Antun Gustav Matoš
(1873.-1914.)
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.
NOTTURNO
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
SRODNOST
Đurđic, skroman cvjetić, stian tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta
Što je ka glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja Ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
|
| O Antunu Gustavu Matošu |
|
Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu. Školovao se u Zagrebu. Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred i to iz čak tri predmeta - propedeutike, fizike i hrvatskog jezika! Cijelo vrijeme školovanje glazbeno se obrazuje i uči svirati violončelo.
Živio je i u Beogradu, Ženevi i Parizu.
Umro je od raka grla 17. ožujka 1914. godine, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Najpoznatija djela su mu: Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi, Umorne priče, Naši ljudi i krajevi, Tri humoreske, Moralist i druge satire, Život za milijune, Pečalba.
|
|
| Matoš je rekao: |
|
"Dobrota, plemenitost, ljepota, sve propada, ako nije rođeno sa zubima."
"Država ima sva prava, a čovjek ih nema, umjesto da bude obratno."
"Ljudi praštaju sve osim iskrenosti."
"Postati čovjek je ljepše nego postati kralj."
"Sloboda u tuđoj zemlji teža mi je neg robovanje." |
|
|
| Spomenik Matošu na na Strossmayerovom šetalištu u Zagrebu |
|
 |
|
|
|
|
Hrvatski po Rebi