Povijest stripa

Prema nekim autorima, priča o stripu počinje prije nekih tisuću ili dvije godina. Epske priče iz pretkolumbovske Amerike o vojskovođi i državniku Tigrovoj Pandži, detaljno oslikane na traci dugačkoj oko 12 metara, osamdesetmetarska tapiserija iz Bayeuxa na kojoj je detaljno slikama i tekstom opisano normansko osvajanje Engleske, staroegipatsko slikarstvo i prateći hijeroglifi, vitraji koji pričaju priče o svecima i mučenicima na katoličkim crkvama širom Europe – sve su to može smatrati stripovima. 

Ipak, na pojavu stripa najviše je utjecao Guttenbergov izum tiskarskog stroja. U 18. st. engleski slikar William Hogarth stvorio je nekoliko slikarski narativnih sekvenci - nekoliko slika povezanih protagonistima i radnjom. Tijekom 19. st. rade se ilustrirani romani u nastavcima. Zbog pojave višebojne rotacije u novinskim nedjeljnim dodacima američkih listova (Sunday Comic Sections)  objavljuju se komične anegdote okružene karikaturalnim crtežom.

Napokon, crtač Richard Felton Outcalt je u časopisima New York World i New York Journal počeo objavljivati anegdote o djeci iz irskog kvarta na Manhattnu. Glavni lik je bio jednozubi ćelavi dječak u noćnoj košulji -The Yellow Kid, odnosno Žuti dječak. Izvorno se strip zvao Hogan's Alley, ali je ćelavi, neugledni i pomalo priglupi dječak koji se u stripu pojavljivao skupa s plejadom drugih likova, ubrzo stekao takvu popularnost, da se strip do danas pamti prema njegovu imenu. Povjesničari se uglavnom slažu da epizoda "Veliki pseći cirkus u McGooganovoj aveniji" (The Great Dog Show in McGoogan Avenue) objavljena 16. 2. 1896. označava početak modernog stripa.

Antologiju stripa činili su potom Harold Foster svojim Princom Valliantom   i Hugo Pratt svojim Cortom Malteseom. Danas su najjače strip kuće američki "DC Comics", i crtači kao Simon Bisley, Ashley Wood, Frank Miller, Bill Sienkiewicz i braća Hernandez.

Hrvatski strip

Otac hrvatskog stripa jest Andrija Maurović. 12. ožujka 1935. godine zagrebački dnevnik Novosti objavljuje prvi nastavak nečega što su svojim čitateljima predstavili kao "roman u slikama" – prvi hrvatski strip Vjerenica mača.

1950. godine javlja se grupa autora okupljena oko zagrebačkog humorističkog lista Kerempuh. Dok su Norbert i  Walter Neugebauer  bili već poznati publici, nova su imena Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Ismet Voljevica i Oto Reisinger – uz  Ivicu Bednjaneca  i Julesa Radilovića  zapravo okosnica "druge generacije" autora stripa u Hrvatskoj.

1. listopada 1954. godine pojavio se Plavi vjesnik, za strip vjerojatno najznačajnije izdanje u hrvatskoj povijesti. Početkom 60-ih popularni Plavac ušao je u svoje najkvalitetnije razdoblje i do kraja 1966.  grupa autora stripa  objavit će oko 130 cjelovitih strip-pripovijetki.

Početkom 1974. godine pojavio se Pegaz – revija za povijest i teoriju stripa i ostalih vizualnih medija koji se izražavaju grafičkim putem. Godinu dana kasnije u istom se časopisu  prvi put pojavljuje strip Luna  Krešimira Zimonića.

U listopadu 1976. lansiran je Polet, čiji je prvi glavni urednik bio Pero Kvesić, a urednik stripa Mirko Ilić. 

1977. pokrenuta je  grupa Novi kvadrat koja okuplja "treću generaciju" autora stripa. Uz već spomenutog Mirka Ilića članovi grupe su bili i Krešimir Zimonić, Igor Kordej, Radovan Devlić, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Skorzet, Nikola Konstadinović, Ivica Puljak, Emir Mešić. Pred kraj 1979. godine se razilaze, a u naslijeđe su nam ostavili sada već klasike poput stripova Deja Vu  Kordeja i Ilića, zatim Košmari jednog građanina koji nije platio porez Ninoslava Kunca te Anno domini 1527  Radovana Devlića.

 1982. na stranicama vinkovačkog Omladinskog lista Dubravko Mataković  objavljuje svoj prvi strip Crvenkapicu.  Čovjek s apsolutno najboljim smislom za crni humor ikad viđenim na stranicama nekog stripa u sljedećih desetak godina objavljuje isto toliko albuma, puneći redovno stranice prvo Studentskog lista, zatim godinama Nedjeljne Dalmacije, da bi danas radio stripove samo po portalima, dok po novinama uglavnom objavljuje ilustracije. Antologijske likove koje je stvorio teško je nabrojati, a nedavno je dobio priznanje za svoj rad u vidu kazališne predstave postavljene prema motivima iz njegovih strip albuma.

Danijel Žeželj, koji prema nekim podjelama pripada Matakovićevoj generaciji, stvorit će jednako prepoznatljiv opus, ali i zaraditi međunarodno priznanje.

S Domovinskim ratom započinje nepovoljno razdoblje za strip. Nešto je objavljivala Slobodna Dalmacija, ali opet su to sve bili strani autori, domaći su ili dospjeli u zavjetrinu, ili su jednostavno potražili svoj kruh negdje na inozemnim tržištima. Trbuhom za kruhom (uglavnom u SAD) odlaze Darko Macan, Edvin Biuković, Goran Sudžuka i Esad Ribić pa američki superjunaci tijekom nekoliko godina izgovaraju ono što bi im Macan stavio u usta, izgledajući pritom onako kako bi ih ovi ostali nacrtali.

Najtalentiraniji i najvrjedniji od spomenutih, Edvin Biuković, umire u Zagrebu 5. prosinca 1999. nakon kratke i teške bolesti. U svojoj je kratkoj karijeri  nagrađivan u nekoliko navrata: 1992. kao najbolji mladi autor na vinkovačkom Salonu stripa, a 1995. je u SAD-u dobio nagradu Russ Manning  kao "crtač koji najviše obećava".

Zadnjih desetak godina obilježilo je Novo hrvatsko podzemlje, fanzin/magazin Endem, redovno održavanje izdavačkog sajma Crtani romani šou, mladi Festival stripa u Makarskoj te, pogotovo u zadnje vrijeme, brutalna komercijalizacija tržišta, prevođenje kvalitetnih inozemnih izdanja te objavljivanje istih u pretežno tvrdim ukoričenjima, sve u nadi kako će se stvoriti kolekcionarsko tržište. 

Danas je potrebno spomenuti časopis "Q" kojeg vodi neumorni Darko Macan.