto se niste povukli s ostalima? Mi smo zadnja posada  - koja je branila selo. Neprijatelj nadire za nama, povlačimo se. Penjite se na tenk, brzo!
- U redu, ali što ćemo s pokojnikom?
- Dajte i njega gore, brzo!
Popnem se, povučemo i pokojnika, i tenk zatutnji kroz selo prema jučerašnjem mjestu prelaska preko Kupe. Preko nas lete mine, iza nas puškaranje, ali nasreću ništa po nama. Ususret dolazi drugi tenk, zaustavlja se. Tenkisti se nešto dogovaraju, ne čuje se o čemu. Ja sam na tenka s koje dolazi neprijateljska paljba i strepim hoće li nešto doletjeti, a ako doleti, prvi sam na udaru.... Ta minuta-dvije koliko je trajao dogovor tenkista činili su mi se kao vječnost!
Konačno tenk zapraši do mjesta evakuacije. Ondje pontoni preuzimaju vojsku i prevoze na drugu stranu a neki patroliraju duž obale i skupljaju one koji se pješice provlače šikarom pored vode. Skinemo pokojnika s tenka, položimo na nosila i predamo posadi jednog pontona da ga prevezu na drugu obalu. Prebacim se i ja i požurim uzbrdo do svog saniteta da vidim što se zbiva. Moj zamjenik me informira da su neko vrijeme bili pod žestokom paljbom višecjevnih raketnih bacača (VBR) ali na sreću bez pogodaka. Zbrinuli su nekoliko lakših ranjenika i promrzlih vojnika koji su preplivali Kupu. Svi su evakuirani prema Velikoj Gorici.
Odlučim s dvojicom bolničara vratiti se na obalu za slučaj da bude još ranjenih ili promrzlih. Krijemo se iza one napuštene zgrade i pratimo prebacivanje zadnjih vojnika na našu stranu. Minobacačka je paljba trenutno prestala, ali odjednom – tres u neposrednoj blizini! Mina je eksplodirala uz samu obalu, takoreći točno na mjestu na kojem pristaju pontoni. Odmah zatim uzbuđenje i strka. Pored nas projure nosila s ranjenikom.
- Stanite, vratite se! Što je? – vičemo za njima ali nas ne čuju, grabe uzbrdo. Pošaljem jednog od bolničara za njima. Ne vraća se.
- Što se dogodilo? – pitam skupinu na obali.
- Ranjen je zapovjednik satnije! Mina mu odnijela nogu. Iskrvario je takoreći na licu mjesta.
- Je li mu stavljena poveska, zavoj?
- Da, učinili su nešto, i odmah pojurili u sanitet.
- Zašto me niste zvali?
- Nismo znali da ste ovdje.
- Kako niste, pa javio sam se čim sam stigao ovamo!
Nažalost, bio sam se javio samom zapovjedniku koji je stajao tik uz obalu i nadgledao evakuaciju. Neko sam vrijeme stajao uz njega a zatim sam se odmaknuo kojih dvadesetak metara, u zaklon. Na svoju sreću.
Evakuacija vojnika preko Kupe završava u ranim poslijepodnevnim satima. Na drugoj obali ostaju tenkovi i teže oružje, po kukuruzištu odbačeno osobno oružje i ranci. Poraz.
Vraćam se u svoje sanitetsko mjesto, čekamo daljnje naredbe. Nema ih. Vojska potiho napušta položaje i odlazi. Moramo dakle i mi. Odlazimo među posljednjima.
Sa svojim dvama vozilima priključujemo se koloni i cestom kojom smo jučer stigli vozimo natrag, prema cesti za Veliku Goricu. Prestižemo vojnike koji idu pješice, uzimamo k sebi koliko možemo. Usput stiže nalog da šoferi odvezu vozila u velikogoričku vojarnu a mi kućama na odmor, čekati daljnje zapovijedi.
Stignem doma predvečer, promrzao, i legnem u vruću kupelj. Ne vjerujem da sam još prije nekoliko sati gledao smrti u oči i razmišljao o tome hoću li zaplivati preko ledene Kupe kao meta neprijateljskim strijelcima ili čekati u šiblju da me ustrijele iz blizine. Iz perspektive tople kupelji sve je to izgledalo poput sna. Pravi strah osjetih tek te noći kad sam polubudan, u košmaru, proživljavao događaje protekloga dana, stenjao i bulaznio.
Nakon dva dana pozovu me u velikogoričku mrtvačnicu radi identifikacije poginulih. Pokojnik kojem na neki način mogu zahvaliti što sam izvukao živu glavu jer sam uz njega dočekao spasonosni tenk pogrešno je identificiran jer pri sebi nije imao nikakvih dokumenata. U džepu je nađen samo papirić na kojem je pisalo ime jednog od pripadnika njegova voda koji je ustvari bio živ i zdrav! Radilo se naime o tome da sam pokojniku, kao zapovjedniku voda, prijew dva dana napisao ime vojnika kojem je odobreno bolovanje.
Zamjenik zapovjednika bojne (koji je preuzeo zapovjedništvo) sazove nakon nekoliko dana odmora časnike na sastanak kako bi se razmotrili razlozi neuspjeha. Pronosile su se glasine da je neuspjehu ofanzive možda kumovala i "peta kolona"! Naša je ocjena bila da je bojna obavila postavljeni zadatak, ali je cijela akcija zatajila jer drugi dijelovi brigade nisu na vrijeme prešli Kupu. Također je ocijenjeno da ljudstvo nije bilo dovoljno uvježbano jer je vrijeme za pripremu mobiliziranih rezervista bilo prekratko.
Naknadno je svaki časnik trebao za protuobavještajnu službu dati pisanu izjavu s vlastitom analizom razloga neuspjeha. Imao sam i razgovor "u četiri oka" s načelnikom stožera bojne. Ponovio sam gledište da ljudstvo nije bilo dovoljno spremno za postavljeni zadatak.

*
Nakon kratkog kućnoga odmora stiže naredba da se brigada ponovo okupi, ovaj puta u vojarni na Čermomercu koju je jugovojska upravo napustila. Ondje sanitet dobije na raspolaganje napuštenu ambulantu u kojoj je ostao samo najnužniji namještaj i pomoćnu prostriju za smještaj osoblja. U svakom slučaju znatno bolje nego u Kerestincu ili Preloščici! Ondje sam imao pune ruke posla sa svakovrsnim zdravstvenim problemima pripadnika svoje postrojbe – od banalnih prehlada, lumbaga i pogoršanja postojećih kroničnih bolesti do akutnih stanja tjeskobe (anksioznosti) koja su očigledno bila posljedica straha pretrpljenog na Kupi. Zapravo sam se tada suočio s tzv. posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) o kojem se kasnije uvelike pisalo u stručnoj literaturi a u ono je doba još bio nedovoljno poznat.
Tijekom nekoliko tjedana provedenih na Černomercu brigada se intenzivno uvježbavala i osposobljavala. U podsusedskom kamenolomu i na streljani uvježbavalo se rukovanje oružjem i pješačilo na Sljeme radi stjecanja fizičke kondicije. Brigadi su pridodani strani plaćenici koji su ljudstvo obučavali vojnim vještinama – maskiranju, prikrivanju, prikradanju, nastupanju, odstupanju, borilačkim vještinama i sl. Među njima je bio i jedan potomak naših iseljenika koji je završio vojnu obuku u američkom Westpointu.
U vojarni na Černomercu dočekasmo Božić i Novu godinu 1992. Na Badnjak je moj zamjenik od kuće dobio povećeg šarana pečenog u pećnici a jedan od bolničara s kulinarskim sklonostima pripremio je izvrsnu paštetu od sardina! Usdkoro smo doživjeli i međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. Tog nas dana svečano postrojiše u dvorištu vojarne, svirana je himna i održan prigodan govor.
Poslije Černomerca prekomandiralo nas najprije u Božjakovinu (selo istočno od Zagreba, nedaleko od Dugog Sela) gdje provedosmo nekoliko dana pod šatorima, a zatim u Čazmu, gradić šezdesetak kilometara od Zagreba. Za smještaj saniteta određen je Dom zdravlja tako da sam na raspolaganju imao lijepu i dobro opremljenu ambulantu. Osim rada u ambulanti zadatak mi je bio obilaziti postrojbe smještene u Čazmi i oko nje. Na tim je obilascima trebalo kontrolirati higijensko-epidemiološke uvjete radi prevencije zaraznih bolesti. U sjećanju mi se kao čudom obnoviše znanja iz epidemiologije stečena prije tridesetak godina na studiju i u ŠARSO-u i pohranjena negdje u zakutcima pamćenja.... Doista se pamćenje mobilizira u posebnim uvjetima, onda kad je potrebno. Do tada miruje u kondenziranu obliku.
U Čazmi dočekam i proljeće 1992. Budući da me život u pozadini baš i nije ispunjavao "ratničkim ponosom" zamolim za otpust iz vojske, što bi odobreno krajem travnja 1992. Propustio sam, nažalost, odlazak svoje postrojbe na dubrovačko ratište u ljeti 1992. Ondje je sanitetom druge satnije zapovijedao moj zamjenik i nasljednik.

Dodatak
Više o ratnom putu 102. zagrebačke brigade i o operaciji na Kupi može se naći više podrobnosti na mrežnim stranicama
http://www.102brigada.hr/o-brigadi
http://www.domovinskirat.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=63:102-brigada-hv-novi-zagreb-zagreb&catid=17&Itemid=201
http://hr.wikipedia.org/wiki/102._brigada_HV

 

biografija2005

I. PODACI O ŽIVOTU

Osobni podaci
Rođen 1936. u Zagrebu.
Hrvat, hrvatski državljanin.
Oženjen, 1 dijete (r. 1968), 4 unučadi (r. 1991, 1995, 1996, 2008).

Obrazovanje
Osnovna škola u Bosanskom Brodu (1942-6).
Srednja škola u Zagrebu (1946-8), Beogradu (1948-51) i Zagrebu (1951-4).
Studij medicine, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1954-60).

Akademski stupnjevi
Magisterij eksperimentalne biologije i medicine, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1964.
Doktorat medicinskih znanosti iz područja fiziologije, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1965.
Naslovni docent Onkologije pri Katedri za radiologiju i opću kliničku onkologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1971.
Naslovni izvanredni profesor Onkologije, ibidem, 1975.
Naslovni redovni profesor Onkologije, ibidem¸ 1981.
Naslovni redovni profesor pedijatrije, Medicinski fakultet Sveučilišta  “Josip Juraj Strossmayer” u Osijeku, 2000.
Redovni profesor pedijatrije, Medicinski fakultet Sveučilišta  “Josip Juraj Strossmayer” u Osijeku, 2001.
Redovni profesor pedijatrije, Medicinski fakultet Sveučilišta  u Mostaru, 2001.

Zaposlenja
Institut "Ruđer Bošković" , Zagreb (1960 - 2001)
Klinička bolnica Osijek, kumulativni radni odnos (1994-7 i 2001-3)
Medicinski fakultet Sveučilišta u Osijeku, kumulativni radni odnos (2001- 2004)
Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, ugovorni radni odnos (1998 – sada)
Sveučilišna klinička bolnica Mostar, ugovorni radni odnos (2009 – sada)
Opća bolnica "Dr. Andrija Štampar", Slavonski Brod (2002-sada)

Napredovanje u službi
Asistent, Institut "Ruđer Bošković", Zagreb, 1961-69.
Znanstveni suradnik, ibidem, 1970.
Viši znanstveni suradnik, ibidem, 1973.
Znanstveni savjetnik, ibidem, 1977.
Znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, ibidem, 1994.

Funkcije
Direktor Odjela eksperimentalne biologije i medicine Instituta "Ruđer Bošković", 1970-7
Predsjednik Poslovodnog odbora Instituta "Ruđer Bošković", 1974-6
Predsjednik Znanstvenog vijeća Odjela eksperimentalne biologije i medicine Instituta "Ruđer Bošković", 1982-6 
Koordinator Republičkog Znanstvenog vijeća za molekularnu genetiku, 1986-9.
Odgovorna osoba za gradnju Sveučilišnog centra za molekularnu genetiku, 1989-90.
Voditelj Službe zaštite na radu Instituta “Ruđer Bošković”, 1992-7.
Voditelj Hematološko-onkološkog odsjeka Dječjeg odjela Kliničke bolnice Osijek i znanstveni konsultant KB Osijek, 1994-7
Predsjednik Upravnog vijeća Kliničke bolnice Osijek, 2000 - 2001.
Član Upravnog vijeća Instituta “Ruđer Bošković”, 2000 - 2001.
Vršitelj dužnosti ravnatelja Instituta “Ruđer Bošković”, 2000 - 2001.
Predsjednik Odbora za etiku Instituta “Ruđer Bošković”, 2000 - 2003.
Član Upravnog vijeća Poliklinike za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr. Drago Čop”, Zagreb, 2000 – 2003.
Pročelnik Klinike za pedijatrija Kliničke bolnice Osijek 2001 – 2003
Predstojnik Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, 2001 – 2004
Predstojnik Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2001 – 2011
Predstojnik Klinike za pedijatriju Sveučilišne bolnice Mostar 2009 – 2011
Predsjednik Odbora za doktorate i magisterije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2008 – sada

Znanstveno i stručno usavršavanje
Poslijediplomski studij Eksperimentalne medicine i biologije, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1961-3).
Stručno usavršavanje na području eksperimentalne transplantacije koštane srži, Radiobiological Institute TNO, Rijswijk, Nizozemska (1966-8)
Stručno usavršavanje na području kliničke transplantacije koštane srži, Fred Hutchinson Cancer Research Center, Seattle, WA, SAD (1986-7)
Poslijediplomski studij Pedijatrije, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1978-80.
Specijalizacija Pedijatrije, Klinički bolnički centar, Zagreb, 1977-81.

Sadašnje znanstveno i stručno zvanje
Znanstveni savjetnik, Institut "Ruđer Bošković, Zagreb, od 19. srpnja 1977 (sada u trajnom zvanju).
Naslovni redovni profesor Onkologije pri Katedri za radiologiju i opću kliničku onkologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 20. svibnja 1981. (sada u trajnom zvanju).
Naslovni redovni profesor pedijatrije pri Katedri za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, od 3. listopada 2000.
Redovni profesor  pedijatrije i predstojnik Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, od 1. lipnja 2001. (sada u trajnom zvanju).
Redovni profesor  pedijatrije i predstojnik Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, od 7. svibnja 2001.


II. ZNANSTVENA I STRUČNA DJELATNOST

A. Kvalifikacijski radovi

"Učinak injekcije tuđih stanica u subletalno ozračene primaoce"
 Magistarski rad, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1963.
"Smrtonosni učinak homolognih splenocita na miševe subletalno ozračene rendgenskim zrakama i modifikacija tog učinka"
Doktorska disertacija, ibidem, 1964.
"Reakcija kalema protiv domaćina u liječenju leukemije miševa"
Habilitacijski rad, ibidem, 1971.


B. Objavljeni znanstveni i stručni radovi

Molim vidjeti odgovarajuće priloge.

C. Znanstveni i stručni projekti

1977 – 2008 nositelj ili sunositelj osnovnih znanstvenoistraživačkih ugovora s Republičkim Fondom za znanstveni rad odn. Ministarstvom znanosti i tehnologije RH.
1972 – 2001 nositelj desetak ugovora u okviru suradnje sa SAD, Njemačkom, (bivšim) SSSR i Italijom.
1975 – 1985 nositelj nekoliko istraživačkih ugovora sa zdravstvenim ili privrednim ustanovama (Klinički bolnički centar Rebro, Klinička bolnica sestara milosrdnica, “Medex” Ljubljana).
2001 – 2002 nositelj dvaju razvojno-straživačkih projekata Ministarstva znanosti i tehnologije RH.

Podrobnosti molim vidjeti u popisu ugovora.


D. Organizacija znanstvenih i stručnih skupova

IV. Simpozij Društva imunologa Jugoslavije, u okviru VIII. Kongresa Jugoslavenskog društva za fiziologiju, Opatija, 24.-28.IX.1973. (suorganizator)
V. Simpozij Društva imunologa Jugoslavije, Stubičke Toplice, 1975. (suorganizator)
Fourth Annual Conference of the International Society for Experimental Hematology, Trogir, 21.-25.IX.1975.
Izložba "Susret znanosti i umjetnosti", Zagreb, 6.XI.1975.
Savjetovanje o potrebi i mogućnostima transplantacije koštane srži, Stubičke Toplice, 14.-15.X.1977.
Stručno savjetovanje o lokaciji i organizaciji Centra za transplantaciju koštane srži, Samobor, 18.X.1978.
Stručno savjetovanje o organizaciji Savjetovališta za onkologiju dječje dobi,
Zagreb, 1986.
VI. Kongres hematologa i transfuziologa Jugoslavije (s međunarodnim sudjelovanjem), Zagreb, 7.-10.X.1990.


E. Uredništvo znanstvenih i stručnih časopisa

Periodicum Biologorum, Zagreb – član Uredničkog odbora, od 1969.
European Journal of Clinical and Biological Research, Paris (kasnije Biomedicine odn. Biomedicine and Pharmacotherapy; indeksiran u Current Contents), Paris - član uredničkog odbora u 3 mandata, 1970 - 1982.
Haema, Atena (indeksiran u elektroničkim bazama podataka), član uredničkog odbora 2002-2006


F. Članstvo i funkcije u znanstvenim i stručnim društvima

Hrvatski liječnički zbor
Hrvatsko društvo za hematologiju i transfuziologiju (predsjednik 1982   1990)
Hrvatsko pedijatrijsko društvo
Hrvatsko kancerološko društvo
Hrvatska akademija medicinskih znanosti (redovni član, od 1974)
Hrvatsko imunološko društvo (predsjednik 1973-4 i 1974-6)

American Association for Cancer Research
European Association for Cancer Research
European Hematological Association
Immunological Society
International Society for Experimental Hematology
The New York Academy of Sciences
Transplantation Society


G. Znanstvene i stručne nagrade i priznanja

Nagrada grada Zagreba za izuzetne uspjehe u znanstvenoj, stručnoj i društvenoj djelatnosti, 1973.
Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama, 1974.
Nagrada Hrvatskog liječničkog zbora "Dr. Pavao Ćulumović", za rad na unapređenju medicinske znanosti, 1974.
Povelja "Liječničkog vjesnika" za doprinos pisanoj medicinskoj misli, 1977.
Povelja Kancerološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske, za rad, zalaganje i djelovanje na unapređenju kancerologije u Hrvatskoj, 1978.
Republička nagrada "Ruđer Bošković" za značajnu znanstvenu djelatnost u oblasti medicine - područje eksperimentalne hematologije i onkologije, 1986.
Orden rada sa zlatnim vijencem, 1987. 
Diploma Zbora liječnika Hrvatske, za doprinos u razvoju zdravstvene zaštite, unapređenje struke i razvoj znanstvene misli, 1991.
Spomenica Domovinskog rata, 1992.
Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, 1998.
Nagrada “Europski krug” Europskog pokreta Hrvatska, za izvanredne zasluge na afirmaciji europskih vrijednosti u Hrvatskoj i domovine u svijetu na području znanosti, 1999.
Začasni član Hrvatskog liječničkog zbora, za dugogodišnje usavršavanje medicinske znanosti i struke, za unapređenje zdravlja naroda te za djelatnost u radu Zbora, 2003
Republička nagrada za životno djelo za cjelokupni znanstvenoistraživački rad u području biomedicinskih znanosti, 2005
Nagrada Foruma za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja za moralno i etično djelovanje u znanosti i umjetnosti, 2009

 
H. Ostala znanstvena djelatnost

Pozvana predavanja
Molim vidjeti popis kongresnih priopćenja  u kojem su pozvana predavanja posebno označena.

Međunarodna znanstvena suradnja
Nacionalni institut za rak SAD (1973-82, tri ugovora)
Institut za hematologiju, München (1976-89, 1992-7)
Institut za onkološke probleme “R. E. Kavecki”, Kijev (1981-8)
Institut za neurologiju “Carlo Besta”, Milano (1999 – 2001)
Dermatopatološki institut Rim/Pomezia (1997 – 2001)


I. Ostala stručna djelatnost

Poticanje osnivanja Centra za transplantaciju koštane srži u Kliničkom bolničkom centru, Zagreb, 1977-82 
Organizacija i administrativna koordinacija Znanstvenog vijeća za molekularnu genetiku u Hrvatskoj, 1984-8 
Poticanje osnivanja Savjetovališta za onkologiju dječje dobi pri Zavodu za zaštitu majki i djece u Zagrebu, 1985-7
Doprinos osnivanju Tkivne banke pri Klinici za traumatologiju, Zagreb 2001-5


III. NASTAVNA DJELATNOST

A. Sudjelovanje u nastavi 

Molim vidjeti odgovarajući prilog.


B. Nastavni tekstovi

Molim vidjeti odgovarajući prilog.


C. Mentorstva

Molim vidjeti odgovarajući prilog.


D. Ostala nastavna djelatnost

Sudjelovanje u pokretanju i organizaciji poslijediplomskih studija
Biomedicina (Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Klinička imunologija i alergologija (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Onkologija (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Hematologija (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Biomedicina i zdravstvo (Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku)
Medicinska skrb i javno zdravstvo (Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru)


Organizacija i vođenje poslijediplomskih kolegija
Karcinogeneza i prevencija tumora (u okviru poslijediplomskog studija Onkologije, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Psihosomatski aspekti imunosti odn. Neuroimunologija odn. Psihoneuroimunologija (u okviru poslijediplomskog studija Imunologije i alergologije, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Eksperimentalna hematologija (u okviru poslijediplomskog studija Hematologije, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Interakcije imunosnog i živčanog sustava (u okviru poslijediplomskog studija Biomedicine, Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku)
Kliničko-genetičke korelacije u nasljednim bolestima dječje dobi (u okviru poslijediplomskog studija Biomedicine, Medicinski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku)
Kako napisati izvorni znanstveni članak, održati predavanje o svom radu ili pripremiti poster (u okviru poslijediplomskog doktorskog studija u području Biomedicine i zdravstva, Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru


IV. DRUŠTVENA I OSTALA DJELATNOST

Sudionik Domovinskog rata 1991/2, zapovjednik saniteta 3. bataljona 102. Zagrebačke brigade, (dragovoljac).


V. SAŽETAK

Znanstvenoistračivački rad

Bavio se istraživanjima na području eksperimentalne i primijenjene hematologije, imunologije i onkologije. Glavni područja interesa su:
• transplantacija koštane srži (eksperimentalna, klinička)
• transplantacijska imunologija
• patologija i kemoterapija leukemije i solidnih tumora
• neuroendokrina regulacija hematopoeze i imunosti
Objavio je oko 200  znanstvenih radova u recenziranim časopisima, oko 30 preglednih i enciklopedijskih članaka te poglavlja u knjigama, više od 20 stručnih osvrta, recenzija i komentara, 3 monografije za poslijediplomsku nastavu i 1 srednjoškolski udžbenik (kao koautor).

Nositelj brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata.


Nastavna djelatnost

Dodiplomska i poslijediplomska nastavia onkologije i pedijatrije, te poslijediplomska nastava onkologije, imunologije i hematologije na medicinskim fakultetima u Zagrebu, Osijeku i Mostaru te na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Napisao velik broj izvornih nastavnih tekstova za dodiplomsku i poslijediplomsku nastavu iz područja onkologije, pedijatrije, imunologije i hematologije.

Uredio (kao jedan od urednika) devet izdanja  kapitalnog udžbenika fiziologije i u njemu preveo pet poglavlja.


Najvažnije znanstveno dostignuće

Dokazao antileukemijski učinak reakcije presađenih stanica protiv primatelja.


Najvažnija stručna dostignuća

Utro put kliničkoj transplantaciji koštane srži kod nas.
Dao bitan doprinos izgradnji Sveučilišnog centra za molekularnu genetiku.
Potaknuo osnivanje tkivne banke i laboratorija za tkivno inženjerstvo.

 

ZNANSTVENI I STRUČNI RADOVI

1. Stanković V, Boranić M (1963) Abrogation of lethal foreign spleen reaction by previous sensitization with donor's blood. Bull Sci Cons Acad RSF Yugoslavie 8: 131.

2. Stanković V, Hršak I, Boranić M (1963) Miješana heterozigotna homologna koštana srž u liječenju letalnog radijacijskog sindroma miševa (Mixed heterozygous homologous bone marrow in the treatment of lethal radiation syndrome in mice). Acta Pharm Iugosl (Zagreb) 13: 125 130.

3. Boranić M, Hršak I, Stanković V (1964) The post mortem findings in mice dying after sublethal irradiation and homologous spleen cell injection. Bull Sci Cons Acad RSF Yougoslavie 9: 69 70.

4. Stanković V, Boranić M, Hršak I (1965) Attempts to suppress the acute foreign spleen reaction. I. Effect of administration of a mixture of homologous splenocytes. Bull Sci Cons Acad RSF Yougoslavie 10: 107.

5. Stanković V, Boranić M, Hršak I (1965) Attempts to suppress the acute foreign spleen reaction. II. Effect of treatment with antibiotics. Bull Sci Cons Acad RSF Yougoslavie 10: 108.

6. Boranić M, Hršak I, Stanković V (1965) Attempts to suppress the acute foreign spleen reaction. III. Effect of treatment with specific anti donor serum. Bull Sci Cons Acad RSF Yougoslavie  10: 375 377.

7. Stanković V, Boranić M, Hršak I (1965) Some means of counteracting the killing effect of foreign cells. In Mathe G, Amiel JL, Schwarzenberg L (eds) La greffe des cellules hematopoietiques allogeniques, CNRS, Paris,  432 434.

8. Boranić M (1968) Transient graft versus host reaction in the treatment of leukemia in mice. J Nat Cancer Inst 41: 421 437.

9. Boranić M (1968) Delayed mortality in sublethally irradiated mice treated with allogeneic lymphoid and myeloid cells. J Nat Cancer Inst 41: 439 450.

10. Boranić M (1969) Recurrence of a transplanted leukaemia in mouse radiation chimaeras receiving anti donor isoimmune serum. Europ J Cancer 5: 49 55.

11. Boranić M (1969) Controlled graft versus host reaction in the treatment of leukaemia in mice. In Mathe G (ed) White Cell Transfusions, CNRS, Paris, 187 196.

12. Boranić M (1970) Transplantability of leukaemia from leukaemic mice after irradiation and injection of allogeneic spleen cells. Europ J Clin Biol Res 15: 104 109.

13. Boranić M (1970) Time pattern of disappearance of a transplanted leukaemia in mouse radiation chimaeras. Period Biol (Zagreb) 72: 1 6.

14. Boranić M (1970) Treatment of secondary disease in leukaemic mice with host type and third party haemopoietic cells and blood. Europ J Clin Biol Res 15: 309 314.

15. Stanković V, Boranić M, Hršak I, Slijepčević M (1970) Chimaerism and tolerance in lethally irradiated mice injected with syngeneic and allogeneic bone marrow. Period Biol (Zagreb) 72: 61 68.

16. Boranić M, Hršak I, Stanković V, Slijepčević M (1971) Attempt to suppress the acute secondary disease in mice by injecting syngeneic, allogeneic, or third party blood and bone marrow. Period Biol (Zagreb) 73: 11 15.

17. Boranić M, van der Waaij D (1970) Effect of the supply of oral antibiotic on the bacterial flora and mortality of mouse radiation chimeras. J Infect Dis 122: 83 88.

18. Boranić M, Tomljanović M (1971) Chimaerism and mortality of irradiated mice injected with allogeneic spleen and bone marrow cells. Europ J Clin Biol Res 16: 161 166.

19. Boranić M (1971) Time pattern of antileukemic effect of graft  versus host reaction in mice. Transpl Proc 3: 394 396.

20. Boranić M, Tonković I (1971) Time pattern of the antileukemic effect of graft versus host reaction in mice. Cancer Res 31: 1140 1148.

21. Boranić M, Stanković V, Hršak I, Slijepčević M (1971) Suppression of mortality occurring in midlethally irradiated mice injected with allogeneic spleen cells. Europ J Clin Biol Res 16: 466 471.

22. Hršak I, Boranić M, Slijepčević M, Stanković V (1971) Thymus grafting in allogeneic radiation chimaeras. Immunology 20: 909 918.

23. Boranić M, Tonković I (1972) The effect of cyclophosphamide on  the ability of graft versus host reaction to suppress leukaemia in mice. Europ J Clin Biol Res  17: 314 320.

24. Hršak I, Boranić M, Stanković V (1969) Inhibicija imunološkog potencijala homolognim stanicama (Inhibition of the immunological potential by homologous cells). In Nakić B, Allegretti N (eds) Imunologija i transplantacija (Immunology and Transplantation). Yugoslav Academy of Sciences and Arts, Zagreb, 33 37.

25. Slijepčević M, Boranić M, Hršak I, Stanković V (1969) Utjecaj ubrizgavanja stanica koštane srži na količinu glikogena u jetri letalno ozračenih miševa (Effect of injection of bone marrow cells on the quantity of liver glycogen in lethally irradiated mice. In Nakić B, Allegretti N (eds) Immunologija i transplantacija (Immunology and Transplantation). Yugoslav Academy of Sciences and Arts, Zagreb, 159 163.

26. Boranić M, Tonković I (1972) The effect of cyclophosphamide on the ability of graft versus host reaction to suppress leukaemia in mice. In Čupar I (ed) Proceedings Symposium on Malignant Tumours of the Head and Neck. Yugoslav Academy of Sciences and Arts, Zagreb, 13 17.

27. Boranić M, Blaži M (1972) Attempt to assay the graft versus  host reaction in mice by weighing the popliteal lymph nodes. Period Biol (Zagreb) 74: 25 26.

28. Blaži M, Boranić M (1972) A method for the separation of mouse haemopoietic cells on a discontinuous gradient of dextran. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 8: 67 72.

29. Boranić M, Oršanić L, Blaži M (1972) Damage of the skin during the acute graft versus host reaction in mice. Transplantation 14: 442 447.

30. Pavelić Z, Boranić M (1972) Utjecaj lokalizacije i vrste karcinoma na imunološku reakciju staničnog tipa (Effect of localization and type of cancer on cellular immune reaction). Radovi Med Fak Zagrebu 20: 215 221.

31. Boranić M, Tonković I, Blaži M (1973) Quantitative aspects of destruction of haemopoietic tissue in mouse radiation chimaeras. Biomedicine Express 19: 104 107.

32. Boranić M, Tonković I, Blaži M (1973) Quantitative aspects of destruction of hemopoietic tissue in mouse radiation chimeras. Exp Hematol 1: 50 51.

33. Tonković I, Boranić M, (1973) A transplantable leukaemia of A  strain mice. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 9: 97 105.

34. Blaži Poljak M, Boranić M, Blaži T, Hršak I (1973) Separation of mouse spleen cells on a discontinuous gradient of dextran. Period Biol (Zagreb) 75: 267 273.

35. Boranić M, Blaži M, Tonković I (1973) Antileukemic effect of chemotherapy and graft versus host reaction in mice. In Doll R, Vodopija I, Davis W (eds) Host Environment Interactions in the Etiology of Cancer in Man. IARC, Lyon, 435 436.

36. Pavelić Z, Boranić M, Milas L (1973) Ispitivanje imunološke reakcije staničnog tipa u bolesnika s malignim tumorom i bez  njega (Measurement of cellular type immune reaction in patients with and without malignant tumor). Liječ Vjesn/Med J (Zagreb) 95: 62 67.

37. Boranić M, Dominis M, Pavelić Z, Blaži Poljak M (1973) Colony  forming ability of a lymphoid and a myeloid murine leukemia. J Nat Cancer Inst 51: 275 282.

38. Carević O, Šverko V, Boranić M (1973) Acid phosphatase activity in the liver of mice with transplanted leukaemia. Europ J Cancer 9: 549 552.

39. Carević O, Šverko V, Boranić M, Prpić V (1974) Effect of Ftorafur (N1 (2, furanidyl) 5 fluorouracil) on acid phosphatase activity in the liver of mice with transplanted lymphatic leukaemia. Experientia 30: 241 242.

40. Boranić M, Blaži Poljak M (1973) Cooperation of allogeneic and host type cells in graft versus host reaction. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 9: 355 361.

41. Boranić M, Radačić M, Gabrilovac J (1974) Distribution and spread of 51Cr labeled leukemia cells in mice. Exp Hematol 2:51 57.

42. Boranić M, Blaži Poljak M (1973) Kinetics of target and aggressor cells during the graft versus host reaction: Implications for treatment with immunosuppressive drugs. Biomedicine Express 19: 521 525.

43. Radačić M, Boranić M (1974) Utjecaj različitih kemoterapijskih sredstava na limfatičku leukemiju miševa (Effect of different chemotherapeutic agents on mouse lymphoid leukemia). Vet Arh (Zagreb) 44: 77 84.

44. Boranić M, Hršak I, Marotti T, Mažuran R, Silobrčić V (1974) "Cooperation" of normal and malignant lymphoid cells in the immune response against sheep erythrocytes. Biomedicine Express 21: 9 12.

45. Vašarević B, Boranić M (1974) The effect of cyclophosphamide, methotrexate, 5 fluorouracil and L asparaginase on the growth of reticulosarcoma in mice. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 10: 391 396.

46. Vašarević B, Boranić M, Pavelić Z (1974) The effect of immunostimulation and chemotherapy on the growth of reticulosarcoma in mice. Biomedicine Express 21: 462 464.

47. Radačić M, Boranić M (1975) Adherencija normalnih i malignih stanica krvotvornog tkiva na staklo (Adherence of normal and malignant cells of the hematopoietic tissue on glass). Vet Arh (Zagreb) 45: 21 29.

48. Gabrilovac J, Boranić M (1975) Distribution of 67Ga in organs of mice with leukaemia. Biomedicine Express 23: 253 257.

49. Blaži Poljak M, Boranić M (1975) The ability of cell fractions of mouse spleen to repopulate the hemopoietic tissue and to mount graft versus host reaction. Exp Hematol 3: 85 93.

50. Boranić M (1975) Rescue from graft versus host disease. Transplantation 20: 75 76.

51. Poljak Blaži M, Boranić M, Marotti T (1976) Thymic influence on maturation of precursors of cellular or humoral immune reactions. Exp Hematol 4: 180 185.

52. Boranić M, Sabioncello A, Radačić M, Dekaris D, Veselić B (1976) Capillary migration of the cells of three murine tumours. Biomedicine Express 25: 15 18.

53. Gabrilovac J, Boranić M (1976) Cr releasing cytotoxicity tests. Parameters influencing their reliability. Zschr Immunforsch 151: 3 12.

54. Gabrilovac J, Boranić M (1977) Rosette forming cells in the spleens of mice with lymphoid and myeloid leukemia. Exp Hematol 5: 13 18.

55. Radačić M, Boranić M, Pavičić S, Vašarević B (1975) Neke osnovne karakteristike mijeloidne i limfoidne leukemije miševa i njihova osjetljivost na citostatike (Some basic features of mouse myeloid and lymphoid leukemia, and their sensitivity to cytostatic agents). Vet Arh (Zagreb) 45: 233 255.

56. Tonković I, Čepulić E, Montani Đ, Boranić M (1975) Aktivna imunoterapija u bolesnika s malignim melanomom (Active immunotherapy in patients with malignant melanoma) Liječ vjesn/Med J (Zagreb) 97: 561 566.

57. Boranić M, Poljak Blaži M (1976) The cellular immune capacity of mice with transplanted lymphoid leukemia. Biomedicine Express 25: 141 144.

58. Gabrilovac J, Boranić M (1976) Technical parameters and normal values of the rosette assay with lymphocytes from human peripheral blood.  Acta Med Iugosl (Zagreb) 30: 129 139.

59. Boranić M, Poljak Blaži M, Radačić M, Gabrilovac J, Hršak I (1976) Participation of leukemia cells in immune responses. In Mathe G, Florentin I, Simmler MC (eds) Recent Results in Cancer Research. Springer Verlag, Berlin Heidelberg, 56: 79 85.

60. Pavelić Z, Boranić M, Pavelić K, Vašarević B (1976) Pathogenesis of ascites in a murine transplantable reticulosarcoma type A. Zschr Krebsforsch (Klin Onkologie) 88: 91 95.

61. Pavelić Z, Boranić M, Bunarević A, Pavelić K, Dominis M, Vašarević B (1977) Studies on a transplantable reticulosarcoma type A of the mouse. Period Biol (Zagreb) 79: 11 23.

62. Poljak Blaži M, Montani Đ, Ferle Vidović A, Boranić M (1977) Specifična imunološka reaktivnost u bolesnika s malignim melanomom (Specific immunological reactivity in patients with malignant melanoma). Liječ Vjesn/Med J (Zagreb) 95: 735 738.

63. Boranić M, Radačić M (1978) Distribution of 51Cr labeled leukemia cells in mice; Comparison with representative normal cells. Exp Hematol 6: 122 128

64. Boranić M, Poljak Blaži M (1978) The cellular immune reactivity of mice with transplanted myeloid leukaemia. Period Biol (Zagreb) 80: 13 19.

65. Gabrilovac J, Boranić M (1978) Comparison of the suitability of ox red blood cells (ORBC) and chicken red blood cells (CRBC) in EA  and EAC rosette assays. Period Biol (Zagreb) 80: 49 59.

66. Hadžija M, Poljak Blaži M, Boranić M (1978) Odjeljivanje limfocita iz periferne krvi ljudi na klase pomoću centrifugiranja na diskontinuiranom gradijentu (Separation of lymphocytes from human peripheral blood into classes by means of centrifugation on a discontinuous gradient). Bilt Hematol Transf (Belgrade) 6/1: 13 21.

67. Boranić M, Raić F, Juričić D, Taradi V (1978) O talasemiji major (s prikazom 6 mjesečnog bolesnika) (On thalassemia maior, with case report of a 6 month infant). Bilt Hematol Transf (Belgrade) 6/2: 21 26.

68. Boranić M (1978) Pretransplantacijska imunosupresija kemoterapijom; Prikupljanje i priređivanje srži za transplantaciju (Pretransplantation immunosuppression with chemotherapy; Collection and storage of bone marrow for transplantation). In Boranić M (ed) Savjetovanje o potrebi i mogućnostima transplantacije koštane srži (Seminar about the needs and possibilities for bone marrow transplantation). Liječ Vjesn/Med J (Zagreb) 100: 388 389.

69. Pavelić ZP, Boranić M, Pavelić K (1978) Morphology of lymphoreticular tissues in mice with reticulosarcoma. Exp Path 15: 288 295.

70. Handl S, Gabrilovac J, Milić N, Boranić M, Veselić B, Bauer Ž, Koprčina M (1978) Značenje "T" i "B" markera na limfocitima periferne krvi kod leukoza (Significance of T and B markers on peripheral blood lymphocytes in leukemias). Liječ Vjesn/Med J  100: 11 16.

71. Radačić M, Boranić M (1978) Phagocytic ability of cells of three murine tumours in vitro. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 14: 421 428.

72. Vitale B, Boranić M (1979) Clinical and theoretical implications of experimental bone marrow transplantation (Annotation). Br J Haematol 42: 1 7.

73. Boranić M, Raić F, Puretić Š, Zergollern Lj (1979) Skin disorder in an infant with congenital thrombocytopenia and aplasia of the radial bones. Acta Med Iugosl (Zagreb) 33: 67 74.

74. Pavelić K, Slijepčević M, Pavelić J, Ivić J, Audy Jurković S, Pavelić ZP, Boranić M (1979) Growth and treatment of Ehrlich tumor in mice with alloxan induced diabetes. Cancer Res  39: 1809 1813.

75. Boranić M, Raić F (1979) A Parkinson like syndrome as side effect of chemotherapy with Vincristine and Adriamycin in a child with acute leukaemia. Biomedicine 31:124 125.

76. Poljak Blaži M, Slijepčević M, Boranić M (1980) CFUs reduction and adaptation in mice with experimental diabetes. Exp Hematol 8: 174 178.

77. Raić F, Bujanović M, Ilić J, Puretić S, Boranić M (1979) Konatalna leukemija (Conatal leukemia). Iug Pedijatr (Zagreb) 22: 65 69.

78. Poljak Blaži M, Boranić M, Balić M (1979) Humoral and cellular immunity of mice with transplanted melanoma B16. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 15: 141 147.

79. Boranić M, Slijepčević M, Poljak Blaži M, Had ija M, Čuljak K, Hadžija O (1979) The effect of pollen in diet on the fertility and weight of laboratory mice. Vet Arh (Zagreb) 49: 187 194.

80. Boranić M, Peričić D, Poljak Blaži M (1979) The immunological reactivity of mice stressed by overcrowding and treated with haloperidol. Period Biol (Zagreb) 82: 213.214.

81. Boranić M, Storb R, Graham TC, Weiden PI (1979) "Transient" grafts of bone marrow in dogs. Acta Med Iugosl (Zagreb) 33: 243 254.

82. Boranić M, Peričić D, Poljak Blaži M (1980) Immunological reactivity and concentration of neurotransmitters in the brain of mice stressed by overcrowding and treated with haloperidol. Period Biol (Zagreb) 82: 13 17.

83. Boranić M (1981) Controlled graft versus host reaction in the treatment of leukemia in mice. In OKunewick JP, Meredith RF (eds) Graft versus Leukemia in Man and Animal Models. CRC Press Inc, Boca Raton, FL, 117 126.

84. Pavelić K, Gabrilovac J, Božikov V, Pavelić J, Petek M, Boranić M (1981) Somatostatin suppresses growth of murine myeloid leukemia in vivo. Blood 57: 805 808.

85. Boranić M, Žeškov P, Šantel D, Ivković T (1981) Vascular changes, epilepsy, oligophrenia and peptic ulcer in a child with progressive muscular dystrophy. Period Biol (Zagreb) 83: 251 255.

86. Poljak Blaži M, Boranić M, Maržan B, Radačić M (1981) A transplantable mammary carcinoma of CBA mice. Vet Arh (Zagreb) 51: 99 107.

87. Boranić M, Poljak Blaži M, Slijepčević M, Radačić M, Čuljak K (1981) The effect of pollen in diet on the fertility and sexual organs of laboratory mice. Vet Arh (Zagreb) 51: 159 165.

88. Gabrilovac J, Čepelak I, Boranić M (1981) A new beta protein fraction in ascitic fluid of mice with Ehrlich ascitic carcinoma. Period Biol (Zagreb) 83: 283 288.

89. Marotti T, Hršak I, Boranić M (1981) Attempt to define immunosuppressive principle(s) in ascites fluid of Ehrlich carcinoma. Period Biol (Zagreb) 83: 289 294.

90. Radačić M, Tomić S, Romić Stojković R, Gamulin S, Boranić M (1981) Učinak 2,2 dimetil 3 fenil 4 pentenoične kiseline na povećanje težine uterusa kastriranih ženki miševa (Effect of 2,2  dimethyl 3 phenyl 4 pentenoic acid on uterus weight in castrated female mice). Vet Arh (Zagreb) 51 (suppl): S111 S113.

91. Pavelić K, Pekić B, Gabrilovac J, Bratić Mikeš, V, Boranić M (1981) Hormonal changes in patients with haematological malignancies. Biomedicine 35: 181 184.

92. Gabrilovac J, Benković B, Burek B, Čepelak I, Boranić M (1982) Immunoregulatory activity of cell free peritoneal washings in mice with Ehrlich ascitic carcinoma. Res Exp Med (Berlin) 180: 147 154.

93. Boranić M, Peričić D, Radačić M, Poljak Blaži M, Šverko V, Miljenović G (1982) Immunological and neuroendocrine responses of rats to prolonged or repeated stress. Biomed Pharmacother 36: 23 28.

94. Boranić M, Poljak Blaži M, Peričić D, Manev H (1982) Immune response of stressed rats treated with dextro amphetamine or propranolol. Biomed Pharmacother 36: 203 205.

95. Peričić D, Manev H, Boranić M, Poljak Blaži M (1982) Brain monoamines and plasma corticosterone in stressed rats treated with dextroamphetamine or propranolol. Biomed Pharmacother 36: 291 296.

96. Boranić M, Gabrilovac J, Pavelić J, Ferle Vidović A, Pavelić K, Škarić Đ, Škarić V (1982) Tetrapeptide H Tyr His Lys Lys OH interferes with proliferation of normal and malignant cells in vitro. Acta Pharm  Iugosl (Zagreb) 32: 105 112.

97. Vlatković G, Batinić D, Bradić I, Boranić M, Feminić R (1982) Bladder diverticula in children: A clinical, radiologic and endoscopic study. Int J Ped Nephrol 4: 229 233.

98. Radačić M, Boranić M, Bašić I (1982) A mouse mammary carcinoma as a model for evaluation of drug effects on primary tumour growth and metastases. In Lapis K, Jeney A, Price MR (eds) Tumour Progression and Metastasis. Kugler Publications, Amsterdam 217 228.

99. Boranić M, Poljak Blaži M, Šverko V, Peričić D (1983) Suppression of the immune response of rats by prolonged overcrowding stress. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl (Belgrade) 19: 347 351.

100. Boranić M, Poljak Blaži M (1983) Effect of overcrowding stress on hemopoietic colony formation in mice. Exp Hematol 11: 873 877.

101. Radačić M, Matičić Ž, Boranić M, Čuljak K (1983) Promjene broja leukocita u pasa obrađivanih Bacilusom Calmette Guerin (BCG), Propionibacterium acnes (PA) ili ciklofosfamidom (CI) (Changes in the leukocyte count in dogs trated with Bacillus Calmette Guerin /BCG/, Propionibacterium acnes /PA/ or cyclophosphamide /CY/. Vet Arh (Zagreb) 53 (suppl) S54 S56.

102. Boranić M, Gabrilovac J, Manev H, Peričić D, Poljak Blaži M, Šverko V (1983) Phagocytic and cytotoxic activity of peritoneal macrophages of rats stressed by repeated restraint and treated with amphetamine or propranolol. Period Biol (Zagreb) 85: 295 300

103. Radačić M, Krajina Z, Filipović T, Bašić I, Boranić M (1983) Antitumor efficacy of two new nitrosoureas against transplanted tumors in mice and rats. Proceedings of the 3rd Mediterranean Congress of Chemotherapy/Chemotherapia 2 (suppl 5) 455 457.

104. Boranić M, Bjegović M, Ferle Vidović A, Gabrilovac J, Novak Đ, Pavelić J, Radačić M, Škarić Đ, mkarić V (1984) Some biological effects of tetrapeptide H Tyr His Lys Lys OH. Acta Pharm Iugosl (Zagreb) 34: 99 107.

105. Boranić M, Peričić D, Poljak Blaži M, Šverko V (1984) Suppression of the immune response by drugs interfering with the metabolism of serotonin. Experientia 40: 1153 1155.

106. Batinić D, Boranić M (1985) Heterogenost površinskih obilježja na maligno alteriranim limfnim stanicama (Heterogenity of surface markers on neoplastically altered lymphoid cells). Liječ vjesn/Med J (Zagreb) 107: 273 277.

107. Batinić D, Boranić M, Radačić M, Bunarević A (1986) A transplantable planocellular carcinoma of A/H Zg mice. Period Biol (Zagreb) 88: 9 14.

108. Labar B, Bogdanić V, Plavšić F, Francetić I, Dobrić I, Kaštelan A, Grgičević D, Vrtar M, Grgić Markulin Lj, Balabanić Kamauf B, Boban D, Kerhin Brkljačić V, Boranić M (1986) Cyclosporin neurotoxicity in patients treated with allogeneic bone marrow transplantation. Biomed Pharmacother 40: 148 150.

109. Boranić M, Poljak Blaži M (1986) Effect of stress on graft  versus host reaction. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 22: 231 239.

110. Labar B, Bogdanić V, Kaštelan A, Vrtar M, Grgić Markulin Lj, Balabanić Kamauf B, Francetić I, Dobrić I, Grgičević D, Kerhin  Brkljačić V, Boban D, Zimonja Krišković J, Boranić M (1986) Experience with bone marrow transplantation for severe aplastic anemia and leukemia. Two years experience with 31 patients in Zagreb (Yugoslavia). Biomed Pharmacother 40: 332 337.

111. Batinić D, Boranić M (1986) Cell surface marker analysis in acute lymphoblastic leukemia (ALL). Period Biol (Zagreb) 88(suppl 1/A): 475 476.

112. Poljak Blaži M, Hadžija M, Boranić M, Petranović D, Slijepčević M (1986) Immune tolerance provoked by transfusions of UV irradiated allogeneic blood. III Immune nonreactivity of lymph node cells. Period Biol (Zagreb) 88(suppl 1/A): 569 570.

113. Boranić M, Peričić D, Poljak Blaži M, Šverko V, Marotti T (1987) Suppression of immune response in rats by stress and drugs interfering with metabolism of serotonin. Ann NY Acad Sci  496: 485 491.

114. Peričić D, Manev H, Boranić M, Poljak Blaži M, Lakić N (1987) Effect of diazepam on brain neurotransmitters, plasma corticosterone, and the immune system of stressed rats. Ann NY Acad Sci 496: 450 458.

115. Radačić M, Boranić M, Škarić Đ, Škarić V, Mihalić H, Gajšak V, Jerčić J, Lelieveld P (1987) Reduction of cis dichlorodiammineplatinum (II) caused nephrotoxicity by indazolone caraboxilic acid. Oncology 44: 34 37.

116. Batinić D, Boranić M (1986) Immunophenotype of cytomorphologically defined acute lymphoid leukaemias. Br J Cancer 54: 545 546 (Meeting abstract).

117. Batinić D, Votava A, Raić F, Boranić M (1987) Imunofluorescentno obilježavanje stanica koje sadrže imunoglobulin u bioptičkom materijalu sluznice jejunuma (Immunofluorescent staining of immunoglobulin containing cells in biopsy material from jejunal mucosa). Jug Pedijatr (Zagreb) 30: 81 84.

118. Gabrilovac J, Zadjelović J, Osmak M, Suchanek E, Županović Ž, Boranić M (1988) NK cell activity and estrogen hormone levels during normal human pregnancy. Gynecol Obstet Invest 25: 165 172.

119. Gabrilovac J, Boranić M, Kušić B, Batinić D, Rajić Lj, Tiefenbach A (1988) Defects of natural killer cell activity in children with untreated acute lymphocytic leukemia. Klin Wschr 66: 354 2360.

120. Poljak Blaži M, Korbelik M, Boranić M (1988) Rast stanica koštane srži in vitro (Growth of bone marrow cells in vitro). Liječ Vjesn/Med J (Zagreb) 110: 97 99.

121. Batinić D, Boranić M, Labar B, Bogdanić V, Nemet D, Boban D, Kardum I, Mrsić M, Jakšić B (1988) Surface marker analysis in routine laboratory classification/diagnosis of leukaemia. Period Biol (Zagreb) 90: 43 48.

122. Boranić M (1988) Graft versus leukemia in bone marrow transplantation (Leading article) Blut 57: 57 63.

123. Križanac Bengez Lj, Korbelik M, Poljak Blaži M, Kardum I, Šušterčić D, Jakšić B, Nemet D, Boranić M (1987) Klonski rast ćelija koštane srži u polučvrstom medijumu s metilcelulozom. Izbor optimalnih uslova (Clonal growth of bone marrow cells in semi solid medium with methylcellulosis. Choice of optimal conditions). Bilt Hematol Transfuziol (Belgrade) 15: 9 21.

124. Batinić D, Boranić M (1988) Lineage and differentiation stage specific markers for classification of leukaemia. Period Biol (Zagreb) 90: 105 109.

125. Batinić D, Boranić M, Tiefenbach A, Rajić Lj, Femenić Kes R, Konja J (1988) Subsets of chilhood acute lymphoblastic leukaemia in Croatia. Biomed Pharmacother 42: 133 134.

126. Gizdić S, Boranić M (1988) Stres i rast tumora (Stress and tumor growth). Libri Oncol (Zagreb) 17: 81 88.

127. Gabrilovac J, Tomašić J, Osmak M, Boranić M (1988) Peptidoglycan monomer stimulates spontaneous cell mediated cytotoxicity in spleens of C57Bl mice. Jugosl Physiol Pharmacol Acta/Acta Biol Iugosl Ser C (Belgrade) 24: 203 211.

128. Batinić D, Tindle R, Boban D, Tiefenbach A, Rajić Lj, Labar B, Nemet D, Boranić M (1989) Expression of haematopoietic progenitor cell associated antigen BI 3C5/CD34 in leukaemia. Leukemia Res 13: 83 85.

129. Križanac Bengez Lj, Korbelik M, Poljak Blaži M, Boranić M (1988) Rast stanica koštane srži bolesnika s dijabetesom melitusom u kulturi (Growth of bone marrow cells of a patient with diabetes mellitus in culture). Bilt Hematol Transfuziol (Belgrade) 16: 147 152.

130. Gabrilovac J, Tomašić J, Boranić M, Martin Kleiner I, Osmak M (1989) In vivo and in vitro modulation of NK and ADCC activities of mouse spleen cells by peptidoglycan monomer (PGM). Res Exp Med 189: 265 273.

131. Radačić M, Blašković T, Boranić M, Jerčić J, Čulo F, Eisenbrand G, Bašić I (1989) Curability of transplantable mammary carcinoma of mice with nitrosourea derivatives and hyperthermia. Period Biol (Zagreb) 91: 62 63.

132. Korbelik M, Škrk J, Poljak Blaži M, Suhar A, Boranić M (1989) The effects of human kallikrein and aprotinin on non  malignant and malignant cell growth. In Abe K, Moriya H, Fujii S (eds) Kinins V, Part B. Adv Exp Med Biol 247B: 675 680. Plenum Press. New York   London.

133. Gabrilovac J, Rajić Lj, Martin Kleiner I, Osmak M, Batinić D, Tiefenbach A, Boranić M (1989) Defect of NK activity in children with untreated acute lymphocytic leukemia (ALL). I. Dependence on the blast count and phenotype, and response to exogenous and endogenous alpha interferon. J Clin Lab Immunol 29: 9 15.

134. Križanac Bengez Lj, Marotti T, Boranić M (1990) Influence of Leu  and Met enkephalin on clonal growth of bone marrow cells in culture. Period Biol (Zagreb) 92: 71 72.

135. Boranić M, Peričić D, Poljak Blaži M, Manev H, Šverko V, Gabrilovac J, Radačić M, Pivac N, Miljenović G (1990) Immune response of stressed rats treated with drugs affecting serotoninergic and adrenergic transmission. Biomed Pharmacother 44: 381 387.

136. Gabrilovac J, Radačić M, Osmak M, Boranić M (1990) Opposing influence of age on the growth and colony forming ability of mouse melanoma B16 and mammary adenocarcinoma: correlation with natural killer activity. Cancer Immunol Immunother 32: 45 50.

137. Benčić D, Batinić D, Čučević I, Boranić M, Miculinić N (1990) The role of T lymphocyte subpopulation in bronchoalveolar lavage in pulmonary parenchyma diseases. Sarcoidosis 7: 106 109.

138. Poljak Blaži M, Jernej B, Čičin Šain L, Boranić M (1990) Immunological response of rats selected for high or low platelet serotonin content. Period Biol (Zagreb) 92: 189:190.

139. Šmejkal Jagar L, Boranić M, Peričić D (1991) Immunosuppressive effect of ergot alkaloid dihydroergosine in vitro. Med Sci Res 19: 597 598.

140. Boranić M, Peričić D, Šmejkal Jagar L, Pivac N (1992) Effect of repeated stress and the treatment with ergot alkaloid dihydroergosine on the immune response of rats. In Schmoll HJ, Tewes U, Plotnikoff NP (eds) Psychoneuroimmunology   Interactions between Brain, Nervous System, Behavior, Endocrine and Immune System. Hogrefe and Huber Publishers, Lewiston, NY /Toronto/ Bern/Gottingen, 60 75.

141. Križanac Bengez Lj, Boranić M, Testa NG, Marotti T (1992) Effect of enkephalins on bone marrow cells. Biomed Pharmacother 46:367 373

142. Šmejkal Jagar L, Pivac N, Boranić M, Peričić D (1992) Effect of ergot alkaloid dihydroergosine on the immune reaction and plasma corticosterone in rats. Biomed Pharmacother 46:1 4

143. Šmejkal Jagar L, Boranić M (1994) Serotonin, serotoninergic agents and their antagonists suppress humoral immune reaction in vitro. Res Exp Med 194:297 304

144. Križanac Bengez Lj, Boranić M, Testa NG, Kardum I (1994) Naloxone interferes with granulocytopoiesis in long term cultures of mouse bone marrow; buffering by the stromal layer. Res Exp Med 194:375 82

145. Križanac-Bengez Lj, Boranić M, Testa NG (1995) Naloxone behaves as opioid agonist/antagonist in clonal cultures of mouse bone marrow cells. Biomed Pharmacother 49:27-31

146. Šmejkal-Jagar L, Boranić M (1995) Serotonin and serotoninergic agents affect proliferation of normal and transformed lymphoid cells. Immunopharmacol Immunotoxicol 17:151-162

147. Šmejkal-Jagar L, Pfragner R, Boranić M Schauenstein K (1995) Effect of serotonin and serotoninergic agents on the proliferation of rat lymphoid cells and cell lines. J Exp Clin Cancer Res 14 (suppl): 20-21

148. Križanac-Bengez Lj, Boranić M (1995) Enkephalinase-blocking agent thiorphan affects cell growth and differentiation in long term culture of mouse bone marrow. Biomed Pharmacother 49:375-380

149. Boranić M, Križanac-Bengez Lj, Breljak D (1994) Enkephalins and hematopoiesis. Reg Immunol 6: 421-427

150. Križanac-Bengez Lj, Breljak D, Boranić M (1996) Suppressive effect of Met-enkephalin on bone marrow cell proliferation in vitro shows circadian pattern and depends on the presence of adherent cells. Biomed Pharmacother 50:85-91

151. Štambuk N, Breljak D, Križanac-Bengez Lj, Boranić M (1996) A model of Met-enkephalin induced alterations of the bone marrow cell proliferation. Period Biol (Zagreb) 98:115-118

152. Štambuk N, Breljak D, Križanac-Bengez Lj, Boranić M (1996) Chaotic and circadian Met-enkephalin effects on the bone marrow cell growth. Mathl Modelling Sci Computing 6: (in press)

153. Boranić M (1996) The story of bone marrow transplantation in Zagreb: A dream come true. Period Biol (Zagreb) 98:243-251

154. Marotti T, Haberstock H, Boranić M, Šverko V, Rabatić S (1996) Opioid peptides in immunomodulation: a view.  Period Biol (Zagreb) 98:169-174

155. Pejša V, Stančić V, Petrovečki M, Lang N, Stanović S, Kardum I, Boranić M (1996) Clonal cultures of bone marrow cells of the patients with chronic lymphocytic leukemia. Molecular Oncology Today - Proceedings of the Croatian-Slovenian Meeting  (Osmak M, Škrk J, eds). Croatian League Against Cancer, Zagreb, 131-135

156. Boranić M (1996) Bone marrow transplantation in Zagreb. Period Biol (Zagreb) 98:545-546

157. Boranić M, Stanović S, Breljak D, Nemet D, Skodlar J, Petrovečki M (1996) Enkephalins in hematopoiesis: fragments of the enkephalin molecule and agents blocking neuropeptide degradation interfere with proliferation and differentiation of mouse and human bone marrow cells in vitro. Period Biol (Zagreb) 98:487-492

158. Boranić M, Križanac-Bengez Lj, Gabrilovac J, Marotti T, Breljak D (1997) Enkephalins in haematopoiesis. Biomed Pharmacother 51:29-37

159. Kondža K, Begović D, Boranić M (1997) Adverse environmental factors in the etiology of free form Down syndrome. Paediatr Croat 41:159-164

160. Stanović S, Boranić M, Petrovečki M, Nemet D, Skodlar J, Golubić-Ćepulić B, Batinić D, Labar B (1998) Thiorphan stimulates clonal growth of GM-CFU in short term cultures of bone marrow from a healthy donor and from patients with non-Hodgkin lymphoma. Biomed Pharmacother 52:397-402

161. Jakić-Razumović J, Zekušić M, Vladović-Relja T, Boranić M  (1998) Organotypic skin cultures: A human model for basic studies. Cr Med J 30:401-3

162. Boranić M (1998) While waiting for Christopher Columbus to discover alternative route(s) of bone marrow regulation, keep faith the body is a global system (Letter to the Editor). Exp Hematol 26:1018-1019

163. Stanović S, Boranić M, Petrovečki M, Batinić D, Skodlar J, Nemet D, Labar B (2000) Thiorphan, an inhibitor of neutral endopeptidase/enkephalinase (CD10/CALLA) enhances cell proliferation in bone marrow cultures of patients with acute leukemia in remission. Haematologia 30:1-10

164. Boranić M, Fattorini I, Vrtar Z (2000) Biotechnology of  human skin cell cultivation – logistic aspects and infrastructural support. In Kniewald Z, Friganović I, Kniewald J et al (eds) Current Studies in Biotechnology, Volume I. – Biomedicine. Croatian Society for Biotechnology, Zagreb, 29-32.

165. Stanović S, Martin Kleiner I, Kušec R, Tudorić-Ghemo I, Jakić-Razumović J, Kljena A, Fattorini I, BoranićM (2000) Human keratinocyte culture in vitro. In Kniewald Z, Friganović I, Kniewald J et al (eds) Current Studies in Biotechnology, Volume I. – Biomedicine. Croatian Society for Biotechnology, Zagreb, 75-83.

166. Breljak D, Boranić M (2000) Thiorphan, an inhibitor of enkephalinase (CD10) does not affect proliferation of human K562 erythroleukemia cells. In Kniewald Z, Friganović I, Kniewald J et al (eds) Current Studies in Biotechnology, Volume I. – Biomedicine. Croatian Society for Biotechnology, Zagreb, 85-87.

167. Breljak D, Boranić M, Horvat Š (2000) Oligopeptide fragments of the enkephalin molecule interfere with hematopoietic cell colony formation. Int J Immunopathol Pharmacol 13:13-19.

168. Martin Kleiner I, Barić I,  Boranić M (2000) Vrijednost analize mitohondrijske DNA u kliničkoj praksi. Paediatr Croat 44:145-150.

169. Stanović Janda S, Boranić M, Skodlar J, Petrovečki M, Nemet D, Labar B (2000) Effect of opioid peptide methionine-enkephalin in long-term cultures of human bone marrow. Acta Med Croatica 53: 99-105

170. Boranić M (2000) Što liječnik treba znati o zeolitima. Liječ Vjesn 122: 292-299

171. Stanović Janda S, Boranić M, Sučić M, Petrovečki M, Golubić-Ćepulić B, Aurer I, Labar B (2000) Effects of a membrane-metallopeptidase blocking agent thiorphan in long-term cultures of human bone marrow. Haematologia 30: 289-302

172. Martin-Kleiner I, Flegar-Meštrić Z, Zadro R, Breljak D, Stanović Janda S, Stojković R, Marušić M, Radačić M, Boranić M (2001) The effect of the zeolite clinoptilolite on serum chemistry and hematopoiesis in mice. Food Chem Toxicol 39: 717-727

173. Barišić N, Martin Kleiner I, Malčić I, Papa J, Boranić M (2002) Spinal dysraphism associated with congenital heart disorder in a girl with MELAS syndrome and point mutation at mitochondrial DNA nucleotide 3271. Croat Med J 43:37-41.

174. Martin Kleiner I, Gabrilovac J, Kušec R, Boranić M (2003) Methionine enkephalin suppresses metabolic activity of a leukemic cell line (NALM-1) and enhances CD10 expression. International Immunopharmacology 3:707-711

175. Mandić Z, Baraban D, Boranić M (2003) Chronic tension-type headaches in school-aged children: personality traits and behavior. Coll Anhropol 27 (suppl 1):159-166

176. Šumanović-Glamuzina D, Saraga-Karačić V, Rončević Ž, Milanov A, Božić T, Boranić M (2003). Incidence of major conmgenital malformations in a region of Bosnia and Herzegovina allegedly polluted with depleted uranium. Cr Med J 44:579-584

177. Breljak D, Gabrilovac J, Boranić M (2003) Aminopeptidase N/CD13 and haematopoietic cells. Haema 6:453-461

178. Pejsa V, Kusec R, Petrovecki M, Jaksic O, Jaksic B, Boranic M (2003). Bone marrow and peripheral blood hematopoietic reserve in patients with B-cell chronic lymphocytic leukemia. Haematologica / Journal  of Hematology 88:1429-1431

179. Mandić Z, Marušić M, Boranić M (2004) Low levels of immunoglobulin A in children with intrinsic asthma: a possible protection against atopy. Medical Hypotheses 62:600-604

180. Šimić T, Šumanović-Glamuzina D, Boranić M, Vukšić I, Boban A (2004) Breastfeeding practices in Mostar, Bosnia and Herzegovina: Cross-sectional self-report study. Cr Med J 45:38-143

181. Gabrilovac J, Čupić B, Breljak D, Zekušić M, Boranić M (2004) Expression of CD13/aminopeptidase N and CD10/neutral endopeptidase on cultured human keratinocytes. Immunology Lett 91:39.47

182. Martin Kleiner I, Gabrilovac J, Boranić M (2004) Opioids as growth regulators of normal and malignant immunohaematopoiesis: a review. Haema 7:287-295

183. Martin-Kleiner I, Pape-Medvidović E, Pavlić-Renar I, Metelko Ž, Kušec R, Gabrilovac J, Boranić M (2004) A pilot study of mitochondrial DNA point mutation A3243G in a sample of Croatian patients having type 2 diabetes mellitus associated with maternal inheritance. Acta Diabetol 41:179-184

184. Pinotić Lj, Zečić-Fijačko M, Včev A, Paulini D, Mihaljević S, Horvat D, Mandić Z, Votava-Raić A, Boranić M (2004) Diagnostic value of a peroral sucrose permeability test in children with upper abdominal pain. Coll Angtropol 28:775-780

185. Martin Kleiner I, Gabrilovac J, Bradvica M, Vidović T, Cerovski B, Fumić K, Boranić M (2006) Leber's hereditary optic retinopathy (LHON) associated with mitochondrial DNA point mutation G11778A in two Croatian families. Coll Antropol 30:171-174

186. Aberle N, Ferić-Miklenić M, Kljaić-Bukvić B, BublićJ, Boranić M (2005) Sources of infection in childhood tubereculosis in a region of east Croatia. Coll Antropol 29:475-479

187. Aberle N, Boranić M (2005) Imunološki aspekti tuberkuloze u djece. Paediatr Croat 49(suppl 1):102-106

188. Aberle N, Boranić M (2006) (Ne)efikasnost BCG cjepiva. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji -3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. HG Graf, Slavonski Brod, p 57-60

189. Boranić M (2006) Zloćudne novotvorine u djece – interakcija genetskih, imunosnih i okolišnih činitelja. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji -3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. HG Graf, Slavonski Brod. p 67-70

190. Aberle N, Boranić M (2007) Kronično bolesno dijete. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji -3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. Slavonski Brod. p 3-6

191. Boranić M (2007) Anemija pri kroničnoj bolesti. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji -3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. Slavonski Brod. p 16-17

192. Boranić M, Sabioncello A, Gabrilovac J (2007) U: Gregorič A, ur. Psihonevroimunologija – posebnosti otroške dobe. XVII. Srečanje pediatrov v Mariboru, Zbornik. Maribor: Splošna bolnišnica Maribor, str. 137-143.

193. Aberle N, Ratković-Blažević V, Mitrović-Dittrich D, Coha R, Stoić A, Bublić J, Boranić M (2007). Emotional and physical abuse in family: survey among high school adolescents. Cr Med J 48:240-248

194. Aberle N, Bublić J, Ferić M, Bukvić B, Šimić A, Trtica B, Blažević V, Boranić M (2007) Increasing rate of childhood tuberculosis in a region of east Croatia. Pediatrics International 49:183-189.

195. Boranić M, Sabioncello A, Gabrilovac J (2008) Psihoneuroimunologija – regulacija imunosti na razini organizma kao cjeline. Liječ Vjesn 130:62-67

PREGLEDI, ENCIKLOPEDIJSKI ČLANCI, POGLAVLJA U KNJIGAMA, KNJIGE

1. Boranić M (1958) Metabolizam masnih kiselina. Medicinar 9:16 25

2. Boranić M (1960) O građi i metabolizmu mišića. Medicinar 11:17 30

3. Boranić M (1972) Kemoterapija leukemije i kinetika tumorskog rasta. Liječ vjesn 94:437 441

4. Boranić M, Hršak I (1973) Timusno i vantimusno porijeklo limfnih stanica u zdravom i bolesnom limfnom tkivu: "T" i "B" limfociti. Liječ vjesn 95:679 685

5. Boranić M (1974) Principi antileukoznog i imunosupresivnog djelovanja korikosteroida. Liječ vjesn 96:399 406

6. Boranić M (1974) Principi antileukemijskog i imunosupresivnog djelovanja kortikosteroida i citostatika. Arhiv ZMD 18:97 112

7. Boranić M (1974) Imunologija tumora. U Grmek MD (ur) Medicinska enciklopedija, Dopunski svezak. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 694 698

8. Boranić M, Gabrilovac J (1976) Uloga receptora na membrani   limfocita u imunološkoj reakciji. Liječ vjesn 98:305 306

8a.  Boranić M, Gabrilovac J (1976) The role of lymphocyte surface receptors in the immune response. Period Biol 78:140-141

9. Boranić M (1977) Transplantacija koštane srži. Organizacija, rad i iskustva transplantacijskog centra u Seattleu (WA), SAD. Liječ vjesn 99:420 430

10. Boranić M (ur) (1978) Savjetovanje o potrebi i mogućnostima transplantacije koštane srži. Liječ vjesn 100:373 396

11. Boranić M (1979) Psihosomatska teorija raka (Pregled literature). Liječ vjesn 101:153 158

12. Boranić M (1980) Centralni nervni sistem i imunitet. Liječ vjesn 102:602 608

13. Radačić M, Boranić M (1982) Kemoterapija   osnovni principi djelovanja citostatika i kortikosteroida. U Nakić M, Ćepulić M (ur) Zaštita djece s malignim oboljenjima. Arhiv ZMD 26/supl 1:61 73

14. Boranić M (1982) Kinetika rasta malignih stanica, i principi djelovanja citostatika. U Spaventi Š, Kolarić K, Dekaris D, Grgić M (ur) Kemoterapija malignih solidnih tumora. Medicinska akademija Zbora liječnika Hrvatske, 25 49

15. Boranić M (1984) Bolesti krvi i krvotvornih organa i solidni tumori dječje dobi. U Mardešić D (ur) Pedijatrija. Školska knjiga, Zagreb, 515 552

16. Boranić M (1985) Eksperimentalna transplantacija koštane srži. U Labar B, Jakšić B, Grgičević D (ur) Transplantacija koštane srži. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 7 14

17. Boranić M (1985) Patogeneza sekundarne bolesti. Ibidem, 101 111

18. Boranić M (1986) Experimental leukaemia. U Whittaker JA, Delamore IW (ur) Leukaemia. Academic Press, London New York, 64 92

19. Gizdić S, Boranić M (1988) Utjecaj stresa na rast tumora. Medicinski anali (Split) 14:105 108

20. Boranić M, Poljak Blaži M, Korbelik M (1986) Eksperimentalna hematologija i onkologija. U Labar B, Jakšić B, Grgičević D (ur) Osnove hematologije i transfuziologije. Jumena, Zagreb, 225 247

21. Križanac Bengez LJ, Boranić M (1990) Porijeklo i klonska proliferacija maligno alteriranih stanica u morbus Hodgkin. Liječ vjesn 112:50 52

22. Boranić M (1990) Centralni nervni sustav i imunitet. Liječ vjesn 112:329 334

23. Boranić M, Gamulin S (1991, 1997, 2003) Onkologija. U Vrhovac B i sur (ur) Interna medicina. Naprijed, Zagreb, 90 97 (I. izd), 96-104  (II. izd). Naklada Ljevak, Zagreb, 73-80 (III. izd).

24. Boranić M (1992) Onkogeni i onkogeni virusi. U Gjurić G, Sabol Z (ur) Pedijatrija danas '92. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 13 19

25. Boranić M (1997) Genetika neoplastičkog rasta. Paediatr Croat 41 (suppl 1): 99-106

26. Stanović S, Boranić M (1998) Membranska endopeptidaza (CD10/CALLA): rasprostranjenost, fiziološke i patofiziološke funkcije i inhibitori. Liječ vjesn 120:131-137

27. Stanović S, Boranić M (1998) Dugotrajna kultura koštane srži. Arh hig rada toksikol. 49:265-275

28. Boranić M, Breljak D, Aberle N (1999) Uloga adhezijskih molekula na krvotvornim stanicama u regulaciji hematopoeze. Paediatr Croat 43 (suppl 1): 39-44

29. Stanović S, Boranić M (1999) Neuropeptidi, endogeni opioidni peptidi i stanična proliferacija. Liječ vjesn 121:82-87

30. Boranić M, Jakić-Razumović J, Stanović S, Kljenak A, Fattorini I (1999) Kultura kožnih stanica: primjena u plastičnoj kirurgiji i laboratorijskom istraživanju. Liječ vjesn 121:137-143

31. Boranić M (2000) Bolesti krvi i krvotvornih organa i solidni tumori dječje dobi. U Mardešić D (ur) Pedijatrija. Školska knjiga, Zagreb, 635-684

32. Boranić M (2000) Prolegomena o miševima, ljudima i znanosti. U Radačić M, Bašić I, Eljuga D (ur) Pokusni modeli u biomedicini. Medicinska naklada, Zagreb, 1-6

33. Boranić, M (2000) Kauzalnost u karcinogenezi. U Boranić M (ur) Karcinogeneza – Suvremena gledišta o podrijetlu malignih tumora. Medicinska naklada, Zagreb, 15-21

34. Boranić M (2000) Epidemiologija raka. U Boranić M (ur) Karcinogeneza – Suvremena gledišta o podrijetlu malignih tumora. Medicinska naklada, Zagreb, 22-68

35. Boranić M (2000) Molekularna biologija karcinogeneze. U Boranić M (ur) Karcinogeneza – Suvremena gledišta o podrijetlu malignih tumora. Medicinska naklada, Zagreb, 104-116

36. Boranić M, Zupančić-Šalek S, Koprčina M (2001) Akutna krvarenja uzrokovana poremećajima koagulacije. U  Audy-Kolarić Lj (ur) Hitna stanja u djece. Školska knjiga, Zagreb 2001.

37. Boranić M (2003) Retrospektiva doprinosa hematologiji (počasno predavanje). Liječ vjesn 125 (supl 3):45-49

38. Boranić M (2003) Solidni maligni tumori u djece. Paediatr Croat 47 (supl 3):19-24

39. Barić I, Martin-Kleiner I, Fumić K, Boranić M (2005) Kliničke indikacije za analizu mitohondrijske DNA. U Barić I, Stavljenić-Rukavina A (ur) Racionalna dijagnostika nasljednih i prirođenih bolesti, Medicinska naklada, Zagreb, 156-159

40. Aberle N, Boranić M (2005) Imunološki aspekti tuberkuloze u djece. Paediatr Croat 49 (supl 1):102-106

41. Aberle N, Boranić M (2006) (Ne)efikasnost BCG cjepiva. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji – 3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. HG Graf, Slavonski Brod, p 57-60

42. Boranić M (2006) Zloćudne novotvorine u djece – interakcija genetskih, imunosnih i okolišnih činitelja. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji – 3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. HG Graf, Slavonski Brod. p 67-70

43. Boranić M (2006) Etiologija i patogeneza tumora dojke. Medicinski vjesnik 38:33-42

44. Aberle N, Boranić M (2007) Kronično bolesno dijete. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji – 3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. Slavonski Brod. p 3-6

45. Boranić M (2007) Anemija pri kroničnoj bolesti. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji – 3. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. Slavonski Brod. p 16-17

46. Boranić M, Sabioncello A, Gabrilovac J (2007) U: Gregorič A, ur. Psihonevroimunologija – posebnosti otroške dobe. XVII. Srečanje pediatrov v Mariboru, Zbornik. Maribor: Splošna bolnišnica Maribor, str. 137-143.

47. Boranić M (2007) Etiologija i patogeneza tumora dojke. U  Šamija M, Juzbašić S, Šeparović V, Vrdoljak V (ur.) Tumori dojke. Medicinska naklada i Hrvatsko onkološko društvo HLZ, Zagreb, str. 19-26.

48. Martin-Kleiner I, Boranić M, Barić I, Gabrilovac J (2007) Mutacije i analiza mitohondrijske DNK vezane uz encefalomiopatije. U Barišić N, Dijagnostika i terapija neuromuskularnih bolesti: Encefalomiopatije. Medicinska naklada, Zagreb, 16-20.

49. Boranić M, Sabioncello A, Gabrilovac J (2008) Psihoneuroimunologija – regulacija imunosti na razini organizma kao cjeline. Liječ vjesn 130:62-67.

50. Boranić M, Aberle N (2008) Limfadenitis i limfadenopatija. 5. Poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja «Sekundarna prevencija u pedijatriji». Opća bolnica "Dr. Josip Benčević", Slavonski Brod i Medicinski fakultet Sveučilišta u Osijeku, Slavonski Brod, 2008. Zbornik radova, p 41-46.

51. Boranić M (2008) Iscjelitelji i liječnici. U Boranić M i sur. Psihoneuroimunologija – Povezanost imunosustava sa živčanim i endokrinim sustavom. Školska knjiga, Zagreb, 3 – 8.

52. Boranić M (2008) Konceptualni sustavi o podrijetlu i liječenju bolesti. Ibidem, 11 – 16.

53. Martin-Kleiner I, Gabrilovac J, Boranić M (2008)  Utjecaj opioidnih peptida na rast normalnih i zloćudno promijenjenih krvotvornih stanica. Ibidem, 131 – 140.

54. Boranić M (2008) Psihoneuroimunologija i neoplastične bolesti. Ibidem, 144 – 147.

55. Boranić M, Gabrilovac J (2009) Neuroendokrini i imunološki aspekti psihodermatologije. U: Aberle N (ur) Sekundarna prevencija u pedijatriji – 6. poslijediplomski tečaj trajnog usavršavanja. Slavonski Brod. p 34-40

MONOGRAFIJE / KNJIGE

Boranić M (ur) (1977) Osnove suvremene onkologije   I. Medicinska knjiga, Beograd Zagreb

Boranić M (ur) (1982) Osnove suvremene onkologije   II. Medicinska knjiga, Beograd Zagreb

Boranić M (ur) (2000) Karcinogeneza – Suvremena gledišta o podrijetlu malignih tumora. Medicinska naklada, Zagreb

Boranić M (2004) Zbirka zadataka iz pedijatrije – priručnik  za pripremanje ispita i provjeru znanja.. Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Boranić M (2005) Zbirka zadataka iz imunologije – priručnik za pripremanje ispita i provjeru znanja. Medicinska naklada, Zagreb, 2005.

Boranić M (ur) (2008) Psihoneuroimunologija – regulacija imunosti na razini organizma kao cjeline. Školska Knjiga, Zagreb


PRIJEVODI UDŽBENIKA

1. Pokrajac N, Boranić M (urednici prijevoda)  5, 6, 7, 8 i 9. izdanja udžbenika Guyton CA, Fiziologija čovjeka (1970   1987). Prevoditelj ovih poglavlja:
82. Trudnoća i laktacija
83. Osobitosti fiziologije fetusa i novorođenčeta
80. Rasplodne funkcije muškarca i muški spolni hormoni
71. Energetika i intenzitet metabolizma
73. Ravnoteža u prehrani, regulacija uzimanja hrane, pretilost i gladovanje


SKRIPTA

1. Boranić M (1956, 1961) Fiziologija mijene tvari i unutrašnjeg lučenja, I i II izdanje. Medicinski fakultet Sveučilišta u   Zagrebu


SREDNJOŠKOLSKI UDŽBENICI

1. Slijepčević M, Boranić M, Matekalo Draganović J (1998) Čovjek, zdravlje i okoliš (1. izdanje) Školska knjiga, Zagreb

2. Slijepčević M, Boranić M, Matekalo Draganović J (2000) Čovjek, zdravlje i okoliš (2. izdanje). Školska knjiga, Zagreb

3. Slijepčević M, Boranić M, Matekalo Draganović J (2000) Čovjek, zdravlje i okoliš (2. izdanje). Školska knjiga, Zagreb

4. Slijepčević M, Boranić M, Matekalo Draganović J (2008) Čovjek, zdravlje i okoliš (3. izdanje). Školska knjiga, Zagreb
 

Suradnici (s lijeva na desno): B. Vašarević, I. Tonković, (M. Boranić), M. Poljak-Blaži,
J. Gabrilovac,
M. Radačić. U Institutu "Ruđer Bošković, 1981