JURJEVO - slavljenje proljeća

Prvi dan proljeća (Jari god, jar-staroslavenski: snaga, proljeće, hrvatsko Jurjevo, Uskrs, Velika Noć) – etnički praznik Slavena, dolazi u proljetni ekvinocij (21 ožujka). Praznik posvećen prije svega vegetacijskom bogu Jarilu I Majci Zemlji. Proljetni obredi za vrijeme tog praznika trebaju unjeti u kuće energiju, životnu radost te osigurati dobre plodove I uspjeh za cijelu godinu koja počinje sa proljećem. Najpoznatijii običaji tog praznika su:

- paljenje i topljenje Mare (Mažanne, Morane), slamnate lutke koja predstavlja zimu. S njezinim odlaskom odlazi hladna zima, s njom sve stare brige, a dolazi proljeće – snaga i radost novoprobuđenoga života. Tjeranje Mare “preko vode” radilo se najčešće uz buku, lupanje bičeva, klackalica, pjev te sviranje na svakojakim glazbalima. Kao I sve ostale I taj običaj kršćanstvo je nastojalo iskorijeniti, no narodna tradicija pokazala se jačom. U 18 stoljeću Crkva je pokušala paljenje Mare zamjeniti bacanjem slamnate lutke, predstavljajuće Judu, iz crkvenog tornja. Također neuspješno. Do dan danas u raznim oblicima taj običaj je prisutan u svim folklorima slavenskih naroda.

- Loženje proljetnih kriesova. Nakon protjeranja zime dolazi red na dolazak i pozdrav proljeća. Već od drevnih vremena vatra ima pročišćavajuću I društvenu funkciju. Kroz vatru mladići skaču da dobiju snagu, pokažu svoju hrabrost djevojkama, uz vatru skupljaju se sela, priča se priče, pjevaju pjesme, oko vatre plešu se kola…Svi Slaveni su bili štovatelji vatre. Vatra je bila sveta I predstavljala je vatreni aspekt Svaroga – njegova sina Svarožića. I ta tradicija je očuvana kod svih slavenskih zemalja do današnjih dana. U Međimuriju svake godine održava se natjecanje u loženju najvećeg proljetnog kriesa.

- Oslikavanje jaja pisanica. Ovo je možda najupečatljivi običaj tog praznika očuvan do današnjih dana. Jaje je praslavenski simbol života, plodnosti i magične vitalne snage. Pisanica je bila posebno važnim elementom obreda koji može osigurati zdravlje, plodnost te sreću kako ljudima tako i životinjama. Za tu svrhu znalo se trljati pisanicom bolesno mjesto ili kotrljati jaje po leđima domaće životinje. U toku kristijanizacije zbog nemogućnosti iskorijenjenja, pisanicu zajedno sa staro judejskim ovnićem priključeno elementima kršćanskog Uskrsa. Sam običaj oslikavanja jaja prema nekim teorijama potiće iz Perzije.

- Šibanje, poljevanje, obhodnja. Nakon završetka višednevnih priprema za praznik, čišćenja, spremanja..u predvečerje Jarog goda obilazilo se cjelo domačinstvo a povorke su obilazile selo, pjevajući mitološke narodne pjesme. Tokom obilazaka palilo se ljekovite trave, nosilo se zelene grane. Obredom tim čistilo se i tjeralo se zle sile iz svakoga kutka. Nakon Velike Noći, vatre, veselice (na kojoj postojao je običaj darivanja pisanica) a priređivane najčešće na vrhu brda ili na nekoj uzvisini, sutradan bio je običaj uzajamnog udaranja procvalim vrbovim grančicama. Radilo se to kroz igru i zabavu. Značenje tog obreda također je čišćenje i tjeranje onoga što je nepovoljno za samu osobu. Sljedeći dan poljevano se hladnom vodom što je trebalo čovjeku dodati životne snage analogne onoj koju dobivaju biljke od kiše. Rituali šibanja I poljevanja očuvali su se u pučkim običajima u Poljskoj, no s vremenom spojili su se u isti dan (tzv. Smingus-Dyngus). U Poljskoj drugog dana proljeća postoje prave poplave vode po gradovima i selima (vrlo često sveopćoj zabavi prikljućuju se I vatrogasci sa motoriziranim pumpama poljevajući prolaznike po gradu) jer samo u tom danu u godini svatko može svakoga politi vodom bez posljedica, i uglavnom bez ljutnje s bilo čije strane. Mladeži (ali I mnogima starima da se opuste a da njima to nitko ne zamjeri) je to poziv na opći urnebes I zabavu. U nekim gradovima postoje “vodene borbe” između kvartova u kojima sudjeluje po stotine ljudi. Dakle, ako netko ne podnosi vlage, a sprema se ići u Poljsku neka ju tada zaobilazi u velikom krugu jer voda curi i u susjedne države. Tko voli zabavu I veselje – ovo je pravi dan za posjet!

- Sadnja stabala. U korijenjima posađenih mladih stabala ostavljano komadiće svečanih kolača. Ponegdje komadiće hrane preostale od svećane večeri zakopavano u njivi. Trebalo je to osigurati njenu plodnost.

- Šarene povorke i dozivanje kiše. U nekim prostorima organizirano šarene povorke životinja I ljudi maskiranih u životinje. Djevojke su hodale sa brezovim vjenjčićima na glavi a mladići obučeni u zeleno lišće. Povorku zatvarali muzikanti sa glasnom svirkom I bukom. Trebalo je to izazvati kišu (od presudne važnosti za sjetvu), grmljainu I munje. Prva proljetne grmljavina shvaćana je bila kao ljubavni čin između Peruna (boga groma) I Majke Zemlje. Tek nakon prve grmljavine I kiše moglo se početi s radovima u polju. U Hrvatskom folkloru u jurjevskim obredima jasno se vide korijeni tog praznika. Vrlo često muškarac je tu obučen u koš od zelenih grana – zovu ga Zeleni Jura, a žene pjevaju narodne, pučke, prigodne pjesme (zapravo svete, obredne slavenske tekstove). Zeleni Jura predstavlja samoga vegetacijskog boga Jarilu. Crkva želeći promjeniti mitološku pozadinu I cjelo značenje te priče forsirala je na taj datum sveca Sv.Juraja (uglavnom uspješno), no tradicije samih proljetnih obreda iskorijeniti nije uspjela. A seljak kao seljak, uvijek tvrdoglavi, stranom "bogu" dao nadimak “Zeleni”.



Mitološka pozadina:
Jarilo je Perunov sin, otet od Velesa (bog mrtvih, podzemlja, zaštitnik domačih životinja I seljaka) čim se rodio I odveden u podzemnu krajinu gdje je odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnoga mladića napušta Velesovu krajinu u vlažnim korijenjima stabla svijeta (arbus mundi) I kreće na put prema Perunovim dvorima na suhom vrhu svetog stabla. Da dođe do svoga oca mora proći kroz cijelo stablo svijeta. Dakle I kroz svijet ljudi I životinja smješten u krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće – novu snagu preporođene vegetacije I radost života.

“Iza mora crvenoga, iza gore zelene
ravno u to polje…cipele mu blatne(Velesova vlaga) a resice zlatne (Perunova vatra)”

“Kuda Jura stane tamo trava raste,
Kuda Jura skokom tamo trava kopom!”

Dan dolaska Jarile “iza mora” je prvi dan proljeća – hrvatsko Jurjevo. Jarilo kreće dalje, penje se Perunu, upoznaje svoju sestru, predivnu Perunovu kći Vesnu (Maru, Moranu, božicu proljeća, ljubavi), zaljubljuju se jedno u drugo. Skoro će nebeska svadba, Noć Ljubavi – Ivanje. O, prevrtljivog li ljubavnika! Prevari on svoju Maru, bjesan Perun gromom ubije Jarilu, Mara od tuge ostari, pobjeli joj kosa, pretvori se u zimu, kod Velesa ode……

…I .jednoga dana .Perunu, bogu groma, rodi se sin Jarilo.. sve počinje ispočetka. Jarilo je bog koji umire i iznova se rađa. Mara je božica koja ostari I opet se pomladi. Baš onako kako je to u svijetu: iza ljeta dolazi zima, a iza zime opet se sve zazeleni. A mi smo živi dok se taj kotač vrti..i sretni sve dok slavimo život, veselje, ljubav I sreću.

Pisan Vuzam prošao, zelen Juraj došao,
iz zelene gore u to ravno polje,
po širokom putu, po debelom gruđu.
Kud vam Jura 'odi, tud vam polje rodi…

Slava Jarilu! Slava Vesni! Slava proljeću!

I nek Vam žito rodi, dragi naši seljaci!

OBREDNI TEKSTOVI U HRVATSKOM FOLKLORU

Moj božiću Svarožiću

Moj božiću Svarožiću,
ti pohodi naše dvore,
naše dvore i obore.
Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le.

Moj božiću Svarožiću.
Zlatno Sunce , bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunaj le!

Pjesma zapisana 1952 godine u Cigleni. Kazivačica ističe da se ova pjesma
pjevala u Cigleni još u vrijeme njezine bake. Nije se nikada pjevala u crkvi nego u kući na Badnjak. Značenje te pjesme ne zahtijeva posebnog komentara. Sve je tu jasno:
Mladi Božić – Svarogov sin – Sunce rađa se ponovo nakon zimskog mrtvila i obasjava novim svjetlom svaki dio imanja. To je nova godina, Sunce opet dobija na snazi i dani postaju sve dužiji.


Lep nam Ivo kresa loži

Lep nam Ivo kresa loži,
kresa loži, šaltvo igra.
Šaltvo igra, milo tuži.
Milo tuži, ljubo pita:
- Kog si, ljubo, ti ljubila?
- Ljubila sem svoga braca

Lep nam Ivo kresa loži
na ivanjsko navečerje,
na ivanjsko navečerj .

Jedna od najpoznatijih ivanjskih pjesama. Ova verzija zapisana je 1978 godine u Bukovici. Kazivači pričaju da uoči Ivanja slaže se krijes od tri hrpe granja. Zatim se pale i «lile». Negdje su to rašljaste grane «škraklje» koje se omotaju slamom i upale. Momci njima vitlaju u jednom krugu, a djevojke oko njih plešu kolo i pjevaju.
Ivo tu naravno ne predstavlja Ivana Krstitelja već vegetacijskog boga Jarilu koji krenuši iz Velesovog podzemnog svijeta, donio ljudima proljeće i stigao je u Perunove dvore (na vrh svijetskog stabla). Upoznao je tu lijepu Maru – Perunovu kćer (vlastitu sestru). Ivanje (ljetni solsticij, pobjeda Sunca nad tamom) je noć njihove svadbe (i slavenska noć ljubavi i zaljubljenih). Među ljudima zabranjena incestoidna veza, česta je među bogovima i nužna za harmoniju svijeta. Vrlo je učestali element folklora.
Ime Ivo stvorilo se pod utjecajem kršćanstva koje je nastojalo izvorna božanstva zamijeniti vlastitim svecima i tako postepeno odvući ljude od njihove tradicije. Ljetni Jarilo je tako zamijenjen sa Ivanom Krstiteljom (puk ga je preimenovao u Ivu), dok je proljetni Jarilo zamjenjen sa svetim Jurajom kojeg je tvrdoglavi narod nazvao «Zelenim Jurom».


Jaše Ivo na konjiću

Jaše Ivo na konjiću,
na gizdavom svom vrančiću.
Njega srete lepa Mara,
lepa Mara progovara:
- Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću.
- Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja.

Da je meni čaša vina
i mom konju šaka sijena, kom bi io, ja bi pio
i sa tobom divanio.


Zapisano u Grabrovnici 1979. godine. Isti tekst se izvodio u plesovima kola u V. Grđevcu, Kovačici G. i Predavcu, a pojavljuje se i u ladarskim pjesmama tih sela.
Bog Jarilo u folklornim predajama vrlo često dolazi na bijelom konju, a nerijetko poistovjećivan je sa samim konjem. Lepa Mara je već spomenuta Perunova kći Morana. Jarilo je bog koji «hoda kroz godinu», zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora proći cijelo stablo svijeta



Bilarice bilo beru

Bilarice bilo beru
na vidovsko navečerje,
to odnesu na mladinsko.
Prek tri vode negliboke,
prek tri mosta nekovana,
tri djevojke prepelajo,
tri divojke nelublene.


Bilarice bilo beru

Bilarice bilo beru
na ivanjsko na večersko.
Lepi Ivo z vojske ide,
z vojske ide, ljube pita:
S kim si ljubo sinoć spala?
- Ja sem spala svojom majkom.
Da s ti spala svojom majkom,
ti bi bila crveneša,
crveneša, rumeneša
kano ruža u proleće.
Bješte, bješte, bilarice,
evo idu b jele vile,
b jele vile zagorkinje,
zagorkinje iz planine.
Rastepajte, bilarice,
rastepajte bilo naše.

Prva pjesma je zapisana 1952 godine u Cigleni, druga u Petrički Gornjoj 1961. godine. Sadržaj običaja «bilarice» sastoji se u tome da na Ivanje, Vidovo i Petrovo obilazi nekoliko djevojaka usjeve po poljima i baca po njima biljku «bilo» (Alectrolophus crista galli) za koju se smatra da može uništiti sav korov. Veći broj stanovnika sela Gornja Petrička prati ih u polje i sluša njihove pjesme koje se tom prigodom moraju pjevati. Mladinsko je predio sjeveroistočno od Ciglene pokriven vinogradima. U tim pjesmama javljaju se i upleteni elementi slavenskog trojstvenog svijeta, Jarilove i Moranine ljubavi te vile u koje do današnjih dana vrlo snažno vjeruju mnogi Južni Slaveni.



Dobro jutro, majka, evo zelenjaka

Dobro jutro, majka, evo zelenjaka.
Držite se vujna, evo vama Đurđa.
Donio vam klas žita i od Boga dobar glas.
Ide Đuro s gaja, da mu date jaja.
Ide Đuro s mosta da mu date dosta.


Ovo je jurjevska pjesma zapisana 1976 godine u V. Grđevcu od kazivača koji je kao mladić išao u đurđare (maškare, koledare). Ovdje se Jarilo javlja pod imenom Đuro (Jura). Jarilo je u istočnoslavenskom folkloru prkazivan sa klasijem žita u ruci. On je taj koji donosi novu snagu, plodnost i «kuda stane, tamo žito raste». Mladi Bog dolazi iz Velesova svijeta i seljacima donosi bogatstvo, obilje (dosta). U ovoj pjesmi Bog odnosi se na boga Velesa – zaštitnika seljaka i rogate stoke.


Dobro jutro, majka, evo zelenjaka

Dobro jutro, majka, evo zelenjaka.
Rosan kano rosica, zelen kano travica
Đuro ide s planine, da dobije slanine.
Đuro se valja da mu date jaja.
Đuro se tresa da mu date mesa.
Dajte Đuri rakije da se malo napije.
Dajte Đuri vina, bu vam kuća mirna.

Kazivač ove verzije pjesme govori da u njegovoj mladosti išli su u đurđare obično dva dječaka koji su pjevali, a treći je bio pod zelenim košem i šutio.



Dobro jutro ujna, evo tebi Đurđa

Dobro jutro ujna,
evo tebi Đurđa na bijelom konju u zelenom dvoru.
Hop, đip, Đuro.
Daj baja, par jaja
da t ne boli glava.
Hop, đip, Đuro.
Daj baja, par jaja
da t ne boli glava.


Zapisano 1962. godine u Botinovcu. Sada i ova pjesma je nama posve jasna. Treba samo napomenuti da ophodnici obučeni u ovčije runo i maske za svoje pjevanje traže jaja koja su prastari simbol rađanja života (prema drevnim mitovima svijet nastao je iz prajajeta). Oni u cijeloj priči predstavljaju zapravo velesove «poslanike» koji su došli oteti Perunu novorođenoga sina da taj, kad za to stigne vrijeme, može krenuti na svoj put duž cijelog svjetskog stabla.
«Kad nam jaja ne bu dali mi vam bumo sinka krali, rođenoga, maloga Božića.»
kaže jedna druga prigodna narodna pjesma.


Dobro jutro, gazda i gazdarica

Dobro jutro, gazda i gazdarica,
evo vam Đurđa.
Zelen ko travica,
rosan ko rosica
mokar ko vodica.

Zapisano 1954. godine u Nevincu. Kako Jarilo dolazi iz vlažnog podzemnog Velesovog svijet, jasno je zašto je «mokar ko vodica». Voda je atributom Velesa.


Ladarice

Zaspo Ivo u livadi
u livadi na konjari.
Njega budi stara majka:
- Ustaj, ustaj, mladi Ivo,
došle su ti djevojčice da te vide i pohode.
- Idem, idem, stara majka
da ja vidim ladarice,
ladarice djevojčice.

- Darujte nas, ne dršte nas.
Mi moramo dalje ići, dalje ići, putovati.
Fala, fala, staroj majci,
Ja vam falim Bog vam plati.

Golub guče u konoplji
pa ispukne tri konoplje.
Prva meni, druga tebi,
treća kumu vjenčanome.

Ljuljala se Katarina
u livadi pod javorom.
Ljuljala se braca zvala:
- Odi bratac brzo kući
došle su ti djevojčice,
djevojčice ladarice
da te vide i pohode
i za tebe Boga mole.

Oj, Ivane Livadare,
kakve su ti livadice?
Oko kraja pokošene,
u sredini ostavljene,
u sredini trandovilo.
Trandovilo govorilo:
Ko bi mene pokosio
ja bi njegva ljuba bila.
Al se javi mladi Ivo:
- Ja bi tebe pokorio
kad bi tebe obljubio,
obljubio, ostavio.
Al govori trandovilo:
- Kad bi mene obljubio,
, obljubio, ostavio,
sjajni mjesec te kaznio,
sjajni mjesec i zvjezdice.

Zapisano 1954. u Ćurlovcu. Ono što je tu zanimljivo, da se Mara u ovoj pjesmi javlja u obliku trendovila (biljke iz porodice sljezova).
U ladarskim pjesmama tekstovi nisu cjeloviti, tj. jedan motiv nije gotovo nikada pjesnički do kraja izražen. Naime, ladarice obično pjevaju toliko stihova koliko same smatraju da je potrebno ili ih rasporede prema raspoloživom vremenu. Ponekad tekstovi se posuđuju iz kakve romance ili ballade, no takvi «posuđeni» tekstovi u većini slučajeva nemaju neke naročite veze s obredom. Ipak, bitni dijelovi teksta, koji čine srž obreda, ne smiju se nikada ni izostavljati, ni mjenjati.

Prema staroslavenskom mitu o bogu Jarilu i o njegovoj ljubavnoj priči s božicom Moranom znamo da on, ubrzo nakon njihove svadbe, prevari Maru. Bjesan Perun gromom tada ubija vegetacijskog boga. Mara od tuge pretvara se u bijelu staricu – zimu i odlazi u Velesovu krajinu mrtvih kao zločesta Morana. Ljudima dolazi mrazno, hladno vrijeme. Jarilo se ponovo preporađa (Uskrs), a Mara opet postaje mladom, zanosnom djevojkom. I tako se sve vrti u krug, iza ljeta dolazi zima, iza zime opet proljeće.
Ljubav Jarila i Morane je ta koja održava godišnje cikluse i koja nama donosi hranu u obliku plodova zemlje.
Sveti slavenski tekstovi, očuvani u folkloru tvrdoglavog puka, uz multidisciplinarna istraživanja, danas daju neprocjenivo vrijedan izvor za uspješnu rekonstrukciju cijelog religijskog sustava naših predaka. Kroz stoljeća demoniziran, iskrivljavan i uništavan svim raspoloživim sredstvima od strane Rimske Crkve, prikazivan kao primitivan sistem vjerovanja «divljaka» izranja visoko razvijeni religijski sustav koji u mnogoćemu nadvisuje krsćanski koji ga je trebao «pokopati».
Razumljivo je i sada zbog čega toliko je napora uloženo (i ulaže se dalje) da ga se uništi bez traga. Ipak, unatoć naporima, iza njega nije ostao samo trag nego i puno više od toga. Vrijeme u kojem se u hrvatskim kućama pjevala još novogodišnja pjesma: «Naš Božiću Svarožiću» govori samo za sebe.
Motive navedenih (zapise je prikupio Zvonko Lovrenčić) bilogorskih narodnih pjesama i običaja pronađemo u svim hrvatskim krajevima kao i u svim drugim slavenskim zemljama.
 

Naš Božiću Svarožiću.
Zlatno Sunce , bijeli svijet!
Naš božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunaj le!

VELES - TRIGLAV - SLAVENSKI ATLAS

Triglav je bogom kojeg imena ne treba tumačiti. To je svakako bog koji ima tri glave, no ime Triglav ne može biti nikako njegovim pravim prvobitnim imenom već jedino opisnim epitetom, nadimkom stvorenim od njegovih vanjskih obilježa ili izgleda njegova kipa. Pojavilo se ono sukladno s učestalim u tradicijskim kulturama tabu koje je zabranjivalo često izgovaranje imena bogova.
Bila su ona zamjenjivana raznim nadimcima ( “Ne izgovaraj imena Boga svoga uzalud” – odraz toga u kršćanskim zapovjedima).
Poznati su opisi Triglava I njegova kulta iz tekstova “Životi sv. Ottona iz Bamberga” iz XII stoljeća. Iz tekstova proizlazi da je Triglav bio bogom slavljenim od pomorskih I polabskih plemena, a kao centri njegova kulta navodi se:

SZCZECIN (Poljska),
BRENNA (današnji Brandenburg) te
Wolin (Poljska).

Kroničar Ebbo piše:
“Szczecin, vrlo veliki grad, veći od Wolina, u okviru grada nalaze se tri brda, od kojih najviša je posvećena najvećemu poganskome bogu Triglavu. Na brdu se nalazio troglavi kip koji zlatnim pokrivalom prekriva usta I oči …svećenici toga boga su tvrdili da ima tri glave jer odgovaran je za tri svijeta: nebo, zemlju I podzemlje, a lice prekriva kako ne bi ljudskih grijehova primjetio..”.

Ova zadnja tvrdnja je tipičan prijevod kršćanske interpretacije korištene kod kršćanskih kroničara. Žreci hrama naravno nisu mogli takvo što reči jer nije u skladu sa slavenskim duhovnim sustavom. No, sadržaj koji se odnosi na tri sfere je vrlo domaći I arhaičan jer slavenski model svijeta (kao I mnoge indoeuropske sisteme) sastoji se od 3 kozmičke sfere:

- PRAV - Bogovi
- JAV - Ljudi I životinje
- NAV - Podzemni svijet umrlih

Prikazuje to I legendarni kip iz Zbruča na kojemu su jasno vidljive tri tri razine svijeta, kao I poznati križić iz X st. pronađen u Slovačkoj na kojem siluete su smještene u tri nivoa. Svjedoči to o preplitavanju vrlo drevnih poganskih vjerovanja s novom nametnutom kršćanskom religijom (sveto trojstvo).
Jedan drugi kroničar opisuje:
” ..bila su Szczecinu četri hrama, ali jedan od njih, glavni, izgrađen je bio sa iznimnim, predivnim umjećem I vještinom. Izvana I iznutra su bile skulpture, izlazeće iz zidova slike ljudi I životinja toliko vjerno I umjetnički usavršene da su ostavljale dojam da su žive I dišu. U hramu tom čuvano veliko bogatstvo ukrasa, oružija, predmeta od zlata I srebra koje se koristilo kod zajedničkih slavlja (vrlo snažan poticaj za “duhovno navraćanje” I primjer izvora današnjeg bogatstva Rimske Crkve). Triglavu posvećen je bio I jedan crni konj čijeg sedlo također srebrom I zlatom bilo je ukrašeno . Konj taj, uglavnom uživao radost ljenjčarenja kroz cijelu godinu, a korišten je bio samo povremeno za proročanstva. Konj smatran je bio tolikom svetošću da nikome nije bilo dozvoljeno na njemu jahati…”.

XVIII vjekovni autor Christian Knauthe tvrdio da I Lužički Srbi u Mišnji su štovali Triglava.
Sljedeći poznati veliki kultni centar Triglava bila je Brenna, prijestolnica zapadnoslavenskog plemena Stodorana/Havelana gdje na brdu Harlung (danas Marienberg) stajao je hram njemu posvećen. Devastiran u prvoj polovici XII stoljeća. Jezikoslovci ukazuju na porijeklo imena Stodoran od iranske riječi označavajuće mrak, tamu, dakle karakteristike odgovarajuće vladaru podzemnoga svijeta.

KOZMIČKA GORA

Na vrlo zanimljiv način povezano je to sa Slovenijom gdje najvećim vrhom je gora Triglav (2863m) u Julijskim Alpama. Jedna od verzija slavenskog mita o stvaranju svijeta govori da iz provobitnog oceana prvo je izronila gora Triglav. Ona je dijelom kozmičke osovine, a njene vrhove odgovaraju trima sferama. U neposrednoj blizini Triglava nalazi se mjesto Stodor! U BiH također najveći vrh Dinare zove se Troglav. Ove činjenice ukazuju na vrlo rasprostranjen kult Triglava. Neki znanstvenici smatraju da kult Triglava je postepenom antropomorfizacijom takve kozmične gore. Tragova kulta Triglava u svim slavenski zemljama je vrlo mnogo.
Kako Triglav ne može biti njegovim pravim imenom, tko je bog sa tri glave? Crna boja konja ukazuje na htonski karakter, a kod Slavena htonsko božanstvo povezano sa crnim konjom I brojem tri je Veles. Triglav je dakle regionalnim nadimkom općeslavenskog mnogo starijeg Velesa koji je prihvaćen kao formalni kult tog mjesta.
Veles je pak jednim od najvažnijih slavenskih bogova. Njegovo ime povezano je sa slavenskim veletem, velikim snagatorom, divom I potiće od riječi veliko, mnogo..
Jedan od staroruskih tekstova opisuje ga kao “skotiji bog”, dakle bog rogate stoke, odatle predpostavka da je I zaštitnikom svih životinja. No vrlo je moguće da je to zadnje uplit kroničara.
Zašto ? Zato jer ime Volos vrlo sliči Vlasu, slavenskoj verziji imena sv. Blažeja koji je bio patronom stoke I životinja.
Poznati je mehanizam koji u vremenu prodiranja kršćanstva među šire mase zamjenjivao poganske Bogove sa pojedinim svecima. Sveci su bili tako često smišljeno prilagođavani da popune prazninu odgovarajuću pojedinim aspektima života I kulture nakon razaranja izvornog kulta te preuzmu na sebe narodne navike kultiviziranja određenog Boga ili praznika.

Poznat je i stari svadbeni običaj kada mladoženja I mladenka za vrijeme vjenjčanja stoje na kosmatom ćupavom, vunenom kožuhu. Dlaka trebala bi tu osigurati plodnost I bogatstvo te dobrobit novog zajedničkog života.
U Poljskoj postoji legenda o blagoslavljenom Bogumilu (patron konja I rogate stoke) koji hranio je ribama siromašan narod hvatajući je tako da su ribe izranjale na površinu po njegovoj želji. Legenda kaže da je prolazio suhom nogom kroz rijeku Vartu. On štiti životinje od zaraze, zna izlječiti od bolesti, čak I uskrsnuti životinju…obilazi sa stokom tri puta oko crkve. Takav ritual održavan je bio ne samo na dan smrti Bogumila, tj 12 lipnja, već kroz cijelu oktavu sv, Trojstva i ovo je svakako poganski ritual. Vidljivi su tu svi aspekti Velesa. Velesovu ostavštinu Bogumil djeli tako još sa sv. Nikolom i bradatim Djedom Mrazom kao onima koji posjeduju aspekt davaoca bogatstva.

U XIX stoljeću na dan sv. Blažeja (dakle Velesa) istočnoslavenski pastiri u sumrak izlazili su ispred kuće, stajali su na položenoj na zemlji ovčijoj vuni I zanosili su se pjevom usmjerenim prema zvijezdama.
Ostatkom Velesovog kulta u obliku bika je također folklorni obred nošenja rogate lutke-bika te preoblačenje se koledara u vunene kožuhe. Vrlo lijepi primjer toga imamo u Hrvatskoj u očuvanoj tradiciji “Halubajskih zvončara” kojih možemo gledati svake godine na poznatoj riječkoj maškaradi.
Ovako visoki rang Velesa I rasprostranjenost njegova kulta možemo shvatiti znajući koliko je stoka značila tadašnjem slavenskom čovjeku. Ona je označavalo bogatstvo.

KULT MRTVIH

Kult predaka karakteristična crta svih indoeuropskih religija, očuvan je do današnjih dana (Dan Mrtvih, paljenje svijeća..) Postoji vrlo mnogo dokaza da za vrijeme održavanja obreda za predke žrec ili sudionici tog obreda oslikavali su lice ili nosili su prekrivajuće lice maske. Maske takve su arheološki potvrđene i kao što je to bilo kod prvobitnog kazališta povezanog s kultom Umrlih - glumci razlikovali su se time od ostalih. Oslikati se, ukrasiti, staviti masku označavalo istovremeno biti i živ i simbolično predstavljati umrlu osobu.
Poznata maska iz Novogroda prikazuje nasmiješeno lice. Iz predaje Ibrahima Ibn Jakuba znamo o Slavenima da:
« Glasno odaju radost i vesele se prilikom paljenja tjela umrlog..».
U staro-crkveno-slavenskom jeziku postoji riječ «natrizniti» - nasmijati se. Dakle, opet broj tri povezan sa Velesom.
Praslavenska riječ za vješta je «volhv», a Volos kao gospodar svijeta mrtvih bio je zaštitnikom i magije. Slovo o polci Igorevoj naziva vještog pjesnika i guslara «unukom Velesovim». Dakle, ukazuje se sljedeća funkciju Velesa kao patrona žreca, umjetnika i svih tadašnjih «znanstvenika».
Staroruska «Povijest prošlih vremena» kaže da prilikom važnih dogovora cijela Rusija klela se Velesom, dok ratnici Perunom. Kako je Veles bogom stoke on je ujedno i zaštitnikom seljaka.
Prema nekim mitovima slavenska krajina mrtvih Nav smještena je negdje daleko na zapadu za vodom (morem ili velikom rijekom) što ima svoju refleksiju u češkom «Idi Velesu iza mora» (idi k vragu) ili psovki primjećenih kod nekih starih žena na šibenskom područiju u Hrvatskoj «Idi k Vlasu».
Ruske tradicije predstavljaju Velesa prebivajućeg u svijetu umrlih, usred Navii u korijenima Kozmičkog Stabla. Kult Velesa sažima u sebi dva elementa:

1. kult prirodnih sila (kult bika)
2. kult socijalnih sila (kult predaka)

koje su ujedinjene i s vremenom oblikovane u kult antropomorfnog božanstva, često prikazivanog s životinjskom glavom, što je reliktom drevnih totemističkih vjerovanja.

PARTNER I PROTIVNIK

Veles je vladarom jedne od kozmičkih sfera. On je sa Perunom suverenim vladarom svijeta (kao Mitra i Varuna). Ravnoteža tog svijeta je moguća zahvaljujući vječnom nadmetanju i svojevrsnoj suradnji tih dvaju božanstava (Vatre i Vode). U mitovima i legendama vrlo često prikazivan je Veles u obliku zmaja ili zmije kako se bori ili nadmeće sa Perunom. Ovaj prividni dualizam nije ipak dualizmom borećih se između sebe suprotnosti Dobra i Zla (kao što je to kod kršćanskog Boga i Vraga). To su dva suverena vladara svijeta predstavljajuća pojedine aspekte prirode i života međusobno se nadopunjavajuća. Uravnoteženjem tih dvaju elemenata harmonija svijeta je moguća. Slavenski dualizam NEMA VEZE sa tipičnim dualizmom. Ne postoji nijedno božanstvo u slavenskoj religiji koje je oličenjem samoga Zla.

SLAVENSKI ATLAS I TROJSTVENI SVEMIR

Na svim mjestima kulta Triglava i Velesa nalazili su se stupovi ili kipovi u obliku stupova. Triglav, naime kako su rekli sami slavenski žreci, odgovoran je za tri kozmičke sfere: Prav, Jav i Nav. Stup predstavlja tu svojevrsnu osovinu svijeta koja drži njegovu konstrukciju. Na kipu iz Zbruča u najdonijem trečijem dijelu nalazi se snagator koji drži ruke gore, kao da podupire ostatak kipa. Ima ni manje ni više nego tri glave. Veles je dakle slavenskim Atlasom koji drži svijet na svojim rukama.

Veles – zvani Triglavom, bog rogate stoke, vladar svijeta mrtvih, zaštitnik seljaka, žreca I umjetnika, čuvar bogatstva I obilja, suvereni vladar svijeta koji u vlažnim korijenima svjetskoga stabla poput Atlasa na svojim leđima drži tri kozmičke sfere.

Znajući da osnovna baza materije na zemlji je voda (75%) koja je atributom Velesa, a za koju je dokazano da je glavni “čuvar” memorije, tada nije težko povući I ostale znanstvene paralele I shvatiti simboliku slavenske mitologije te njenu povezanost sa stvarnim svijetom I prirodnim zakonitostima.
U etničkom slavenskom duhovnom sustavu vidimo tako slikovito prikazan odraz Prirode.

Sada možemo potpuno razumjeti važnost Velesa za slavenskog čovjeka i rasprostranjenost njegova kulta kao i jasnije vidjeti poganska vjerovanja prihvaćena u kršćanstvu i nakane zbog kojih su ona bila prihvaćana. Nije dakle bila važna vjera i njeno propovjedanje već sustav pomoću kojeg bi se moglo upregnuti što više podanika, različitih kultura u ralo Rimske Crkve, otimajući pri tome njihovo materijalno bogatstvo te postepeno razarajući njihovu kulturnu i duhovnu baštinu.

Cijela priča o Velesu postaje još jasnija kada slavensku mitologiju usporedimo sa Hinduizmom i Vedama. Hinduizam je etnička religija zajedničkih korijenja sa slavenskim duhovnim sistemom koja je sačuvala svoj identitet, prirodan razvoj te postala je jednom od najvažnijih velikih religiji svijeta i do dan danas uspješno odupire se «Rimskom troglavom Zmaju».

MOKOŠ

Kult božice Majke - Zemlje, uz kult Sunca i lubanje, jedan je od najstarijih kultova čovječanstva.. Kip Mokoš se nalazio među drugim kipovima tzv. vladimirskog panteona (gdje je ona jedina žena među vrhovnim bogovima) koji je u čast najvažnijih bogova izgradio u Kijevu ruski knez Vladimir . Iz ovog panteona samo je ona zadržala svoju prisutnost u svakodnevnom životu seljaka sve do XIX. stoljeća.
Mokoš je ostatak kulta Majke Zemlje koji je bio naročito snažan kod naroda s ratarskim običajima. Korijenje imena jest –mok (značenja : mokra, močiti), ali isto tako ukazuje se na sanskritsku etimologiju od –makha (značenja: plemenito, bogato). Bila je to tzv. mat syraja zemlja - vlažna zemlja (povezano s ženskom spolnošću). Zemlju, vrlo često zvanu svetom, okružuje niz tabua kao npr. zabrana zabijanja kolaca u nju prije proljetnog praznika, ona je tada noseća i uskoro će rađati novi život - «Tko udara zemlju, udara majku svoju po trbuhu». Čak i pad na zemlju bio je negdje smatran uvredom nanesenu njoj. Tada se trebalo ispričati svetoj zemlji da ne bi došlo do posljedica nakon pada ( lomova ili uganuća). Zabrana čupanja trave u tom vremenu bio je također odraz poštivanja prema nosećoj Zemlji - «Tko travu čupa, taj čupa kosu majci svojoj». Vrlo često se o zemlji narod izražavao kao o «onoj koja je bogata». Kod mnogih Slavena Mokoš je kasnije bila shvaćana kao kućni duh, čuvarica ženskih poslova i polja - «Mokoš nadgleda kuću, štiti prelje, ponekad uznemiri žene koje predu, nadgleda ovce, striže ih... Za nju, pored škara za šišanje, ostavlja se i pramen vune».
Kao žensko božanstvo ostala je najduže u sjećanju žena, no svi su ju slavili kao ženski aspekt kosmičkog poretka. Još do XVI. stoljeća kršćanski svećenici prilikom ispovijedi obavezno su pitali svaku ženu: «Jesi li išla k Mokoši?». Unatoč tome, ostala je Mokoš u sjećanju naroda sve do današnjih dana. U umu samosvjesnog, tragajućeg za prekinutim vezama s prirodom, slobodnog čovjeka danas vraća svoj sjaj i svetost naša jedina Zemlja, Majčica – Mokoš.

PERUN

Od iskre do vatre, kroz vatru u život...On ruši i pali da bi novi, život iz sjemenke probijao se Suncu. On je razarač, on je obnovitelj...

Bog groma i munje, jedan od najvažnijih općeslavenskih bogova. Kult Peruna bio je iznimno jak i proširen među svim Slavenima. Njegovo ime dolazi od korijena –perk kojeg razne inačice u indoeuropskim jezicima označavaju hrast, s druge strane veže se s riječiju –prati u njenom prvobitnom značenju –udarati, -tući (veš se nekada prao udaranjem o kamen). Perun je bog koji udara gromovima. Znameniti istraživač Slavena Niederle napisao o njemu da je to prastaro, neantropomorfno obožavanje groma i munje. Njegovi simboli su: hrast, kamen i malj. Prema mnogim mitovima njegovo sjedište je suhi vrh svetog stabla života koji čuvaju orlovi (u nekim folklornim pjesmama to su paunovi). Iz njega tiska munje na Velesa – boga Navii (podzemnog svijeta u vlažnim korijenima svetog stabla) koji zatvara vodu u stijenama. Nakon udara groma dolazi kiša i voda ponovo teče. Hrastovo stablo pogođeno gromom smatralo se da posjeduje iznimne moći, a njegove komadiće čuvalo se u kući kao zaštitu od groma. Isto tako vezano uz njega duguljaste belemnite (okamenjeni beskralježnjaci) i fulgurite (otopljeni minerali udarom groma). Koristili su se kao zaštita ili kao amuleti. Zvali su ih –perunovim strelicama. Još do dan danas mnogi ljudi zovu ih –gromom. Perunov kult održavao se u tzv. perinjama – svetim gajevima, gdje se morao nalaziti barem jedan stari hrast. Pored njega ostavljano darove. U gaju gorila je uvijek sveta vatra koja se nije smijela nikad ugasiti. Perun je zaštitnik ratnika. Na njega su prisegali i njime su se kleli vojnici, u borbi, i kod dogovora (za seljake tu funkciju imao je Veles-njihov zaštitnik). Kod svih slavenskih naroda postoji veliki broj uzrečica, doskočica, zdravica...vezanih uz grom – Peruna. Iako ogromne razorne moći, vrlo važnu u prirodi obnoviteljsku funkciju groma vidjeli i shvaćali su gotovo svi drevni narodi, a Slaveni gajili su prema njemu posebnu simpatiju.

VELES

Veles je općeslavenskim bogom, gospodarom Navii-podzemnog svijeta.Ostatkom Velesovog kulta u Hrvatskoj su halubajski zvoncari koji nose na glavi voloske maske i ogrnuti su ovčijom vunom sa zvonom oko pasa To su velesovi ljudi, oko sebe rade veliku buku, idu po perunovog sina-novorođenog, malog božića, da ga odvedu u podzemni svijet gdje ce odrasti te na povratku Perunu, u proljeće, svijetu donjeti snagu preporođene vegetacije.

Općeslavenski bog velikog značaja. Njegovo ime dolazi od korijena –vel što znači veliki, mnogo. Postoji i druga forma njegova imena – Volos. Staroruski tekst naziva Velesa – skotiji bog – bog stoke, odatle zaključak da je on bogom rogate stoke, a najvjerojatnije svih domaćih zivotinja, seljaka i bogatstva. Ako znamo koliko je značila stoka za gospodarstwo a time i za kulturu Slavena, možemo i razumjeti visok rang Velesa. Stoka označavala je bogatstvo. Božični običaj stavljanja sijena ispod stolnjaka ili stola također je vezan uz kult Velesa. U narodu ta slama zove se –velesovom bradom. Druga funkcija Velesa je bog Navii-podzemnog svijeta, svijeta mrtvih. Slično kao i kod Litvanaca, duše umrlih nosile su naziv –vele. U XII st. njemački kroničar Herbord pisao je da u Wolinu u Poljskoj štovan je bio bog umrlih, dok naziv mjesta veže se s Velesovim imenom. Staroruska povijest, opisujući odnosi Rusije s Bizancijum u X st. kaže da cijela Rusija zaklinjala se Velesom. Vrijedi dodati da praslavenski naziv za vrača je –volhv, a Veles kao gospodar krajine mrtvih bio je i zaštitnikom magije. Može se primiti da su Veles s Perunom suvereni suvladari dviju sfera –nadzemne i podzemne (kao indoeuropski Mitra i Waruna). Postoji legendarni mit o «dvoboju» Velesa i Peruna u kojem Veles kao zmija kreće prema Perunu, ovaj ga gađa munjama kojima oslobađa i vodu zatočenu od Velesa u stijenama. Voda opet teče, natapa polja i poji životinje i ljude. Veles i Perun iz dviju različitih razina podjednako brinu za ljude i cijeli živi svijet. Veles nikad ne zavlada perunovim dvorima, Perun nikad ne može uništiti Velesa. Dok ta prirodna ravnoteža postoji, sve je u redu.

SVAROŽIĆ
« O Gospodine, ti koji si nam dao hranu, daj nam je i danas u obilju..kažu i nakon košnje podižu žito k nebu», «svi Slaveni su štovatelji vatre», «Ognjičku sveti, skarbičku boži, ne daj nas nikada osiromašit..» - zapisi kroničara iz IX i XII stoljeća.

Ime potiće od Svaroga. Kroz dodanje završetka –ić stvara se tipično za Slavene ime patronimično, označavajuće sina boga Svaroga. Usko je povezan s kultom vatre. Najtočniji opis kulta Svarožića znamo iz kronika njemačkog biskupa Thietmara. Piše on o plemenskoj zajednici Lucica-Vieleta te o glavnom plemenu ove zajednice - Redarima. Govori o njihovom glavnom gradu Radogostu: «trokutna gradina s tri vrata u kojoj se nalazi samo jedan hram, ljepo ukrašen i smješten na temeljima životinjskih rogova. Unutra se nalaze kipovi bogova u strašnim kacigama i oklopima...Prvi od njih zove se Svarožić i posebno je štovan među svim poganima». Hram ovaj bio je glavnim religijnim središtem Lucica koji, kada su išli u rat ili su se vraćali, pozdravljali Svarožića i donosili mu darove. U njoj držale su se i svete zastave sa simbolima bogova. Svarožić je općeslavenskim bogom, bogom vatre, bogom kućnog ognjišta, dobrobiti i dostatka. Kod istočnih Slavena, najvjerojatnije, zvanim Dažbogom.

DAŽBOG
Bog istočnih Slavena. On daje i osigurava blagostanje. Sredovjekovno «Slovo o polci Igorevoj» naziva ruske knezeve «vnukami Dažboga».

Ime dolazi od korijena – daž -daj (od davati) i –bog, prvobitnog značenja –sreća, blagostanje, a dolazećeg iz sanskrita –bhagas (udio, sreća). Zanimljivo je napomenuti da poljska riječ -zbože (žito) bila je nekada izrazom ne samo za plodove žitarica več svekolikog blagostanja. Poslije –zbožni označavao ono što danas –pobožni. Ako je Dažbog onaj koji daje blagostanje, mora biti suverenim božanstvom čija je funkcija raspodjela dobara. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da za Slavene, uglavnom poljoprivrednog naroda, izvorom svakolikog blagostanja, čak i života, bilo je Sunce shvaćano kao najviša vatra nebeska. Dažbog mora biti na neki način, dakle povezan sa Suncem. U najstarijoj ruskoj kronici «Povijest prošlih vremena» Nestora dolazi do zamjene antičkih božanstava sa slavenskim. « Poslije smrti feonove, kojeg i Svarogom zovu, vladao je Egipčanima sin njegov, koji je Dažbog, bio je to snažan muž, nije želio očevog svarogovog zakona narušiti (..) Homer pjesnik rekao je o njemu kako Dažbog Afroditu optužio (..). Poslije Dažbože smrti, sina svarogovog...». Dažbog je datle Sunce, sin Svaroga, boga kovača. Odavde proizlazi da je to opceslavenski Svarožić, bog vatre, kućnog ognjišta, dobrobiti i blagostanja, kojeg istočni Slaveni su zvali Dažbogom. Ruski knez Vladimir u drugoj polovici X stoljeća nastojeći od slavenskih kultova učiniti državnu religiju izgradio je u Kijevu poznati panteon. U njemu nalazio se kip Dažboga kojemu cijelo stanovništvo donosilo darove. O Svarožiću u tom hramu ne ma nikakve naznake što je još jedan dokaz da je Dažbog upravo on. Kult Dažboga-Svarožića u raznim formama upletenim u folklorne običaje i stvaralaštvo,(uglavnom gubeći svjesno značenje kod seljaka zbog sustavnih napora crkvene mašinerije) opstao je do dan danas u svim slavenskim zemljama. Primjeri toga su brojni krijesovi koji se još danas pale za vrijeme praznika (Jurijevo, Ivanje, Kupalnocka, Noc Swietojanska, Kupajlo...itd)

JARILO - "ZELENI JURA"

Bog nove preporođene snage proljetne vegetacije i plodnosti te bog rata, Kod istočnih Slavena poznat je kao Jarilo. U Hrvatskoj je to skristijanizirani Zeleni Juraj.

Njegovo ime dolazi od korijena –jar, što znači sila, sirovost. Korijen –vit znači –gospodin. U slavenskim jezicima –jar označava također proljeće koje je bilo shvaćano kao mladost prirode u njenom godišnjem, ponavljajućem se ciklusu. U istočnoslavenskom folkloru Jarilo predstavljan je kao lijepi mladić na bijelom konju ( ponekad je to čovjek-konj) koji u lijevoj ruci drži klasije žita a u desnoj ljudsku glavu (glava u rukama Jarile može odgovarati mitovima o obnavljanju života ubijanog božanstva). U proljetnim obredima prikazivan je bio također kao velika lutka s velikim falusom koji će oploditi zemlju i donjeti proljeće. Jarilovo sjeme to jutarnija rosa ili kiša. To je dakle muški aspekt koji je poprimio oblik muškog boga-ratnika –Jarowita. Ponekad na bijelom konju sjela je djevojka preobučena u Jarilu. Ljudi su tada pjevali: « Vucarao se Jarilo cijelim svijetom, rodio žito u polju, plodio ljudima djecu, a gdje on nogom tamo žito grmom, gdje on na zrno, tamo klas procvate...». Zanimljiva je činjenica da mlada djevojka sjeda na konja-seksualno značenje (vrlo često Jarilo bio je zapravo sam konj). Tu činjenicu i mnogo drugih vrlo dobro objašnjava prof. Vitomir Belaj u knjizi «Hod kroz godinu». Jarilo (hrv. Jure ili Ivo), naime, je perunovim sinom (mali božić). Kad se rodio, dolaze velesovi poslanici i otimaju ga u podzemno kraljestvo, gdje provodi djetinjstvo s velesovim kćerima. U proljeće, već kao rasni, snažni mladić, kreće na put Perunu (vraća se ocu). Kako je velesov svijet smješten u korijenima svetog stabla, Jarilo prema suhom vrhu mora proći cijelo stablo, dakle i kroz svijet ljudi u krošnjama. Prolaskom kroz taj svijet Jarilo zapravo donosi proljeće-novu snagu, koja se ponovo rađa nakon zimskog «mrtvila». Jarilo napokon upoznaje Moranu (hrv. Mara), svoju sestru, perunovu kći, zaljubljuju se jedan u drugog, a plodovi njihove ljubavi hrane nas kroz cijelu godinu u obliku voća i žitarica. Zbog nevjere Perun gromom ubija Jarilu, Morana se pretvara od tuge u bijelu staricu – zimu, umire i odlazi u velesov svijet. Ljudima i životinjama dolazi hladna zima. Jarilo se ponovo rađa, sve se ponavlja iz početka...Ovaj mit reflektira se vrlo snažno do dan danas u folkloru svih slavenskih zemalja. Izlazak Jarile iz velesovog svijeta slavljen je u Hrvatskoj kao Jurijevo (Đurđev dan), počinje proljeće, nova godina, pale se krijesovi. Nebeska svadba Jarila i Morane slavi se u Hrvatskoj kao Ivanje, zemlja je već oplođena, očekuju se plodovi, počinje ljeto, pale se krijesovi, Sunce je u svojoj najvišoj točki u godini, u najvećoj snazi-ovo je najveći slavenski praznik u godini i slavenska noć zaljubljenih. Tradicija koledarska teatralno prikazuje mit kada velesovi «ljudi» dolaze po perunovog sina: «...Dajte nam jaja i kobasica, jer ako nam ne bu dali, mi vam bumo sinka krali, rođenoga, maloga božića..bumo ga otpeljali, zatancali..» -pjevaju ljudi obučeni u krzna, maske, s rogovima... Koledari su tu zapravo ti velesovi poslanici koji su došli po perunovog sina. Ovo predivno, slikovito, prikazivanje i slavljenje ciklusa prirode oduprlo se svim mogućim naporima crkve da se potpuno uništi i utkano u folklor živo je do dan danas, a seoski puk podmetnutog mu silom Sv.Jurija preimenovao jednostavno u Zelenog Juru, prenoseći u pjemama, iz oca na sina, svete slavenske tekstove.

SVETOVITZvali su ga Svetovid, Svijetovid, Svantevid, Svantevit...Njegovo pravo ime je Svetovit – «moćni gospodin» (-svet – moćan, -vit – gospodin) . « Iznad mnogih slavenskih bogova dominira nad ostalima bog zemlje Roje, Svetovit, uspješan u proricanju, u usporedbi s njim ostali su polubogovi..» - Helmond, XIIst.

Sredovjekovni kaluđeri pokušavali su dokazati prava crkve na slavenski otok Rugia (današnja Njemačka). Skovali su «teoriju» da je Svetovit paganiziranim ostatkom negdašnje hristijanizacije otoka i kulta Sv.Vida. Svetovit je ipak najbolje dokumentiranim slavenskim bogom. O središtu njegovog kulta u Arkoni na spomenutom otoku u obširnim fragmentima pisali su u XII stoljeću danski kroničari: Helmond i Saxo Gramatyk. Svetovit stajao je na čelu panteona u Arkoni. Iako njegovo ime se ne ponavlja nigdje drugdje osim baltičkog primorija i zemlje obodrita, bio je bogom svih Slavena, no štovano su ga najvjerojatnije pod različitim imenima. Njegova slava bila je tolika da čak i kralj Danske, krećući u rat slao je darove da bi dobio njegovu naklonost. Neki smatraju da je on bogom šume, urođaja, sunca, vatre i rata, drugi da je početno bio bogom rata i urođaja, također i sudbine i proročanstva. Aleksander Bruckner smatrao je da Svetovit lokalnim utjelovljenjem Dažboga. Njegove glavne funkcije i specifične karakteristike kulta ukazuju ipak neminovno na opceslavenskog Peruna, čijeg imena zbog tabua nije se smijelo tamo previše koristiti, odatle nadimak - «Moćni Gospodin». Kult Svetovita bio je veoma izgrađen što je bilo rezultatom volje stvorenja stvarne državne religije, neophodne očuvanju plemenske neovisnosti Rujana opkoljenih neprijateljskim kršćanskim državama. Centrom kulta bio je raskošno ukrašen hram na glavnom trgu Arkone. U njemu nalazio se kip napravljen od nekolika vrsta drveta, sa četiri glave i četiri vrata, u svakoj ruci držao je rog od plemenitih kovina. U podnožiju kipa nalazila se uzda, sedlo i filigranskog rada, predivan mač. Pored hrama držano bijeloga konja posvećenog bogu. Govorilo se da bog po noći zajaše konja i bori se s neprijateljima. Konja toga, osim žreca - čuvara hrama, nitko nije smio zajahati. Služio on također državnim proricanjima o uspjehu (poduzimanju ili ne poduzimanju) ratnih operacija. Stavljano u tom cilju u zemlju tri reda koplja, ako je prošao prvo desnom nogom, označavalo to uspjeh. Svake godine u hramu slavilo se praznik plodova ( današnji dani kruha u Hrvatskoj, dožynki u Poljskoj..). Arkona opkoljena neprijateljima stoljećima branila je svoju neovisnost sve do 15 lipnja 1168 godine, kada je danski kralj Valdemar II napao Rugiju (Roju), razorio glavni grad i uništio hram. Do dan danas na Rugii (iako je tamo protestantska crkva) odrzava se svake godine fešta plodova.

JOS MALO

«.. Evo vjetrovi, striboži unuci, puše s mora strijelama na hrabre pukovnije igoreve...» - Slovo o polci igorevej

Stribog / Stribor - bog vjetra. Svaki vjetar striboži je unuk. Na litvanskom –strt označava - ukrutiti, učvrsnuti. Neki istraživači upućuju na indoeuropsko značenje korijena –ster širiti, razdijeljivati, davati, sijati. Slaveni obraćali su se vjetru sa štovanjem ali i strahom. Ponekad se bacalo u njega kašu kao dar vjetru da prestane puhati, a nekad pozivalo se ga na blagdansku večeru.

Triglav- bog s tri glave. Ime Triglav najvjerojatnije nije njegovim imenom već opisom njegova kipa. Iz kronika znamo da centrima kulta su bili : Szczecin (Poljska), Brenna (današnji germanizirani Brandenburg), te Wolin (Poljska). Herbord pišuči o Wolinu navodi da su štovali tamo -gospodina umrlih. Stoga gotovo je sigurno da je Triglav općeslavenskim Velesom.

Prove - središtem kulta bio je Stargard vagrijski (Oldenburg). Prove nije imao svoga kipa, kako piše Helmond, to je bog koji boravi u šumama. Posjedovao je svoj sveti gaj u šumi starih hrastova u kojoj svaki ponedeljak odrzavalo se vijeće sudaca. Mjesto to bilo je ljudima toliko sveto da osim zreca-čuvara i onih koji su nosili darove nitko nije smio ući u gaj. Pravo na ulazak ipak su imali ljudi koji su bili u smrtnoj opasnosti. Mjesta ovoga nije se smjelo sprljati čak i krvlju neprijatelja. Svatko tko je bio u opasnosti imao je pravo na azil u svetom gaju. Provin gaj, poput najgorih barbara i prostaka, demolirali su kršćanski biskup Gerold (koji je sam skočio iz konja i razbijao poput divljaka ukrasna vrata) i njegova svita. Nakon ove «božije» misije zapalili su šumu (vjerojatno u slavu svome dobrome kršćanskomu bogu).

Pereplut – bog koji čuva dobru plovidbu, Trebalo mu pokloniti neke darove za siguran prolazak kroz najopasnije mjesta na rijekama. Drugo objašnjenje imena je od korijena –putat, označava petljati, mutiti, vrtiti, plesti. Bio bi to tada bog na neki način vezan sa sudbinom, koji plete-vrti naše živote. Zanimljivo je da je poljski kralj Władysław Jagiełło odgojen kao Rusin, prije negoli izlazio pred ljude, tri puta okretao se oko sebe i tri puta bacao je na zemlju smrvljeni komad trave. Vrtnja imala je veliko značenje u vegetacijskom obredima, moguće da je simbolizirala spolni odnos.

Slavenska mitologija

O slavenskoj mitologiji na žalost postoji jako malo podataka koji su najčešće nedovoljni. Najstariji pisani podatak koji govori o vjeri Južnih Slavena je djelo bizantskog pisca Prokopija (550.godina „De Bello Gothico“) koji govori da su Sloveni poštovali jednog boga-gromovnika Peruna, gospodara svijeta kojem su prinosili žrtve. Stariji naučnici su kao glavni izvor o mitologiji smatrali narodnu poeziju i folklor.
No, postoje nekoliko knjiga koje govore o nekolivini slavenskih plemena i njihovim bogovima. U kronikama Thietmara od Merseburga s početka 11. stoljeća se opisuje hram u gradu Radagastu gdje se štovao bog Svarožić. Drugi važan dokument je napisan u 12. stoljeću, Chronica Slavorum, koju je napisao njemački svećenik Helmond. On spominje Crnboga i Svantevita, najvažnijeg boga. Najvažniji dokument dolazi od danskog kroničara Saxo Gramaticusa koji je u svojoj knjizi Gesta Danorum opisao rat koji se odvijao u 1168.godini, a vodili su ga danski kralj Waldemar i slavensko pleme. Tu je srušen hram Svantevita. Saxo je opširno opisao štovanje Svantevita i sve običaje povezane s njime. Četvrti važni dokument su 3 biografije njemačkog ratnika i biskupa Sv. Otte, koji je u 12.stoljeću vodio ekspedicije na prostorima gdje su živjela slavenska plemena, blizu Baltičkog mora. Prema njegovim podatcima, glavni bog bio je Triglav.
Južni Sloveni su na Balkan donjeli brojna vjerovanja iz svoje domovine iza Karpata koja su se izmješala sa vjerovanjima i običajima starobalkanskih naroda. Poznato je da su stari Slaveni, kao i Kelti njegovali kult prema drveću i biljkama, te su modelirali i ukrašavali drveće rezbama. Knez Vladimir je 890. godine podigao vište takvog svetog drveća koji su predstavljali bogove kao što su Perun, Kor, Dažbog, Simargl, Stribog...Kada su prihvatili kršćanstvo (to je trajalo od 8. do 9. stoljeća), knez je naredio da se drva posjeku i bace u rijeku.
Glavno božanstvo, odnosno bog neba je ujedinjavao dva principa – dobro i zlo. On je imao dvojnu prirodu, prva je Belbog, a druga Crnbog (Ljutbog, Zlobog, utjecaj kršćanstva). Kod Egipćana crni bogovi su Oziris i Izida (Isis), Šiva i Kali, grčka Demetra, a u nekim kultovima i Afrodita, Dioniz, Vodan (germansko božanstvo), čak ima i pojava crne Bogorodice i Isusa u nekim lokalnim kultovima. Skoro se u svim mitologijama bogovi sudbine označavaju epitetom crn.
U paganskim mitologijama, crna božanstva nisu nužno bila zla. Slavenski Crnbog je kasnije postao zao demon kojeg je crkva izjednačila sa vragom. Prema Veselinu Čajkanoviću (Mit i religija u Srba, Beograd 1973.) vrag nije postojao u pagaskim religijama europskih naroda. Budući da je bilo nužno da se uništi glavni bog starih religija, kršćani su Crnboga proglasili zlim demonom i protivnikom Boga.

Osim što su vjerovali u zmajeve, vile, vještice itd., razvio se i kult Svaroga, boga sunca. Svarog se poštovao kod svih slavenskih plemena pod raznim imenima kao Svarožić-bog sunca i vatre, sin Svaroga, pa kao Adžbog-darovatelj svjetlosti i bogatstva, te kao Kor-tj. sunce (Krs-svjetao) koji danju putuje nebom. U zemljodjelskim kulturama značajno božanstvo je bila i boginja Mokoš. Ona je žensko božanstvo od vremena kada je dominirao matrijarhat. Poznat je i bog vjetra-Stribog (Veles ili Volos). Stari Slaveni su slavili sezonske promjene, periodične promjene godišnjih doba (zima- bog Koledo, ljeto-Perun).
Osnova slavenske mitologije prije svega čine animistička vjerovanja i magija, vjerovanje u demone i duhove, kult prema mrtvima, predcima i kultno poštovanje bogova. Kod drevnih Slavena, od najranijih vremena važan kult je bio posvećen duhovima predaka. Kult prema predcima je isprepleten sa štovanjem domaćih duhova – zaštitnika (Rusi ga zovu domovoj, a ukrajinci domovnik).
Dolaskom kršćanstva stari paganski praznici su i dalje egzistirali, samo pod novim imenina, a kultovi prema bogovima su promjenjeni u svetce (Mokoš – Sv. Petka, Stribog – Sv. Vlaho, Perun - Sv. Ilija). Tendencija kršćanske crkve je bila da eliminira prije svega velike bogove, tako da su manje važna bića ostavljena, kao što su duhovi.
Značajan progres u istraživanju slavneske mitologije započeo je prije tridesetak godina, najviše uz pomoć radova ruskog istraživača Vladimira Toporova, hrvatskog Radoslava Kačića i profesora etnologije Vitomira Belaja, te srpskog etnologa Veselina Čajkanovića.

Knjiga Velesa

Knjiga Velesa je kontroverzna knjiga (koju skoro svi naučnici smatraju falsifikatom) koja je smatrana autentičnim zapisom starih slavenskih religija od 9.stoljeća pr.Kr. do oko 9.stoljeća. Pisana je na ćirilici. Slavenski neopagani koriste Knjigu Velesa kao sveti tekst i inzistiraju na autentičnosti tog dokumenta. No, originalna knjiga koja je napisana na drvenim daskama 22 cm dugim, 38 cm širokim i 0,5 cm. debelim je izgubljena. Navodno je ponovno pronađena 1919. te je 1941. izgubljena. 1919. poručnik u ruskoj vojsci Fedor Arturovič Izenbek je pronašao hrpu drvenih daski napisanih čudnim jezikom, u palači Kurakinsa, blizu Kharkova. Nakon što je njegova vojska izgubila, Isenbeck je otišao u Beograd gdje je 1923. pokušao prodati daske Beogradskom muzeju, no bezuspješno. Tada je 1925. otišao u Brisel gdje je daske dao Yuriy P. Mirolyubovu. On ih je čuvao u svojoj kući i nije dopuštao nikome da ih gleda i izučava, zato se smatra da nisu autentične, tj. da su falsifikat ili da su izmjenjene. 14 godina je Mirolyubov slikao i transkribirao tekstove te je uspio prevesti skoro sve daske. 1941. Njemci su okupirali Brisel, a daske su izgubljene. Neki smatraju da su odnešene u Englesku, a drugi smatraju da su zapaljene.
Prema Knjizi Velesa u 10.stoljeću pr.Kr. pra-slavenska plemena su živjela u “zemlji 7 rijeka iza mora.” Knjiga opisuje migraciju slavena preko Sirije i Karpata dok ih je proganjao kralj Nabsur. Smjestili su se na Karpatima oko 5.stoljeća pr.Kr. Također se opisuju borbe protiv Gota, Huna Rimljana i Grka. Knjiga završava kada slaveni podanu pod normandsku vlast.
Je li knjiga autentična, da li su možda neki djelovi izmjenjeni ili izbačeni, gdje je original, da li je uništen…nikada nećemo saznati. Tko zna koliko je podataka imalo na tim daskama, podataka o mitovima, i možda kontroverznih dokaza o postojanju natprirodnog i istine.

Svjetsko drvo, najčešće je bilo hrast ili bor. Mitološki simbol Svjetskog drva je bio veoma snažan u slavenskoj mitologiji dug niz godina, čak I poslije kristijanizacije. Tri razina univerzuma su bila smještena na drvu. Krošnja je predstavljala nebo, božansko mjesto, a stablo je predstavljalo svijet smrtnika. Svijet mrtvih je bilo lijepo mjesto, zeleno I vlažno, mjesto vječnog izvora. U folkloru se ova zemlja zvala Virey ili Iriy. Svijet bogova i smrtnika se nalazila u centru zemlje okružena morem, sa druge strane se nalazila zemlja mrtvih. Ptice bi svake zime odlazile tamo, a vraćale bi se na proljeće. Sunce je smatrano ženskim božanstvom, a Mjesec muškim. Isti primjer Sunca kao muškog božanstva i Mjeseca kao muškog se nalazi u Nordijskoj mitologiji, koja ima sličnosti sa Baltičkom i Slavenskom mitologijom.

Bogovi:

Perun
Javlja se u proljeće sa gromovima da oplodi zemlju kišom. Budi prirodu iz zimskog sna. Najčešće se spominje u ruskim izvorima. Ruski knezovi su ga poštovali kao državnog i militarnog boga. Također ga štuju istočni i zapadni sloveni.
Porijeklo. O porijeklu Peruna imamo tri izvora. Jedan govori da je iz germanskog porijekla (tj. da ga prvi put spominju germanska plemena), drugi izvori ga spominju kao isključivo rusko božanstvo, dok treći izvori govore da su ga štovali svi sloveni (poznat i pod nazivom Sv.Ilija gromovnik, kristijanizirana verzija Peruna).
Perun se spominje i u baltičkoj mitologiji. Korijen riječi Perun dolazi od glagola per-udararam, i peram (zap.makedonija-udara, tj. taj što udara). Baltici su ga zvali Perkunas ili Parkuns.
U Makedoniji u selu Vitolište vrh planine se zove Perun. Do njega je vrh Tribor(trebor-treba-mjesto gdje se prinosila žrtva Perunu).
Prema narodnim vjerovanjima biljka perunika je bila smatrana mrtvačkim cvijećem i direktno se povezivala sa svijetom mrtvih. Danas u Makedoniji na grobljima rastu perunike (da li Perun čuva mrtve?).
Obred peperuda:
Peperuda je nevina djevojčica prije puberteta. Nju ukrašavaju zelenim granama zajedno sa drugim djevojčicama isih godina. One kruže oko kuća, pjevaju pjesme i molitve za kišu Perunu. Djevojku zatim poljevaju vodom, u osnovi je poljevanje vodom imitativno magijsko djelovanje.
Ivanov i Toporov su rekonstruirali drevne mitove koristeći 2 glavna boga Peruna i Velesa. Njih dovje stoje na suprotnim stranama skoro u svim segmentima. Perun je nebeski bog groma i munje koji vlada živim svijetom koji se nalazi na krošnji svetog drva. Veles je bog koji se povezuje sa vodom, bog mrtvih koji se nalazi u korijenu drva. Perun daje kišu farmerima, on je bog rata i oružija. Veles je bog stoke, zaštitnik ovčara kojeg povezuju sa magijom i gospodarstvom.
Perun je napadao gromovima svog neprijatelja Velesa koji je bio u formi zmije. Perun ga je pobjedio, te se Veles vratio nazad u podzemlje. Kristijanizirana verzija ove bitke govori da je Perun Bog, a Veles Sotona, a da je njihova borba borba dobra i zla.
Najčešće žrtve Perunu su bili volovi, a njegovo sveto drvo je dab.

Jarilo i Morana
Jarilo se spominje kod istočnih slovena. Spominje se u bjeloruskim izvorima iz 1846. godine. Jarilo je opisan kao mladić u bijeloj odjeći sa glavom čovjeka u desnoj ruci i klasom žita u lijevoj. On jaše bijelog konja. Staroslovenski korijen jar-proljeće, bog proljetnog sunca koji budi svijet ljudi u proljeće, simbol sexa i moći.
U Rusiji se nalaze mjesta koja nose njegovo ime: Jarilovo polje, dolina, gora.
27.04. u Rusiji se slavi Jarilo. Mlada djevojka se oblači u bijelo, penje se na bijelog konja i pjeva.
Morana-božica tame. ime dolazi od glagola mreti i imenice mor-smrt. Najčešće se pojavljuje u društvu Peruna i Dažboga, sa kojim je u stalnom konfliktu, što se vidi u promjenama godišnjih doba. Morana je zima, a Dažbog ljeto.
Katičić i Belaj su nastavili put Ivanova i Toporova i obradili su mit o bogu plodnosti i biljaka Jarila i njegove sestre Morane. Jarilo se asocira sa mjesečinom, a Morana se smatra kćerkom sunca. Oboje su djeca Peruna. Rođeni su na novogodišnju noć. Jarilo je otet iz koljevke i odnešen je i podzemlje gdje ga je odgajao Veles. Na proljeće, na Jurjevo (festival) Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih i donosi zelenilo u svijet živih. Ženi svoju sestru, te se početkom ljeta festivalom Ivanje slavi njihovo vjenčanje. Ovim se sklapa mir između Peruna i Velesa. No Jarilo je nevjeran svojoj ženi pa ga ona ubija (i vraća u podzemlje) osnažujući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Morana zajedno sa prirodom postaje led i stvara zimu. Tada se pretvara u staru i opasnu božicu mraka i leda. Ona umire na kraju svake godine.

Svarog, Svarožić i Dažbog
Prema Ivanovu i Toporovu Svarog je imao 2 sina Svarožića koji je predstavljao vatru na zemlji i Dažboga koji je predstavljao vatru na nebu. Vjeruje se da je Svarog napravio sunce i dao ga Dažbogu da ga nosi po nebu. U ruskom folkloru Dažbog je prikazan kao svjetli Bog, no u srpskom folkloru je prikazan kao mračan zaštitnik vrata podzemlja kojeg povezuju sa kovanjem metala. Veselin Čajkanović spominje Dažboga kako preko dana nosi sunce nebom, a preko noći se transformira u mrečnog boga koji prenosi sunce podzemljem. Svarožića štuju kao duha vatre stanovnici ruskih sela čak i nakon kristijanizacije.

Svantevit i Triglav
Svantevit je bog sa 4 glave kojeg povezuju sa bijelim konjem, a Triglav je troglavi bog kojeg asociraju sa crnim konjem.
Glavni bogovi: Perun, Veles, Dažbog, Jarilo, Morana, Triglav, Svantevit…
Drugi bogovi: Bjelbog, Crnbog, Hors, Lado, Mokoš, Rod, Stribog…
Heroji: Aljoša Popović, Burislav, Ivan Tesarević, Libuše, Kraljević Marko, Sadko…
Demoni i duhovi: baba roga, domovnik, drekavac, košei, polevik, rusalka, vila, vampir, vodjanoj…

Veles
Prikazan kao bog stoke i zaštitink ovčara, još i pod nazivom Volos ili Sv. Vlaho(kristij.verzija). 971.godine se smatrao jednako velikim bogom poput Peruna. Kao bog povezan sa vodom (prvenstveno podzemnom vodom i podzemnim svijetom) se smatrao protivnikom, odnosno antipodom perunu. U Češkim izvorima iz 15. i 17. stoljeća se spominje kao demon ili vrag. U rusiji se do kraja 19.stoljeća slavio Vlasov dan (11.02.) u čast Velesu.
Danas se mogu naći imena gradova i planina koja nose njegovo ime. Tako Makedonija ima grad Veles, postoji planina Veles u Bosni te Vološani i Volosač u Bjelorusiji.

Mokoš
Mokoš je jedino žensko božanstvo koje se spominje u Kijevskom ljetopisu. Ona je žena koja u vrijeme velikog posta posjećuje kuće i uznemirava žene. Navečer joj ljudi ostavljaju škare i pokraj njih vunu. Ona je zaštitnica tkanja i ženskog posla. Slovenski korijen mok, ma-koš-božica sreće i sudbine.
Neki ruski izvori je spominju zajedno sa vilama (degradacija u redu demona), ali se ne smije izjednačavati sa demonima. Prikazivana je sa rogom u ruci. Krist.verzija je Sv.Petka (14.10.). Zanimljivo je da se u finskoj mitologiji pronalazi ime mokša i mok-finski demoni, zbog toga postoje predpostavke da je vjerovanje Mokoš došlo na naše prostore sa sjevera.

Lada
Božica braka i obitelji. Predstavljena je sa prstenom u ruci.

Milena Trendova

Tamne visine Stranža planine utihnuše pod zvukom gajdi. Sveti bubanj pulsira u noći. Proljetnoj noći, čarobnoj. Bijele tkane košulje, blijeda lica, pritvorene oči. Ruke podižu «obučene» ikone Svetih Konstantina i Elene. Bose noge stupaju na žeravicu. Živ komadićak drevnog misterija, živ kao živi ugljen.

Ritual nestinarstva obavlja se svake godine, 3. i 4. lipnja, na dan kršćanskog blagdana Svetih Konstantina i Elene – na stari način, na Strandži planini. Nepoznat je ostalim dijelovima bugarskog etničkog prostora. Prošlog se stoljeća izvodio i u nekim selima u Trakiji koja su danas izvan bugarskih granica. Od nekadašnjih bugarskih nestinarskih sela, danas je običaj sačuvan samo u dva – selu Bulgari i selu Kosti.

Priprema praznika počinje prethodnim obrednim postupcima čiji je smisao očišćenje i liječenje. Vjeruje se da se igra na vatri izvodi zbog zdravlja i sreće i da u ognju «izgore sve bolesti i nečistoće», da «se na žeravicu staje s očišćenim tijelom, dušom i ustima.»

Na sam dan Svetih Konstantina i Elene posvećuju se nestinarske ikone – one su najvažniji sveti predmeti u nestinarskom obredu. Ikone se iznose iz «konaka» ili «Paraklisa» – nestinarskog «hrama». Nekad se «konak» nalazio u kući «glavne nestinarke», gdje su se tijekom cijele godine čuvale ikone Svetih Konstantina i Elene. Posvećivanje se radi na «ajazmotu» – svetom izvoru. Ikone se peru vodom i uvijaju u obredna platna. Izvori igraju važnu ulogu u kulturi mjesnog stanovništva. Vjeruje se da voda ima moći iscjeljenja i očišćenja. Ikone nose mladići s imenom Konstantin a slijedi ih procesija mladih predbračnog uzrasta te ostali seljani.

U središtu sela, odmah po objedu, skuplja se velika hrpa drva. Oganj se pali predvečer. Muškarci raspiruju žeravicu i oblikuju veliki krug. U prazniku sudjeluje cijelo selo, no na vatri plešu samo posvećeni nestinari. A oni mogu biti kako žene tako i muškarci. Nestinarstvo je darovano samo malome broju ljudi. Ono je obiteljska predaja, ali ne mogu svi iz jedne obitelji biti nestinari. Pod utjecajem glazbe, sudionici u ritualu padaju u osobit oblik transa. Nestinari počinju s plesanjem tzv. nestinarskog hora, koje je jedinstveno. Bosim nogama ulaze u vatreni krug. Kažu da ih čuvaju Sveti Konstantin i Elena i da im utiru put kroz žeravicu. Vrhunac je kad plesači upadnu u posebno mistično stanje – trenutak kad se u njih useljuje Bog. Seljani to zovu «prihvaćanje». Tada nestinari otkrivaju i svoje magične sposobnosti. U tom trenutku mogu predvidjeti budućnost, proricati sudbinu pojedinih ljudi.

Smatra se da nestinarstvo potječe od drevnih tračanskih plesova, povezanih s kultom o velikome nebeskom svjetlu – suncu, i ognju. Kasnije se ritual pomiješao s kršćanskom tradicijom. Sami nestinari, koji su izuzetno zatvorena zajednica, određuju se kao izuzetni kršćanski vjernici.

U bugarskoj povijesnoj i etnografskoj literaturi postoje mnogobrojna istraživanja posvećena nestinarstvu. Prvi put ga je kao običaj opisao Petko R. Slavejkov, 1866. g. Drugi veliki istraživač ovog jedinstvenog obrednog običaja je prof. Mihail Arnautov.

Danas je iznimno važno da sačuvamo ovakve specifične bugarske običaje, da čuvamo ovaj folklorni fenomen, dijelić bugarske magije – «vatreno horište».

(Prijevod:Katica Brajković))