Početna stranica Hrvatski jezik Jezično izražavanje Književnost Lektira Medijska kultura Glagoljica Novinarska družina Kutak za profesore

Tin Ujević

(1891.-1955.)
                                                    


NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote:
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći:
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.



V.
(iz zbirke Kolajna)

Ove su riječi crne od dubine,
Ove su pjesme zrele i bez buke.
One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
I katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
A moje suze dati će đerdane.

- No one samo imati će cijenu,
Ako ih jednom, u perli i zlatu,
Kolajnu vidim slavno obješenu,
Ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.



II.
(iz zbirke Kolajna)



Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.



POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
Mi smo svi jednako lutali u znaku
Traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamtim da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
I sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
U cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.



SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !



IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

 

 






O Tinu Ujeviću

Rođen kao Augustin Ujević, školuje se prvo u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska. Nakon javne polemike 1911. godine prekida druženje s Matošem.   
U  prvim samostalnim zbirkama - Lelek sebra, 1920. i Kolajna, 1926. - skupljene su pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. Pjesme su to nabijene unutrašnjim, intimnim doživljajima svijeta i sebe, a prije svega patnje i bola. Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću. 

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više jezika, a osim poezije pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama - Skalpel kaosa, 1938. i Ljudi za vratima gostionice, 1938.

Njegovo je djelo međaš i poveznica tradicije i suvremenosti, klasičnosti i modernosti, prošlosti i sadašnjosti, kako u tematskom i motivskom, tako i u jezičnom smislu. Ujević je tražitelj i stvaralac čiji je opus bez sumnje vrhunsko ostvarenje moderne hrvatske književnosti.




Više o Tinu Ujeviću saznaj ovdje:
http://www.moderna-vremena.hr/vrem/tujevic.asp
Ujević na Wikipediji
Ujevićeve pjesme

 

Nagrada "Tin Ujević"

Nagrada "Tin Ujević" je nagrada koja se dodjeljuje za doprinose u hrvatskom pjesništvu. Utemeljena je 1980. godine. Smatra se najprestižnijom nagradom u hrvatskom pjesništvu. Dodjeljuje ju Društvo hrvatskih književnika od 1981.  Do 1993. se nagrada dodjeljivala u Zagrebu, a od 1993. u Ujevićevu rodnom Vrgorcu, na 5. srpnja, na dan njegova rođenja, na vrgorskoj manifestaciji "S Tinom u Vrgorcu".

 

Spomenik Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici u Zagrebu




Tinov rukopis