Početna stranica Hrvatski jezik Jezično izražavanje Književnost Lektira Medijska kultura Glagoljica Novinarska družina Kutak za profesore

Epika


EPSKA KNJIŽEVNOST

Epika ili epska književnost (grčki: epos, riječ, govor, a zatim i priča, pričanje)  skupni je naziv za književna djela u kojima se pripovijeda o nekim događajima, koja imaju radnju i likove.

VRSTE I OBLICI
Epika obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi.
Epska djela u stihovima ili epska poezija jesu epska pjesma i ep.
Proznih epskih oblika ili pripovjedne proze ima više oblika i vrsta. Najjednostavniji (i najkraći) pripovjedni oblicu su vic, crtica i anegdota, a složeniji (razvijeniji) legenda, predaja, bajka, pripovijetka, novela i roman.

TEME I MOTIVI PRIPOVJEDNOGA DJELA
Svako pripovjedno djelo govori o nekoj temi. Tema je glavni predmet pripovijedanja, opisivanja ili prikazivanja u književnom djelu. Temu pisac pronalazi i izabire u stvarnom ili zamišljenom životu. Odabranu temu pisac književno oblikuje fabulom, likovima, izborom forme.
Tema je najčešće izražena u naslovu djela. Ona može biti formulirana u konkretnom ili slikovitom (metaforičkom, simboličkom) obliku i značenju. S obzirom na to da se određenom temom na širok način zahvaća predmet književnog djela, uz temu postoje i brojne manje tematske jedinice. To su motivi.

OSJEĆAJI I MISLI
U književnom djelu, vezano uz njegovu temu i motive, prikazani su različiti osjećaji i misli. Oni mogu pripadati određenim licima ili su neposredan iskaz samoga pisca. Osjećajima i mislima u djelu iskazuje se određeni svjetonazor, stav o životu ili pogled na nj. Temeljna misao koja prožimlje književno djelo zove se ideja djela i u njoj je sadržan smisao što mu ga je dao pisac.

PRIPOVJEDAČKI POSTUPCI
U obradi i iznošenju svoje teme prozni se pisac, pripovjedač koristi pripovijedanjem (naracijom), opisivanjem (deskripcijom) i razgovorom (dijalogom).
Pripovijedanjem se razvija fabula književnog djela te otkrivaju različiti stupnjevi radnje o kojoj nas pisac izvješćuje.
Prozno (pripovjedno) djelo sadrži i veći broj opisa. Najčešće su to opisi
vanjskog, fizičkog izgleda lika ili unutrašnjega, osjećajnog ili psihičkog stanja lika. U prvom slučaju riječ je o ulozi opisa u stvaranju vanjskoga, a u drugome u stvaranju unutarnjega ili psihičkog portreta. S obzirom na prostor u kojemu likovi žive i djeluju, pojavljuju se i različiti opisi interijera (unutrašnjosti sobe, škole, broda, crkve, dvorca i sl.) i eksterijera (vanjskog prostora - dvorišta, parka, vrta, ulice i sl.). Pisac nastoji tim opisima što uvjerljivije predočiti određeni lik te prostor u kojemu se nalazi, a koji je bitan i za mjesto zbivanja. Posebna su vrsta opisa u djelu opisi prirode koji predočuju pejzaž.
Razgovor (dijalog) u djelu pridonosi življem razvoju radnje i jasnijem oblikovanju likova. Dijalog se pojavljuje kao direktan, u obliku upravnog govora, ili kao indirektan, u obliku neupravnoga govora.
Monolog je govor jednoga lika.
Unutarnji monolog je način iznošenja misli književnoga lika u kojemu se pripovjedač nastoji poistovjetiti s likom i ispričati njegova razmišljanja.

FABULA I KOMPOZICIJA KNJIŽEVNOGA DJELA
Fabula je slijed događaja uzročno-posljedično povezanih u vremenskom slijedu kakav se može dogoditi u zbilji.
Fabula može biti jednostavna ili nerazvijena (obično u kraćim pripovijetkama, novelama, bajkama, basnama) te složena ili razvijena (u pripovijestima i romanima). Razvijena fabula sastoji se od glavne radnje i niza sporednih radnji, od kojih neke mogu biti i zaokružene cjeline ili epizode.
Kompozicija je međusoban odnos pojedinih dijelova književnoga teksta. Sastoji se od ovih odrednica: a) početka radnje (uvoda), b) zapleta (događaja koji potiče daljnja zbivanja), c) vrhunca radnje (najnapetijeg dijela), d) raspleta (događaja koji potiče rasplitanje radnje), e) završetka.
Događaji u pripovjednom djelu mogu biti prikazani kronološkim (vremenskim)slijedom, ali i ne moraju. U nekim pripovjednim tekstovima pisac se vraća u prošlost, a takav postupak nazivamo retrospekcija.

PRIPOVJEDAČ I PISAC
Pripovjedača je važno razlikovati od pisca. Pisac je stvarna osoba koja piše književno djelo, a pripovjedač je osoba koja pripovijeda u književnom djelu. Tako pisac može napisati književno djelo u kojem je pripovjedač npr. djevojčica od 10 godina.
Pripovjedač može pripovijedati u 1. licu (ja-oblik pripovijedanja) ili u 3. licu  
(on-oblik pripovijedanja).

KNJIŽEVNI LIK
Književni lik bitna je sastavnica pripovjednog književnog djela. On, kao i ličnost u životu, živi, radi, osjeća i misli, riječju - djeluje. Svako je njegovo djelovanje motivirano.
Književni se likovi dijele na glavne i sporedne. Glavni lik je nositelj glavne radnje, o njemu se najviše govori, on je najplastičnije okrakteriziran, on je taj koji rješava probleme i sudjeluje u svim važnijim događajima. Ostali likovi su sporedni, oni su manje važni, ali su u nekim odnosima s glavnim likom i utječu na radnju.
Način na koji je pisac opisao lik, način na koji se lik ponaša, govori, kreće, razmišlja i djeluje zove se karakterizacija lika. Vanjski opis lika je opis njegova izgleda i odjeće, a unutarnji opis lika je opis njegovih razmišljanja, osjećaj i njegove naravi. Za unutarnji opis lika postoji više vrsta karakterizacija.
Etička karakterizacija otkriva etičke/moralne osobine lika; govori kako se lik odnosi prema drugome liku, prema radu, narodu domovini (pošten/nepošten, hrabar/kukavica, marljiv/lijen, pravedan/nepravedan, istinoljubiv/lažljiv, čovječan/nečovječan, itd.).
Psihološka karakterizacija je takav književni postupak kojim se prikazuje unutarnji život lika (osjećaji, raspoloženja, misli, stanja svijesti i podsvijesti).
Sociološka karakterizacija opisuje društveno podrijetlo lika, način na koji sredina utječe ne njegovo ponašanje, stavove o životu i svijetu.
Govorna karakterizacija je takav književni postupak kojim književnik govorom lika (npr. zavičajnim dijalektom, slengom, uzrečicama, osobitim stilom govora) karakterizira lik i tako čitaelja upoznaje se s njegovim podrijetlom, osobinama, obrazovanjem i sl.

PRIPOVJEDNA PROZA
Postoji više oblika i vrsta proznih književnih djela.
Crtica je kraća pripovijetka koja obično iznosi događaj u kojem sudjeluju jedan, dva ili tri lika, a na kraju najčešće dolazi do neočekivana obrata.
Anegdota je
kratka i duhovita priča s naglašenom poukom.
Vic je kratak prozni oblik s neočekivanim obratom, s ciljem izazivanja komičnog dojma, temelji se na dvosmislenosti riječi, sastoji se od nekoliko pitanja i odgovora.
Pripovijetka
je kraće prozno djelo koje govori o nekome događaju u kojem ne sudjeluje velik broj likova.
Novela je kraća pripovijetka u kojoj je težište na psihološkom, unutarnjem portretu lika za izabranom dijelu njegova života.
Basna je kratka priča u kojoj su glavni likovi životinje koje predstavljaju ljudske osobine, uvijek nosi pouku.
Bajka je pripovjedno djelo u kojem se pojavljuju likovi i događaji koji nisu mogući u stvarnome životu; najčešća tema je borba dobra i zla (H. C. Andersen, braća Grimm, I. Brlić Mažuranić).
Moderna bajka je vrsta kratkoga proznoga djela u kojemu nema tipičnih bajkovitih bića (vila, patuljaka, zmajeva), nego su nositelji radnje obično djeca ili životinje koje govore, razmišljaju i nose se s istim problemima s kojima se nose i ljudi. Moderna bajka na ohrabrujući i motivirajući način progovara o teškim temama (npr. o neuklopljenosti u sredinu, traženju samoga sebe i smisla života).
Roman je najsloženije prozno djelo s mnoštvom događaja i likova.
Postoje i različite vrste romana:
    a) dječji - glavni likovi su djeca, radnja jednostavna i uzbudljiva ,
    b) povijesni - prikazuje neku društvenu sredinu iz prošlosti, 
    c) pustolovni - sadrži neobične, uzbudljive, pustolovne događaje ,
    d) znanstveno-fantastični - prikazuje moguća znanstvena dostignuća u
                                                        budućnosti,
    e) kriminalistički - radnja vezana uz neki zločin i potragu za njegovim
                                       počiniteljem,
    f) socijalni - prikazuje društvene nepravde, odnos bogatih i siromašnih,
                           nebrigu društva za obične, male ljude, nejednakost, siromaštvo i
                           bijedu.
Mit je kratka književna vrsta koja govori o postanku svijeta, čovjeka, ljudskoga društva, jezika ili nekih pojedinaca i junaka.
Legenda je pripovijest u prozi (a može biti i u stihu) u kojoj su povijesni i biografski podatci isprepleteni s nevjerojatnim i fantastičnim događajima.
Biografija je književno djelo koje opisuje život stvarne ili izmišljene osobe, ali tako da ne navodi samo konkretne podatke iz života, nego zadire dublje u ljudske motive, vrline i mane, način na koji se osoba nosila s problemima i osjećajima.
Autobiografija je vrsta biografije u kojoj autor piše o samome sebi.
Memoari su prozno djelo u kojem pisac iznosi sjećanje na događaje u kojima je sudjelovao.
Dnevnik je prozno djelo u kojem pisac iz dana u dan (kronološki) iznosi svoje događaje, misli, osjećaje i raspoloženja.
Putopis je prijelazni oblik između književnosti i znanosti. U njemu se umjetnički oblikuje precizan opis nekoga putovanja i u nj autor unosi svoje dojmove, osjećaje, stajališta, prosudbe.

EPSKA POEZIJA
Epska poezija je naziv kojim se označavaju klasični oblici epike - ep i epska pjesma, koji su stvarani u stihu. Epska poezija je nastala veoma davno, i to najprije u okviru usmenog književnog stvaranja. Epski pjevač (Grci su ga zvali rapsod) pričao je skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa je svoje priče uzimao iz prošlosti te zajednice i opjevao podvige njenih slavnih junaka. Pri tome je on idealizirao prošlost o kojoj je pjevao i historijske ličnosti pretvarao u epske junake, koji utjelovljuju kolektivne ideale, etičke vrijednosti i težnje cijelog naroda.
Naš najpoznatiji ep je Judita  Marka Marulića,
oca hrvatske književnosti.
Od epskih pjesama poznate su narodne pjesme
Smrt Senjanina Ive, Bitka na Krbavskom polju.

OBILJEŽJA EPSKE POEZIJE
Za epsku poeziju karakteristična su obilježja:
    1. retardacija (zadržavanje, usporavanje radnje),     
    2. epska opširnost (detaljno opisivanje pojedinosti),
    3. epska objektivnost (odsustvo pjevačevog emocionalnog angažiranja),
    4. brojna ponavljanja (izraza i čitavih stihova),
    5. epski stil
(stalni epiteti, epske formule),
    6. uzvišen ton (izražava čežnju za minulim vremenima)
    7. epski stih
(narodni epski deseterac u nas ili heksametar u klasičnoj
                            književnosti)
.
Epski pjesnik ne žuri da nas dovede do konačnog ishoda događaja. Naprotiv, on stalno zadržava razvoj radnje različitim postupcima retardacije: 
    a) često se zadržava na pojedinim sporednim događajima i razvija ih u
         zasebne
epizode,
    
b) udaljava se od osnovnog toka zbivanja i naširoko opisuje oružje, odijelo,
        izgled svoga junaka i njegovo spremanje za borbu  (digresija), 
    c)
prekida priču i vraća se na neke ranije događaje koji objašnjavaju ono o
        čemu govori (retrospekcija).
Sve to stvara karakterističan dojam epske opširnosti
.
Ponavljanje služi usporavanju i povezivanju između pojedinih dijelova epskog djela.
Uz to, on se često služi istim riječima u opisivanju sličnih situacija: stalnim epitetima, uobičajenim usporedbama, ustaljenim rečeničkim sklopovima, kao i shematiziranim redoslijedom detalja u opisu i prikazivanju likova i radnji. Zato su za epski stil karakteristične tzv. epske formule, tj. ustaljeni jezični iskazi koji se ponavljaju u različitim pjesmama kad se god govori o istim stvarima ili situacijama.
Pošto priča o događajima i ličnostima koji imaju veliki značaj za njega, njegove slušaoce i njegov narod, epski pjesnik pridaje svom kazivanju jedan svečan i uzvišen ton, izražavajući tako čežnju za minulim herojskim vremenima.
Taj svečani ton epske naracije dolazi do izražaja i u stihu koji epski pjesnici u jednoj narodnoj zajednici prihvaćaju kao uobičajen i tradicionalan epski stih. Tako je u starogrčkoj epici općenito bio usvojen heksametar, a u našoj narodnoj poeziji epski deseterac.



Tri književna roda
1. LIRIKA obuhvaća lirsko pjesništvo u kojemu se izražavaju pjesnikovi subjektivni osjećaji i misli. Pretežito je pisana stihom, ali može biti i u prozi.

2. EPIKA obuhvaća književna djela kojima je glavno obilježje pripovijedanje, koja imaju sadržaj, fabulu i likove. Pisana je stihom (epovi, epske pjesme) ili u prozi (pripovijetke, novele, romani...).

3. DRAMA obuhvaća književna djela koja se sastoje od dijaloga i monologa koje izgovaraju dramski likovi. Drama može biti pisana u stihu ili u prozi.

Prema osnovnim oblicima književnost se dijeli i ovako:
1. POEZIJA - književna djela pisana vezanim stihom

2. PROZA - književna djela pisana nevezanim tekstom ("od ruba do ruba stranice")

3. DRAMA - književna djela pisana dijalogom i monologom


Humorističan stil
Od brojnih stilova pripovijedanja kao što su osjećajni (emotivni), regleksivni (misaoni), objektivistički, ističe se po čitalačkoj privlačnosti, kao i odnosu pripovjedača prema temi, humorističan stil. To je takav stil kojim pisac na šaljiv način opisuje neku svakidašnju životnju pojavu, osobu i njezine težnje, odnosno osobine. U tom stilu pisac se koristi odabranim riječima, odnosno izražajnim sredstvima koja pobuđuju smijeh.
Ako se podrugljivo ismijavaju slabosti i mane pojedinca ili društva, riječ je o ironiji.
Međutim, ako se jetko kritizira te oštro osuđuje neka pojava ili karakter, govorimo o satiri.
S humorom se čitatelj susreće u svim tipovima i vrstama književnog djela, a najizrazitije u komediji i pripovjednoj prozi (romanima i pripovijetkama).