Početna stranica Hrvatski jezik Jezično izražavanje Književnost Lektira Medijska kultura Glagoljica Novinarska družina Kutak za profesore

Dragutin Domjanić

(1875.-1933.)

                                                                                                                                                    

ZDRAVA MARIJA

Vozi za vozom se voz,
Cesta polahko zavija,
Stari zazvonel je zvon:
Zdrava Marija!
Svileno seno diši,
Prešli su črni oblaki,
Lepo smo spravili vse,
Doma smo taki.
Dugi taj dan je bil vruć,
Veter sad tih se zdigava,
Ziblje, nagiblje se voz,
Kak da se plava.
Žarki je zgasil se dan,
Cesta vu kmicu zavija,
Čas je počinut se, spat,
Zdrava Marija!



KAJ

Vre tičeki spiju
A šume mučiju,
Naj moja popevka zvoni
Po dolu i gaju,
Po dragomu kraju,
Od kojeg mi lepšega ni.
Tu brat mi je vsaki,
Tu doma sem taki,
Pogodit bi mogel i speć,
Poznati su puti,
Tu vsigde je čuti,
Ljubljenu domaću mi reč.
I srce mi greje
I z menom se smeje
I v žalosti plače takaj.
Em nikaj ni slajše,
Ne čuje se rajše
Neg dobri i dragi naš kaj!



FALA

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg reć:
Od vsega srca Fala!



PAHULICE

Pahuljice padaju,
Ni ih niti čut,
Da bu našem Božiću
Tih i mehek put.
Da mu v lugu kmičnomu
Cesta se sveti,
Kad bu nosil vnogomu,
Kaj si on želi.
Če bi rekel Božiću,
Kaj želim si ja,
Rekel bi, naj vsakomu
Puno srca da.
Da bu narod narodu
Kak i bratu brat,
I da zadovolen bu,
Jenput i Hrvat.




CIKLAME, KRVAVE CIKLAME...

Tam sunce je strusilo zlato
Čez listje na preprut i na me,
Iz luga su lukale guste
Dišeće črlene ciklame.
Ciklame, krvave ciklame,
Da broja ni moći im znati,
Tak puno, da čoveku čisto
I smililo nakel se stati.
Veliju, da negda je zdavna
Tam grobje zapušćeno bilo
I vsega je preprut prerasla
I cvetje ciklamah je skrilo.
Vuz reku železna je cesta,
Železna tam ružiju kola
I voziju naše soldate
Bez broja prek brega i dola.
I tam, gde su najgorši boji,
Gde nigdo se smrti ne straši,
I najviše gde ih pogiba,
Sigurno tam budeju naši.
Po celomu svetu su boji
Na hiljade zmirom ih pada
I samo se širiju grobja
Prek zemlje i sela i grada.
*
I došla je noć ili žalost
Na nebo, na zemlju i na me
I videl sem vsigde po svetu
Ciklame, krvave ciklame.




JESEN

Sence se zbiraju,
Oči zapiraju,
Nekaj žalostno se sluti,
Kaj nam to skrivaju,
S črnim prekrivaju,
Kaj nam tajiju ti kuti?
Je li kaj minulo,
Stiha poginulo,
Morti nam drago i sveto?
Il za planinami
I za daljinami
Cvetno povehnulo leto?
Vse su preplavile
Sence i zavile
V kmicu. I v našem je oku.
Nebo se zmutilo,
Listje požutilo,
Jesen gledi pri obloku.




IDE NOĆ...

Nebo je vu samom zlatu,
Črni jablani pred njim,
S travnikov se ravnih zdiže,
Tenki plavi dim.
Aleja v dol odhaja,
Zrak je miren i tak čist,
Kak narisana se vidi
Vsaka svrž i list.
V mutnu meglu grad se zavil,
Samo dalki šum je čut,
List za listom tiho pada,
Put je pust i žut.
Pak je nebo sada bledo,
Zgasilo se zlato tam,
Plavi je metulj doprhal,
Zginul v nebo mam.
Spomen mi je dragi došel,
Ali taki zginul proć,
Jesen ti je v mojoj duši,
Ide, ide noć...




MEGLE

Breze su vre čisto žute,
Jele su tak črne,
Divja loza ih krvava
Hoće da zagrne.
Vlečeju se z klanjcov megle,
Z njimi ide zima,
Žalost, koja ni za zreći,
Srca mi se prima.
I gubi se breg za bregom,
Zginule su jele
I zaslepile mi oči
Ruke mrzle, bele.
Vse odhaja nekam dalko,
Zašli su i puti,
Reč potužit bi se štela,
Al nit glas ni čuti.
A te misli, hitre misli
Težke su i trudne,
Kak da se bojiju noći
Ove sive, čudne.
- I kak da je zginul, zaspal
Svet i vse živlenje -
- Da i ja tak morem zaspat
Ja i moje senje!



GORICE V SUNCU

Vse sunca je zlatoga puno:
I gusti v goricah vsi grozdi
I puti po klanjcih glibokih
I dalki i rudasti gozdi.
I krovi od kletih črleni
I svetle na bregih kapele
I travniki plavi po nebu
I oblakov ovčice bele.
I vse je veselja tak puno,
I vse kak da srećno se smeje,
Da sunčece, božja ta roža,
Zlati ih i draga i greje.
I kak da ga tiho pozdravlja
I gora i gozd i gorice.
A kaj samo v mojem je srcu
Vse žalosti puno i kmice?! 
 






O Dragutinu Domjaniću

Dragutin Domjanić rođen je 12. rujna 1875 u Krčima kraj Adamovca. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske. Umro je u Zagrebu 7. lipnja 1933.

Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza.

Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama. Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju.

Najpoznatija su mu djela kajkavske zbirke: Kipci i popevke, V suncu i senci, Po dragomu kraju.


Pjesme Fala  Popevke sam slagal   uglazbio je Vlaho Paljetak.
Popevke sem slagal
Fala


Smotra dječjega kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić"
Domjanićevo ime nosi i smotra dječjega kajkavskog pjesništva u Sv. Ivanu Zelini.
Ova tradicionalna godišnja književno-nakladnička manifestacija održava se u Sv. Ivanu Zelini još od 1970. godine, sa zadaćom poticanja sustavnog rada s pjesnički nadarenom djecom u osnovnim školama s kajkavskog govornog područja.

Kurija plemenite obitelji Domjanić u Donjoj Zelini


(preuzeto odavde)