Za dušu

Ovdje ću povremeno pretipkati neki književni tekst (ili ulomak) koji mi se svidio pa sam ga poželjela podijeliti s vama. Nadam se da će vam se svidjeti!

Imenice i prilozi

Nada je roditeljica vjere.
                              (C.A.Bartol)

    Prije nekoliko godina jedna je nastavnica zaposlena i određena da obilazi bolesnu djecu koja su se liječila u velikoj gradskoj bolnici. Njezina je dužnost bila pomoći im kako ne bi previše zaostali u učenju kada se dovoljno oporave da se mogu vratiti u školu.
    Jednoga dana nastavnica je primila uobičajeni poziv da dođe posjetiti određeno dijete. Zapisala je dječakovo ime i broj sobe, a nastavnica s druge strane telefonske veze rekla je: "Sada učimo imenice i priloge. Bit ću vam zahvalna ako mu pomognete napisati zadaću da puno ne zaostane s gradivom."
    Sve dok nije došla pred dječakovu bolničku sobu, nastavnica nije znala da se ona nalazi na odjelu za opekline. Nitko je nije pripremio za ono što ju je čekalo s druge strane vrata. Prije nego što su je pustili unutra, morala je obući sterilni bolnički ogrtač i kapu zbog opasnosti od infekcije. Rečeno joj je da ne smije dirati ni dječaka, ni njegov krevet. Može stati pokraj njega, ali mora govoriti kroz masku koju je morala staviti.
    Kada je konačno završila s propisanim pranjem i kad je odjenula propisanu odjeću, duboko je uzdahnula i ušla u sobu. Maleni dječak, užasno opečen, očito je trpio velike bolove. Učiteljici je bilo neugodno i nije znala što bi rekla, ali sada je bilo prekasno da se okrene i ode. Naposljetku je uspjela promucati: "Ja sam učiteljica određena da obilazi bolnice, a tvoja me učiteljica poslala da ti pomognem naučiti gradivo o imenicama i prilozima." Poslije je razmišljala kako joj to baš i nije bio najuspješniji sat.
    Kad je sljedećeg jutra ponovno došla, jedna od sestara na odjelu za opekline pitala ju je: "Što ste učinili s dječakom?"
    Prije nego što je mogla izreći gomilu isprika, sestra ju je prekinula rekavši: "Ne shvaćate. Bili smo zabrinuti za njega, ali otkako ste jučer bili kod njega, on se potpuno primijenio. Bori se, prihvaća liječenje... kao da je odlučio živjeti."
    Dječak je sam poslije objasnio da je potpuno izguvio nadu i da je mislio da će umrijeti, sve dok nije došla ta učiteljica. Sve se promijenilo nakon što je nešto shvatio. Sa suzama radosnicama u očima, maleni dječak koji je imao tako teške opekline, zbog kojih je izgubio svaku nadu, to je ovako objasnio: "Ne bi poslali učiteljicu da dječaka na umoru uči imenice i priloge, zar ne?"
    
                                                                                     Izvadak iz knjige Moments for Mothers

Ne očajavam zbog današnje djece

    Ponekad, prigodom leta s jednoga na drugi sastanak, sjedim pokraj nekoga tko je prilično pričljiv. (...)
    Tužno je reći, ali postoje trenuci kada sjedim pored nekoga tko  želi izbaciti svoj "otrov" na prvu osobu na koju naiđe, ili joj  nametnuti svoja politička gledišta. Taj je dan bio upravo takav. Ugodno sam se zavalio u sjedalo, kada je moj suputnik započeo raspravu o groznome stanju u kojemu se svijet danas nalazi: "Znate, ta današnja djeca..." Sve je to temeljeno na vrlo selektivnom gledanju glavnog dnevnika.
    Kada sam konačno izašao iz toga zrakoplova i stigao u hotel u Indianapolisu, kupio sam mjesne novine i otišao večerati. Kad tamo, na središnjoj stranici, ugledam članak koji bi se zapravo trebao objaviti kao glavna vijest dnevnika.
    U malome je gradiću u Indiani živio petnaestogodišnji dječak s tumorom na mozgu. Odlazio je na zračenja i kemoterapiju. Posljedica toga bio je gubitak kose. Ne znam za vas, ali ja bih se, da sam u tim godinama, osjećao užasnuto kada bi mi se to dogodilo!
    Njegovi prijatelji iz razreda smislili su rješenje: zamolili su svoje roditelje za dopuštenje da obriju glave kako Brian ne bi bio jedini ćelavi dječak u srednjoj školi. Pokraj teksta objavljena je fotografija majke koja brije glavu svoga sina dok ostatak obitelji odobravajuće promatra taj čin. U pozadini stajala je skupina ćelavih dječaka.
    Ne, ja ne očajavam zbog današnje djece.

                                                                                                                           Hanoch McCarty