Valentinus i misterij sakramenta svadbene odaje

U dubokim noćima prohujalih stoljeća ostalo je zagubljeno znanje o misterijama ljubavi. Ono što se danas slavi kao Valentinovo ili Dan Sv. Valentina predstavlja tek blijedi odsjaj slavljenja kulta ljubavi kojeg su pronosili Kristovi učenici poznati kao gnostici. O gnozi je mnogo rečeno, ali njeno temeljno učenje, njena najčuvanija tajna nikada nije, sve do nedavna, bila javno obznanjena zbog oštrih progona kojima su bili izloženi oni koji su je čuvali poput najdragocjenijeg blaga.

1945. g. u gornjem Egiptu pronađena je knjižnica Nag Hammadi, kolekcija od trinaest drevnih spisa koji sadrže preko pedeset tekstova. To izuzetno važno otkriće sadržava i veliki broj gnostičkih tekstova, za koje se smatralo da su bili potpuno uništeni u vrijeme borbe Crkve sa „hereticima“. Najpoznatiji od njih su Tomino evanđelje, Filipovo evanđelje, Evanđelje istine, Tumačenje duše i drugi.

Izuzetna vrijednost ovih tekstova je u tome što oni bacaju sasvim drugačije, novo svjetlo na učenje Krista i rano kršćanstvo, koje otkriva da spasenje nije obećano svima, nego onima koji ljubav, i to onu između muškarca i žene, uzdignu na razinu svetog čina. Oni otkrivaju da je seks sakrament i jasno opisuju kako se taj sakrament izvodi u realnom životu.

Crkveni oci su, zabranivši i iskorijenivši gnostička učenja, uspjeli zadržati centralnu misteriju kršćanstva pokopanom pune dvije tisuće godina, ali ona je na kraju izašla na vidjelo.

 O korijenima kršćanstva

Evo što o pravim korijenima kršćanstva kaže gnostički Majstor Samael Aun Weor, osnivač suvremenog Gnostičkog pokreta:

„...već je definitivno dokazano da je Isus Krist bio gnostik. Spasitelj Svijeta bio je aktivan član sekte Esena, mistika koji nisu šišali kosu ni bradu. Gnostička crkva je autentična prvobitna kršćanska crkva čiji je prvi poglavar bio gnostički Adept po imenu Petar. Pavao iz Tarsa također je pripadao toj crkvi. On je bio Nazarećanin. Nazarećani su bili jedna druga gnostička sekta. Prvobitna kršćanska crkva bila je pravo ezoterijsko stablo iz kojeg su nikle mnoge neokršćanske grane, kao što je rimski katolicizam, protestantizam, adventizam, Armenska crkva itd. Iskreno govoreći, odlučili smo javno obznaniti koji su pravi korijeni kršćanstva.

Prvobitna kršćanska crkva je Gnostička crkva. Gnostičkoj crkvi pripadao je patrijarh Basilides. Slavni alkemičar ostavio je za sobom knjigu od olova sa sedam stranica koja se čuva, prema Majstoru Krumm Helleru, u Kircher muzeju u Vatikanu. Arheolozi ne mogu razumjeti tu knjigu jer je to knjiga okultne nauke. Basilides je bio učenik sv. Mateja....Sveci kao što su Saturnius iz Antiohije - slavni kabalist koji je pripadao prvobitnoj Gnostičkoj katoličkoj kršćanskoj crkvi; Simon Mag, koji je na nesreću zastranio; Karpokrat, koji je osnovao razne gnostičke samostane u Španjolskoj; Markion iz Ponta; sv. Toma; Valentinus; veliki Majstor velikih misterija zvan sv. Augustin; Tertulijan; sv. Ambrozije; Irenaeus; Hipolitus; Epifanius; Klement iz Aleksandrije; Marko, veliki gnostik koji je svoju pažnju posvetio svetoj gnostičkoj  pričesti i koji nam je ostavio izvanredna učenja o putevima seksualnih sila kroz dvanaest zodijakalnih vrata u ljudskom organizmu. Gnostici su također bili i Cerdon, Empedokle, sv. Geronimo i mnogi drugi sveci drevne, prvobitne Gnostičke katoličke kršćanske crkve od koje se današnja Rimska crkva udaljila.“

Car Konstantin i njegovi muški sljedbenici uspjeli su prevesti tadašnji svijet iz matrijarhalnog paganizma u patrijarhalno kršćanstvo šireći kampanju koja je demonizirala svetu ženstvenost, izbacivši boginje zauvijek iz moderne religije. Žena, koja se nekad slavila kao neizostavni ključ za čovjekovo prosvjetljenje, bila je izbačena iz svih hramova. Hramske svećenice, koje su dotad bile najštovanije službenice svakog hrama, potpuno su iskorijenjene. Nekada najsvetiji obred, hieros gamos (sveto vjenčanje), u kojem muškarac i žena sjedinjeni na najprirodniji način postižu duhovnu puninu, doživljava osudu kao sramotan čin. Tako je čovječanstvo ostalo zakinuto za direktno iskustvo jedinstva s Bogom.

Svadbena odaja

Jedno stoljeće prije Valentina iz legende (o kojoj možete pročitati na dnu ovog teksta), djelovao je još jedan Valentin, koji je dobro poznata povijesna ličnost i čije ime je na izvornom latinskom Valentinus (Valentin na latinskom). Valentinus je bio najveći i najutjecajniji gnostički učitelj svoga vremena. Bio je veliki posvećenik, istinski majstor gnostičkih misterija, među kojima je najglavniji i najuzvišeniji oduvijek bio misterij ljubavi, sakrament ljubavi, poznatiji pod nazivom „sakrament svabene odaje“, kojeg ćemo opisati u daljnjem tekstu. Postoje naznake da se legende o Sv. Valentinu odnose upravo na Valentinusa zbog same prirode njegovog učenja, kao i zbog omiljenosti među ljudima koju je stekao, kako ćemo kasnije vidjeti, za vrijeme svojeg plodonosnog boravka u Rimu. Zbog toga poklonici gnostičkog učenja slave na Dan Sv. Valentina upravo Valentinusa kao zaštitnika ljubavi i ljubavnika; na čitateljima ostaje da sami prosude tko je i koliko u pravu.

Pored poznatih crkvenih sakramenata, Valentinusova gnostička tradicija spominje i dva velika i misteriozna sakramenta zvanih „izbavljenje“ (apoytrosis) i Svadbenu odaju. Svadbena odaja spominje se u velikom broju gnostičkih tekstova, pa tako u Tominom evanđelju, koje se općenito smatra relativno nezavisnim od utjecaja valentinovaca, nalazimo opis koji se može smatrati najčišćom formulacijom teoretske osnove svadbene odaje u 22. izreci:

„Kada načinite od dvoje jedno, i kada načinite ono izvana kao ono iznutra i ono iznutra kao ono izvana i ono iznad kao ono ispod, i kada muško i žensko načinite kao jedno, tako da muško neće biti muško i žensko neže biti žensko...tada ćete ući u kraljevstvo.“

Proučavatelji gnostičkih spisa stoljećima su tumačili sakrament svadbene odaje kao alegorijsko sjedinjenje, iako su tekstovi iz Nag Hamadija eksplicitno ukazivali na to da se radi o spolnom odnosu. Nesposobni da prihvate Isusa kao muškarca koji može imati intimnu, seksualnu vezu, mnogi su prevodili riječi koje opisuju seksualno sjedinjenje kao „vjenčanje“ i tumačili da se u metaforičkim pripovijestima govori o sjedinjenju mladoženje (Isusa) i „pale“ duše ili čovjeka, što je odgovaralo službenoj crkvenoj dogmi.

No, jezik kojim su pisani tekstovi iz Nag Hamadija tjeraju nas da skinemo kanonske naočale. Crkvene vlasti su, iz neznanja ili namjerno, svele početni koncept svetog sjedinjenja samo na alegorijsku priču. Izvorno Kristovo učenje, međutim, stavlja spolni odnos, ako se pravilno izvodi, na mjesto najuzvišenijeg sakramenta, sa kojim postižemo izbavljenje. Spolni odnos bez požude dovodi do drugog rođenja, o kojem Isus govori Nikodemu, i u nama se rađa Krist, što predstavlja povratak čovjeka u ne-dualno jedinstvo.

Poznato je da se Isus u Bibliji na više od pedeset mjesta naziva „pomazanik“. „Pomazanik“ je titula koju su nosili kraljevi, proroci i božanstva poput Atisa, Adonisa, Tammuza i Ozirisa. Poznato je i da su pomazanje vršile svećenice/mladenke u drevnim obredima svetog vjenčanja (hieros gamos) širom Bliskog istoka. Ulje koje se koristilo za takvo pomazanje nazivalo se na grčkom “khrisma“, a osoba tako pomazana „Khristos“. Sveto vjenčanje smatra se najsvetijim i najslavnijim od svih drevnih rituala. Javno obredno pomazanje glave mladoženje/posvećenika bilo je samo simboličan prikaz pomazanja muškog spolnog organa prije izvođenja spolnog odnosa. No, takav odnos nema za cilj zadovoljenje ljudske pohote već povezivanje sa Bogom, kao što ćemo vidjeti iz slijedećeg opisa.

Opis sakramenta svadbene odaje detaljno nam daje gnostički Majstor Huiracocha (Krumm Heller) koji je u dvadesetom stoljeću prenio tajnu drevnog sakramenta svom učeniku, Majstoru Samaelu:

„Umjesto snošaja kojim se dostiže orgazam, potrebno je u dubokom meditativnom stanju punom slatkih zagrljaja, ljubavnih šaputanja i nježnog milovanja, zadržavati um stalno odijeljenim od tjelesne požude, održavajući se na razini najčistije spiritualnosti, kao da je taj čin prava religiozna ceremonija.

Muškarac treba uvesti penis i zadržati ga u ženskom spolnom organu, što će za oboje rezultirati božanskim osjećajima punim radosti koji mogu trajati satima.

Muškarac se treba povući iz žene u trenutku kad osjeti približavanje orgazma kako bi izbjegnuo ejakulaciju sjemena. Na ovaj način će njihova želja za međusobnim milovanjima svaki slijedeći put biti sve veća.

To mogu ponavljati koliko god puta žele jer se na taj način ne izaziva umor. Upravo suprotno; to je, zapravo, magični ključ za svakodnevno pomlađivanje, održavanje zdravog tijela i produženje života, budući neprestano magnetiziranje djeluje poput fontane mladosti.

Znamo da kod klasičnog magnetizma onaj koji vrši magnetiziranje prenosi magnetski tok subjektu i ako su njegove snage razvijene, on može iscjeljivati druge ljude. Prijenos magnetskog toka obično se odvija preko ruku ili očiju, ali potrebno je naglasiti da nema moćnijeg prenosnika od penisa i vagine, koji su tisuću puta moćniji i superiorniji od drugih receptivnih organa.

Ljudi koji na ovakav način vode ljubav, zrače snagom i poletom i to se prenosi na okolinu koja ih svakodnevno okružuje. U ovom činu međusobnog, božanskog, uzvišenog magnetiziranja, muškarac i žena djeluju kao da su jedno drugome muzički instrument čija se melodija raspršuje u slatkoj i mističnoj harmoniji. Strune tog instrumenta šire se čitavim tijelom, a na njemu se svira ponajviše usnama i prstima, pri čemu je sačuvana krajnja čistoća tog čina. Upravo je to ono što nas u tim trenucima čini pravim magovima.“

Ovaj opis seksualnog čina kao sakramenta predstavlja, iako naizgled vrlo jednostavnu, tajnu nad tajnama koju su drevni kabalisti i gnostici čuvali vijekovima, i koja se preko srednjevjekovnih alkemičara i ezoterijskih redova poput rozenkrojcera, prenijela do naših dana.

O istom svetom činu možemo saznati iz skoro dvije tisuće godina starijeg, Filipovog evanđelja:

„Ponovno se rađamo u Kristu dvoje po dvoje. U njegovom Dahu doživljavamo novi zagrljaj; više nismo u dualnosti, nego u jedinstvu.“

„Sve će se odjenuti svjetlom kada uđu u misterije svetog zagrljaja.“

„Što je svadbena odaja, ako ne mjesto povjerenja i svjesnosti u  zagrljaju? To je simbol Jedinstva, izvan svih oblika posjedovanja; to je mjesto gdje je veo pocijepan od vrha do dna; tu se neki uzdignu i probude.“

„Zagrljaj koji utjelovljuje skrovito sjedinjenje...ne odnosi se samo na tjelesnost, jer u tom zagrljaju vlada tišina. On ne proistječe iz poticaja ili želje; on predstavlja čin volje.“

„Jedinstvo u ovom svijetu predstavljaju muškarac i žena, mjesto moći i slabosti.“

„Kroz sveti zagrljaj, pozvani smo u unutrašnjost. Sve dok je ovo nepoznato, prevladava nesreća koja stalno truje sjeme, i rađa se  zlo.“

Oni koji iskuse povjerenje i svjesnost u srcu zagrljaja, postaju djeca svjetla. Ako netko to ne postigne, to je stoga što ostaje privržen onome što zna; kada prestane biti privržen, biti će sposoban to primiti.“

„U Jeruzalemu su postojale tri posebne građevine namijenjene žrtvovanjima. Ona koja je bila usmjerena prema zapadu nazivala se „Sveta“. Druga, usmjerena prema jugu, nazivala se „Sveta od Svetih“. Treća, usmjerena prema istoku nazivala se „Sveta od Najsvetijih“, mjesto u koje može ući samo visoki svećenik. „Sveta“ građevina predstavlja krštenje. „Sveta od Svetih“ predstavlja izbavljenje. „Sveta od Najsvetijih“ predstavlja svadbenu odaju. Krštenje sadržava uskrsnuće i izbavljenje; izbavljenje se dostiže u svadbenoj odaji.

Obredna formula koja se koristila u sakramentu svadbene odaje glasila je:

„Podijelit ću moju naklonost sa tobom, jer tvoj anđeo vječno stoji pred licem našeg Oca...sada moramo postati kao jedno; primi sada ovu milost iz mene i kroz mene; odjeni se kao mladenka koja očekuje mladoženju, kako bi mogla postati poput mene, i ja poput tebe. Neka sjeme svjetla siđe u tvoju svadbenu odaju; prihvati mladoženju i podari mu mjesta, i raširi svoje ruke da ga zagrliš. Vidi, milost je sišla na tebe!“

Ovaj sveti zagrljaj nudi mogućnost povratka u rajsko stanje u kojem Adam i Eva još nisu bili razdvojeni i nije postojala dualistička percepcija, kao ni ciklus rađanja i umiranja. Kao što Filipovo evanđelje objašnjava,

„Da se žena nije razdvojila od muškarca, ne bi ni umrla sa muškarcem. Njeno odvajanje označava početak smrti. Krist ponovo dolazi kako bi iscijelio tu ranu, ponovo razotkrio izgubljeno sjedinjenje i oživio one koji, razdvajajući se, sami sebi donose smrt, oživljavajući ih kroz sjedinjenje.“

„Dok je Eva bila u Adamu, nije bilo smrti; kada se razdvojila od njega, stigla je smrt. Ako pnovno uđe u njega, i ako je on prihvati, više neće biti smrti...“

„(Isus je došao) na mjesto razdvojenosti kako bi sjednio sve koji su bili razdvojeni u Bogu.“

Još jedan izvanredan gnostički tekst pronađen u Nag Hamadiju koji također pripada Valentinusovom učenju je „Tumačenje duše“:

„Ali tada mladoženja, prema Očevoj volji, siđe do nje u svadbenu odaju, koja je bila pripremljena. I on ukrasi svadbenu odaju. Budući da takav brak nije poput tjelesnih brakova, oni koji imaju spolni odnos jedno sa drugim, biti će zadovoljni tim odnosom. I poput teškog tereta, oni ostavljaju za sobom smetnje tjelesne želje...Kada se jednom sjedine, postaju jedan život. Zbog toga je prorok rekao (Postanak 2:24) misleći na prvog muškarca i prvu ženu,“ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“. Jer u početku su bili sjedinjeni jedno s drugim dok su bili s Ocem, prije nego je žena zavela muža, koji je njen brat. Ovo vjenčanje ih je ponovno dovelo u zajedništvo, a duša se spojila sa svjom istinskom ljubavi, svojim stvarnim učiteljem, kao što je zapisano.“

Gnostička evanđelja nisu jedini tekstovi koji govore o svetosti fizičkog sjedinjavanja muškarca i žene, čiji cilj nije stvaranje potomstva već duhovno iskustvo. Isti koncept zagovarao je i Lao Ce koji u „Huang Hu Chingu“ preporučuje spolni odnos u kojem se uobičajeni završetak sa orgazmom izbjegava kako bi muškarac i žena iskoristili priliku za zajedničku transformaciju i uzdizanje u carstvo blaženstva i jedinstva. Ključ je u spolnom odnosu koje vodi duh, a ne spolni organi. Sa takvom praksom rađa se nešto besmrtno, pročišćuju grube, teške energije u božansko svjetlo. Nasuprot tome, tokom uobičajenog spolnog odnosa akumulirana energija se istrošuje u grčevima orgazma, a profinjene tjelesne energije se raspršuju.

Alice Bunker Stockham u svojoj knjizi „Karezza: bračna etika“ također napominje da je način na koji danas ljudi obavljaju snošaj - grčevit, na brzinu i bez duhovnog predavanja – poguban za tijelo i dušu, i često je uzrok otuđenju i vodi do razvoda. No, muškarci i žene koji prakticiraju karezzu (nježno, svjesno vođenje ljubavi bez dostizanja orgazma) potvrđuju da u ljubavnom spoju njihove duše postižu čudesnu kreativnu moć koja daleko prevazilazi sve ono što čovjek može zamisliti u normalnom stanju svijesti i doživjeti u uobičajenom seksu.

Seksualni odnos je sakrament. Na taj način su ga ljudi u davnim vremenima shvaćali, i zato su gradili hramove posvećene ljubavi. Prisjetimo se Venerinog hrama iz veličanstvenog Rima. Prisjetimo se Mjesečevog hrama drevne Kaldeje. Prisjetimo se drevnih hramova Indije u kojoj je vladao kult ljubavi.

Čovjek je napustio Raj u pratnji svog partnera i sa istim partnerom se onamo mora i vratiti.

Drugim riječima, kažemo da je čovjek napustio Eden kroz vrata seksa i jedino na ta ista vrata se onamo može vratiti. Put do tih vrata vodi kroz sakrament svadbene odaje.

Valentin

Navešćemo par redaka iz hrvatskog prijevoda wikipedije vezanog za Valentinovo kako bismo pokazali koliko je ograničena današnja ljudska spoznaja o tome tko je bio Valentin i koja je bila njegova misija: