Početna stranica Hrvatski jezik Jezično izražavanje Književnost Lektira Medijska kultura Glagoljica Novinarska družina Kutak za profesore

Miroslav Krleža

(1893.-1981.)                                   



 

 LOZA


Lozine kretnje su čvoraste, kljaste,
polagano loza spram sunca raste.

Iz blata i kiše, iz blata i pijeska
proziran grozd se na suncu ljeska.

Korijenje čokota, krastavo, tvrdo,
penje se žilavo na jesenje brdo.

Loza se tiho i nijemo penje,
o, divno je njeno slijepo htijenje!

Htjeti iz blata postati čista,
ko vino kada u čaši se blista.




BONACA U PREDVEČERJE

More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.

Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.

Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.

Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.




U PREDVEČERJE
(ulomak iz ciklusa)

S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte,
smreka se cijedi, dječaci jabuke tresu.

Jabuke skaču po travi kao crvene lopte
i mirisi se toče po mirisnom mesu.

Mlinovi na vjetru, daleki lavež pasa,
tišina teče s tornja. Iz tamnog poluglasa
crvotočna se pjesma u tramovima glasa
i cvrkut se rastače lakokrile laste.

Modrina zvoni i kao glazba raste.
Na vjetru titra breza,
topola šumi, jablan miče grane.
Lipin med se cijedi na nagnjile rane
sa mirisom loze, bagrema i sljeza.

Na tratini u sjeni zelenkastog veza
listovi se miču, svjetlost meka teče,
nad starim tornjem cvate toplo ljetno veče.




ČEŽNJA

Događa se u jesenjoj noći, kad pada kestenje po asfaltu i kad se čuju psi u daljini, i kad se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispripovijedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.




NEMIR

Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu.




KHEVENHILLER
(ulomak)


Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak nam bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigda ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!





NI MED CVETJEM NI PRAVICE

Ni med cvetjem ni pravice,
rekel to je fijolice
smardljivi terputec,
jalnuš, tvardogutec.

...

Zajček, gumbek, bažulek i slak
čuli su terpuca kak punta se bedak.
Pak rekel je gumbek: "Ti si bedak,
to je tak bola Božja, pak ima biti tak!
Ni ja nis roža ni fergismajniht,
ni hijacint, ni holer, ni admiralov cvet!
Ja priklonit sem gumbek, a nis ni dišeča teja,
pak srečen sem kak gumbek, kad nis Galateja!"

A rekel je terputec: "Slatki vi gosponček,
naj daju mi jen preponizni pardonček,
kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!
Vi v gartlicu dišite, kakti mačuhice,
a nas pak zoblu vrepci i tice krilatice.
Po nami smrade krave i cigan se posce,
na kačino mleko, na zimolezine.
Vu plahticam vašim Božje dete spi,
na piriki, terpuca ni vrag ne gledi.

Ak pak če bi tak, da na svetu biti ima tak
da na jenog krava i cigan se sce,
a drugi pak v gartlicu kak admiral diše,
če ima biti tak, naj onda bu tak,
a ja, kak jalnuš, gladnuš i bedak,
del si bum za škrilak goreči čerleni mak,
pak nek dojde veter, sivi severnjak!

Severec, kozoderec, skunkačov strah i kač,
raznesel bu vre farbe s pisanih vaših gač,
a nami bu sejeno, mi tak sme polski drač,
bespuci, terpuci i kravji kolač!"


ni med cvetjem ni pravice - ni među cvijećem nema pravde (jednakosti)
smardljivi - smrdljivi
terputec - neugledna poljska biljka
jalnuš - zavidnik
tvardogutec - gutač tvrdih stvari, pren. tvrd čovjek
zajček - zijevalica, vrsta cvijeta
gumbek - mračnica, glavulja, vrsta cvijeta
bažulek - bosiljak
slak - biljka penjačica
puntati se - buniti se
roža - ruža
fergismajniht - potočnica, vrsta cvijeta
dijacint - zumbul
holer - jorgovan
admiralov cvet - vrsta cvijeta
priklonit - pokoran
teja - plemenita vrsta ruže
Galateja - morska nimfa, simbol ljepote
gosponček - gospodičić
pardonček - oproštenje
zvonček - zvončić
gartlic - vrt
poscati se - pomokriti se
zimolezine - zimzelen
če - ako
gladnuš - gladnik, halapljivac
severec - sjevernjak (vjetar)
kozoderec - snažan, hladan vjetar
skunkač - punoglavac
kača - zmija
pisan - šaren
sejeno - svejedno
besputec - beskućnik, lutalica
kravji kolač - kravlji izmet











 





O Miroslavu Krleži

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.), književnik i enciklopedist, po mnogima je najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.
Rođen je u Zagrebu u građanskoj obitelji, pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, bio je aktivan na političkoj sceni.
Djelovao je u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran.

Književna djela:
PJESME: Pjesme I , II, III; Pjesme u tmini, Balade Petrice
               Kerempuha

NOVELE: Hrvatski bog Mars, Novele
ROMANI: Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti,
                Banket u Blitvi, Zastave

DRAME: Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo 
              Buonarroti, U logoru, Vučjak,
Gospoda 
              Glembajevi
,
U agoniji, Leda, Aretej, Deset 
              krvavih godina