Početna stranica Hrvatski jezik Jezično izražavanje Književnost Lektira Medijska kultura Glagoljica Novinarska družina Kutak za profesore

Vesna Parun

(1922.)                                          


BILA SAM DJEČAK

U mjesečinu me je skrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
što nisam bila, što nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!



NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.



ČAROLIJO JUTRA

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skoroteče,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.



DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.




ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.


ZAGRLJAJ

Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.


LICE U SJENI

Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubak bješe osmijehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li i galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me, vodo, dubinom!



USNULI MLADIĆ

Prostrt na žalu sjenovitog zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb
i odlijeće put sunca, klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika.
I vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane žudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
dršće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela, koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.



ELEGIJA 

Eto: vjetar s mora vrača nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer, vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.



LJUBOMOR

Znam orkane koji iz korijena čupaju
stabla stara tisuću godina.
Znam rđu koja izjeda bokove
orijaša na oceanima.
Znam divljanje razlivenih rijeka
i riku lavova uoči potresa.
Znam termite u Australiji
koji su raskopali naselja ovčarska.
I vojske skakavaca što kretahu put sjevera
učinivši da potamni sunce.

Ali ima jedno zlo pod nebom
strašnije od nepogoda orkanskih
od urlanja razlivenih voda
i od čopora skakavaca.

Ima u našem srcu jedan oganj
koji čuvaju dva vrlo stara
rogožinom pokrita đavola.
I na tom ognju u bakrenom kotlu
čarobnica zelenih očiju
miješa najljući od otrova
što ga je iznašla očajna mašta ljubavi.

To je ljubomor.

Bojim se izreći tu riječ
krcatu jeka grobnih i daha truleži.
Kao kukavica uzrasla u gnijezdu
nježne ptice, tako je ljubomor
nastanivši se u gnijezdu ljubavi
iz moga srca prognao sve pjevice
i učinio me nesretnom.

Ne slijedite me,
zaobiđite taj put!
Ondje vreba na vas u klupko savijena kobra.

Ne pijte iz one česme!
To je zagađeni izvor gubavih.



GOLUBICE VUKOVARSKE POVRATAK

Vukovaru, grade, molitvo u zoru
u rascvaloj krošnji dok se bude ptice,
spomen rana tvojih, tvoju noćnu moru
zbrisat ne će jutros vjetar iz ravnice.

Al' na pepelištu ukletoga zdanja
gdje su glasa ljudskog pokidane žice
kao materinski blagoslov izranja
bolnica-jedrenjak iz povijesne tmice.

Ne izlazi sunce nad dunavskim brijegom
no u tvojoj duši uskrsnuloj, grade,
iz dobrote ruku što kruh mira dijele.

Korakom su bodrim te sestrice mlade
golubicu tvoju kamenu pod snijegom
pronašle, i vatrom daha oživjele.



PROZORI


Sanjam zelene brodove u tihoj luci
u kraju neznanu s onu stranu brijega.
negdje laje pas, vrlo daleko. Cesta čeka
pred kućom nestrpljivo. Konj zlatne grive rže
u zazidanom dvorištu. Nema vjetra.

Ako se popnem na toranj, vidjet ću okruglo nebo,
niske, niske oblake. Jednu lastu i dim parobroda.
Još dalje, svijet će biti velik, čudan.

Pod crvenim balkonom večer na ružama počiva.





O Vesni Parun

Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. travnja 1922.  u brojnoj obitelji koja živi u prilično teškim uvjetima. Osnovnu školu završava na Visu, a gimnaziju polazi u Šibeniku i Splitu. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. Upisuje studij romanistike koji ne završava zbog početka rata, a studij filozofije prekida radi teške bolesti (tifusa) i krize zbog nesretne ljubavi. Šezdesetih godina u dužim razdobljima boravi u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. 
Danas zbog zdravstvenih razloga stanuje u Stubičkim Toplicama. 





Citati
"U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa."

 

Pismo Vesne Parun Demokratskoj stranci žena
         Pismo V. Parun Demokratskoj stranci žena

Otkrivanje zvijezda Ivani Brlić-Mažuranić i Vesni Parun na opatijskom šetalištu slavnih: