Tiskarstvo i inkunabule
Prije izuma tiska - prepisivanje knjiga u pisarnicama
 Skriptoriji ili pisarnice se prvi put spominju u rimsko doba. S pojavom kršćanstva sve češće se javljaju skriptoriji u sklopu kršćanskih knjižnica i samostana. U srednjem vijeku skriptoriji su radili u samostanima. Za te potrebe bile su uređivane posebne prostorije u sklopu samostana. Po tome su najpoznatiji benediktinski samostani. Njihovi skriptoriji imali su mjesta za 3 do 12 prepisivača, a svaki je imalo stolac, stalak za držanje knjige koju je prepisivao i još jedan nagnut stalak na kojem je pisao, te stalak za posudu s tintom, pero, nož za oštrenje pera, spužvicu i strugač za brisanje. Kada bi pisari završili svoj posao, rukopise bi preuzimali minijaturisti koji su crvenom tintom izrađivali inicijale ili ispisivali naslove. Na kraju su knjigoveže uvezivali knjige.
Na našem prostoru najpoznatiji je skriptorij u sklopu knjižnice u splitskoj katedrali.
Dobro opremljene pisarnice pri samostanima, izučeni pisari i nadareni minijaturisti ostavili su nam u naslijeđe mnogobrojne prekrasne rukopisne knjige koje su prava umjetnička djela. No, bez obzira na to što je urodilo neprocjenjivim i predivnim djelom, prepisivanje je bio mukotrpan i spor posao.
Izum tiskarstva 
Društveni razvoj zahtijevao je brže umnažanje knjigâ. Pomoć je stigla u obliku tiskarskog stroja, jednom od najvećih čovjekovih otkrića.
Kao i do izuma papira, i do izuma tiska prije Europljana su došli Kinezi. Oni su još godine 868. prvi tiskali blok-knjigu Dianomd Sutra, a već godine 1041. kovač Pi Šeng je izradio pojedinačna slova iz pečene gline, da bi ih kasnije izrađivao od drveta i metala.
Izum tiskarskog stroja omogućio je brže, točnije i jeftinije umnažanje knjiga, čime je knjiga postala dostupnija većem broju korisnika.
Johannes Gutenberg
 Osoba koju u današnje vrijeme slavimo kao izumitelja tiskarskoga stroja jest Johannes Gutenberg. O njegovu životu zna se vrlo malo. Rođen je između 1394. i 1399. u Mainzu. Oko 1430. otišao je u Strasburg gdje se uz staklarstvo i draguljarstvo bavio i pitanjem tiskarstva. U to vrijeme vršio je i neke tiskarske pokuse, ali nam, na žalost, nisu poznati njegovi prvi načini tiskanja. Godine 1488. vratio se u Mainz. Tada je bio već potpuno zaokupljen mišlju o osnivanju tiskare. Za jedan tako velik pothvat bio mu je potreban novac. Odlučio ga je posuditi od bogataša Johanna Fusta, bez obzira na izrazito nepovoljne uvjete posudbe. Nije imao sreće sa suradnicima koji su ga izigrali i istjerali iz prve tiskare, a rat mu je uništio drugu tiskaru. Gutenberg je dijelio sudbinu mnogobrojnih velikih ljudi za koje njihovo vrijeme nije imalo sluha. Umro je siromašan i slijep 3. veljače 1468. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Mainzu.
Prva tiskana knjiga - Biblija
 Prva otisnuta knjiga bila je Biblija i to na latinskom jeziku. Izašla je 1455. Knjiga ima dva sveska velikoga formata, s tekstom otisnutim u dva stupca i 42 retka i pravo je remek-djelo tiskarskoga umijeća.
Biblija je tiskana na 1282 stranice, u samo 200 do 300 primjeraka, od kojih se sačuvalo četrdesetak, što potpunih, što nepotpunih primjeraka.
Knjiga je kasnije ukrašavana minijaturama (sitnim slikama) i inicijalima (ukrasnim početnim slovima).
Razvoj tiskarstva u Europi
 Tiskarsko umijeće je, dakle, otkriveno u Njemačkoj. Misao koja je potekla od Gutenberga ubrzo je zaokupila njegove prve suradnike, Fusta i Schoffera, koji su mu, svjesni revolucionarnosti i značenja tiskare, njegov izum i oteli. Do godine 1500. u Njemačkoj je poznato šezdesetak tiskarskih radionica koje su, osim u Mainzu, bile smještene u Bambergu, Strasburgu i Kolnu. Njemački majstori tiskarstva krenuli su put Europe šireći svoje znanje kamo god stigli. Tiskarstvo se širilo ubrzano.
Mada je tiskarstvo otkriveno u Njemačkoj, po ljepoti i umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti inkunabulâ osobito je poznata Italija. U Italiji je bila otvorena prva tiskara izvan Njemačke, nakon čega su one nicale u mnogobrojnim gradovima diljem Italije stvarajući prekrasno urešene inkunabule.
Prva tiskara u Italiji bila je osnovana godine 1465. U toj tiskari je otisnuta prva knjiga tiskana na talijanskom tlu. Godine 1469. otvorila se prva oficina u Veneciji, koja je, budući središte talijanskoga i europskog tiskarstva, odigrala važnu ulogu i u razvoju hrvatskoga tiskarstva. U Veneciji su tiskane neke naše knjige, a naši ljudi izučavali su tamo tiskarski zanat.
Uskoro su se otvorile tiskarske radionice u Švicarskoj (1468.), Francuskoj (1470.), Nizozemskoj (1473.) i u drugim europskim zemljama.
Hrvatske tiskare
KOSINJSKA TISKARA
U ličkom selu Kosinju otvorena je vjerojatno najstarija tiskara na slavenskom jugu. Osnovali su je knezovi Frankopani, a zatvara se nakon tragedije na Krbavskom polju (1493.).
SENJSKA TISKARA
Osnivač joj je Blaž Baromić koji je zanat izučio u Veneciji. Tiskara je djelovala od 1494. do 1508. U njoj je tisnuto 7 knjiga (od toga dvije inkunabule).
RIJEČKA TISKARA
Riječka tiskara djeluje od 1530. do 1531. Osnivač joj je Šimun Kožičić Benja, biskup krbavsko-
-modruški. Iako nije tiskala inkunabule, u njoj je otisnuto 6 knjiga.
Inkunabule
Sve knjige tiskane od izuma tiskarskoga stroja, dakle od godine 1455. pa do godine 1500. okupljamo pod nazivom inkunabule. Riječ inkunabula dolazi od latinske riječi incunabula, koja znači kolijevka, zipka, dakle, početak nečega, a u značenju prvotiska prvi ju je godine 1639. upotrijebio Bernard vod Mallinckrodt.
Danas nam je poznato oko 35-40 tisuća primjeraka inkunabula tiskanih u oko 1100-1200 tiskara. Od toga broja valja izdvojiti njih oko 22 tisuće za koje postoje potpuni ili djelomični podatci. Ostale inkunabule su nam poznate samo po naslovima ili drugim podatcima koji nam daju za pravo pretpostavljati da su one bile otisnute, ali primjerci, na žalost, nisu došli do nas.
Kao što su se rukopisne knjige najviše prepisivale u pisarnicama u sklopu samostana, te služile u vjerske, obredne svrhe, tako su i inkunabule pretežno vjerskoga sadržaja. Poznate su nam i one čiji je sadržaj literarni ili pravni, no za naše krajeve pretežna je bila upravo vjerska svrha.
Slavenske inkunabule
Na slavenskom su se jeziku inkunabule tiskale samo u Hrvatskoj, Češkoj, Ukrajini i Crnoj Gori.
Po broju tiskanih inkunabula u slavenskim zemljama prednjači Češka. Zanimljiva je pri tome činjenica da je u Češkoj tiskano 60 inkunabula, dok je u Hrvatskoj, koja je po broju inkunabula druga u slavenskim zemljama, tiskano 9 inkunabula. 
U Češkoj, u gradu Plznu, tiskana je i prva slavenska inkunabula. To je Kronika trojanska, koja je tiskana oko godine 1478. Nije nam poznato ime tiskara te prve inkunabule tiskane staroslavenskim jezikom, ali pretpostavlja se da je to bio Čeh koji je tiskao za potrebe češke nadbiskupije u Pragu.
Ukrajina i Crna Gora svaka imaju po pet inkunabula, tiskanih ćirilicom.
Sve su nabrojene slavenske inkunabule tiskane latinicom ili ćirilicom. Tako je, uz ljepotu inkunabulâ, upravo glagoljički tisak ono što hrvatske inkunabule izdvaja iz slavenske inkunabulistike. Godinama njegujući glagoljičku pisanu riječ, hrvatski su glagoljaši tu ljubav prenijeli i na tisak.
Hrvatske inkunabule
Petnaesto stoljeće je vrlo težak period hrvatske povijesti. Turske vojske pustoše naše krajeve, uništavajući materijalna dobra i pokušavajući uništiti i kulturna. Međutim, čak je i tako jakoj vojsci bilo nemoguće uništiti kulturu koja je u hrvatskim krajevima u to doba već uhvatila predubok korijen.
Tiskati knjige u doba kada je tiskarstvo još u povojima bilo je iznimno naporan i skup posao. Tiskari su se prvo trebali izvan zemlje naučiti tom novom zanatu, a nakon toga je trebalo namaknuti novac za tiskarske strojeve, papir i sve ostalo što je za takav posao bilo potrebno. U doba kada hrvatsku pustoše turske vojske, novac je bilo teško namaknuti. Ipak, hrvatski glagoljaši uvijek su uspijevali doći do novca koji je bio potreban za kulturu. Ne znamo točno odakle su taj novac crpili, ali u svakom slučaju zaslužuju naše dužno poštovanje, najviše zbog toga što je u našem području, pod stalnom turskom opasnošću, upuštanje u tiskarsku vještinu zahtijevalo puno više truda i umijeća nego što su ga trebali pokazati pripadnici naroda koji su u to doba živjeli u mirnijim uvjetima.
Poznato nam je devet hrvatskih inkunabula, od čega je pet tiskano glagoljicom. Glagoljicu su u tiskarstvo i uveli Hrvati. Naime, hrvatski su glagoljaši bili prvi koji su tiskali glagoljicom, a time i prvi koji su načinili odljeve glagoljičkih slova. Budući da su hrvatske inkunabule tiskane i latinicom, Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane na dvama pismima.
Hrvatske glagoljičke inkunabule
- Misal po zakonu rimskoga dvora (mjesto tiska nepoznato, 22. 2. 1483., sačuvano 11 potpunih ili gotovo potpunih primjeraka)
- Brevijar po zakonu rimskoga dvora (Kosinj, 1491., sačuvan 1 gotovo potpun primjerak)
- Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti (Venecija?, 1492., nije sačuvan ni jedan primjerak)
- Brevijar (Blaž Baromić, Venecija, 1493., sačuvano 5 primjeraka, jedan potpun)
- Misal (Senj, 1494., sačuvan jedan potpun i dva nepotpuna primjerka)
- Spovid općena (Senj, 1496., sačuvan jedan potpuni primjerak)
Hrvatske latiničke inkunabule
- Molitvenik (mjesto tiska nepoznato, 1490.?, sačuvan samo jedan primjerak)
- Oficij (mjesto tiska nepoznato, 1490.?, sačuvan samo jedan primjerak)
- Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija, 1495., sačuvana dva potpuna primjerka)
|
|
Za one koji se dobro snalaze s engleskim jezikom - prekrasne stranice Centra za istraživanje društvenih znanosti Sveučilišta države Teksas.
Na ovim stranicama možeš prolistati preko tisuću stranica Gutenbergove Biblije! |
The University of Texas at Austin
|
| Je li Gutenberg izumio moderni tiskarski stroj? |
|
Prezentirajući svoja otkrića na nedavno održanom Festivalu znanosti u Genovi, Bruno Fabbiani, stručnjak za tiskanje, koji predaje na torinskom Tehničkom sveučilištu, izjavio je kako je njemački tiskač iz petnaestog stoljeća upotrebljavao stroj s fiksno pričvršćenim slovima radije nego s pokretnim slovima, za koji se smatra kako ga je izumio između 1452. i 1455. godine.
Gutenbergu (1397. – 1468.), pravim imenom Johannes Gensfleisch, pripisuje se izum sustava za metalne komadiće s nalijepljenim slovima. Komadići se mogu stavljati jedan pored drugog i formirati riječi. Nakon tiskanja jedne stranice, stroj se mogao ponovo upotrijebiti za tiskanje dodatnih stranica, no glavna je prednost i revolucija tog načina tiskanja što se cijeli tekst, pomoću tih komadića, mogao složiti unaprijed, pa bi se, tako pripremljen, otisnuo. S ovom metodom Gutenberg je uspio otisnuti izdanje od kojih stotinu i osamdeset primjeraka (do danas ih se uspjelo sačuvati samo njih četrdeset i osam) – "Biblije četrdeset i dva retka", tako nazvane zbog broja redaka u svakom stupcu. Gutenbergov je izum označio početak književne produkcijske eksplozije u Europi.
Prema Fabbianiju, međutim, Gutenberg je tiskao Bibliju ne s pokretnim tipom, već s brilijantnim metalografskim izumom. Nakon što je detaljno proučio originalnu stranicu iz Gutenbergove Biblije, Fabbiani je, naime, uočio kako su neka slova u Bibliji lagano, odnosno nejasno otisnuta, te kako se neka preklapaju.
Pokretni tipovi su metalni komadići, vrste paralelograma stavljenih zajedno, jedan pričvršćen za drugi, kako bi formirali riječi. Kad bi se koristila ta vrsta slova, bilo bi praktički nemoguće nejasno otisnuti riječi, kaže Fabbiani. Umjesto pokretnih slova Gutenberg se koristio tipkama sličnim pisaćem stroju, samo, naravno, puno većima, tvrdi. U tom slučaju Gutenberg nije mogao otisnuti već pripremljen tekst, već ga je praktički ukucavao, što je, slovo po slovo, red za redom, moglo dovesti do puno više grešaka nego da se koristio načinom s pokretnim slovima.
Ovaj je istraživač tijekom održavanja festivala pokazao čak trideset svojih eksperimenata, koji potvrđuju njegovu tezu.
Kontroverznost tvrdnje među ostalim je akademicima izazvala, međutim, uglavnom negativne stavove – neki su Fabbianovu tvrdnju a priori odbacili kao izmišljotinu, ali bilo ih je i koji su bez predrasuda pristupili novoj teoriji. "Ne smijemo se bojati uništavati mitove", izjavio je Francesco Pirella iz talijanskog Tiskarskog muzeja.
Eva Hanebutt-Benz, direktorica Gutenbergovog muzeja u njemačkom gradu Mainzu, rodnom mjestu ovog njemačkog učenjaka, izjavila je kako je puno pitanja ostalo bez odgovora kad se radi o načinu na koji je Gutenberg tiskao Bibliju. Iz tog razdoblja, kao niti iz njegove radionice, navodi, nije sačuvan niti jedan dokument koji bi rasvijetlio sumnje oko metode tiskanja Biblije. No, izrazila je sumnje da bi Fabbiani mogao biti u pravu.
Na slici možete vidjeti razliku između jednog i drugog načina tiskanja.
Discovery Channel / KIS (IP)
Preuzeto s: http://www.knjiga.hr/08.asp?mjesec=3&ID=2102
|
|
Blaž Baromić |
|
 Blaž Baromić jedna je od najvažnijih osoba hrvatske kulturne povijesti. O njegovu životu imamo malo podataka, ali njegovo najvažnije djelo, osnivanje prve poznate hrvatske glagoljske tiskare u Senju, govori nam dovoljno samo za sebe. Malo je ljudi koji su hrvatskoj kulturi dali toliko velik prinos kakav joj je dao Baromić.
Ne zna se točna godina njegova rođenja, ali se pretpostavlja da je to bilo prije godine 1450. u Vrbniku. Vrbnik je u to doba jedno od naših najvećih glagoljičkih središta, gdje je Baromić još kao dijete sigurno mogao doći u doticaj s rukopisnim glagoljskim liturgijskim kodeksima, misalima i brevijarima. Vrbnički glagoljaši, poznati po brižljivome čuvanju glagoljičke pismenosti, sigurno su mogli udahnuti u Baromića onu ljubav i poštovanje koje su i oni gajili prema glagoljici. Budući da se i sam Baromić odlučio zarediti, u samostanu je svakodnevno imao pristup prekrasnim rukopisnim glagoljičkim knjigama.
Prvi zapaženiji i važniji Baromićev rad jest pisanje glagoljičkoga brevijara za popa Mavra koji je ovome poslužio za širenje glagoljičke pismenosti u njegovoj misiji po Dubrovačkoj republici. Mavrov brevijar je po svojoj ljepoti odmah odao talentiranoga pisca i iluminatora glagoljskih liturgijskih kodeksa.
Za pisanje brevijara bilo mu je sigurno potrebno puno vremena. U to doba tisak je već prodro u Europu i odjeci o tom izumu sigurno su došli i do glagoljičkoga kulturnog kruga u Vrbniku na otoku Krku. Tko će više željeti tiskati knjige nego upravo onaj svećenik koji je na svojim rukama i umornim očima osjetio muku prepisivanja knjiga, a koji je uz to svjestan da je Crkvi potreban sve veći i veći broj glagoljičkih knjiga.
Da bi ostvario svoj naum, Blaž Baromić je morao otići tamo gdje će za tako skup posao dobiti i duhovnu i materijalnu potporu. Mada je najbliži stolni kaptol bio Krk, svi nadareni glagoljaši iz Vrbnika su otišli u Senj jer je krčki kaptol bio latinaški. Potporu koja je Baromiću i drugim glagoljašima bila potrebna, mogao je dati samo grad u kojem je glagoljica u službenoj uporabi i u kojem je glagoljaški kulturni krug zainteresiran za jedan takav pothvat, ali i materijalno u mogućnosti financirati ga. Iz tih razloga, jedino rješenje za Baromića je upravo odlazak u Senj.
Da bi osnovao tiskaru, Blaž Baromić se prvo morao naučiti tiskarskomu zanatu i nabaviti potrebne instrumente za tiskaru. Mjesto koje mu je moglo pružiti najbolji nauk sigurno je bila Venecija. Upravo ondje je otišao Baromić.
U Veneciji je Blaž Baromić 15. ožujka 1493. tiskao svoj prvi brevijar. U kolofonu toga brevijara nalazimo podatak da ga je tiskao Andrija Terresani i "korežao" Blaž Baromić, kanonik senjske crkve.
Nakon toga, Baromić se vratio iz Venecije u Senj, obogaćen znanjima koje je u Veneciji stekao i željan osnivanja tiskare na hrvatskome tlu. Osim toga, Blaž Baromić je iz Venecije donio i sve potrebne alate za tiskanje knjiga. Naime, za njegova boravka u Veneciji, najvjerojatnije po njegovu nacrtu, bila su odlivena glagoljska slova. Tim slovima se tiskara u Senju služila cijelo vrijeme svoga djelovanja.
Glagoljicom su Hrvati tiskali knjige od godine 1483. do 1905, ali prof. Paro ističe da je upravo Baromićev tipografski set "najpotpuniji i najljepši domet hrvatskoglagoljskog tiskarstva". Baromić je, osim po ljepoti slova, još po nečemu poznat svim inkunabulistima. Riječ je o posebnom tipu slaganja ligaturnih slovnih grupa, nazvanih Baromićeva tehnika lomljenih ligatura, koje su jedinstvena pojava u tiskarstvu inkunabula u Europi. On je, naime, lijevao polovice slova kao posebne grafičke znakove, što mu je omogućavalo, kombinirajući ih s punim slovima, slaganje mnogobrojnih ligatura, pa čak i do četiri znaka. Takav postupak ne nalazimo više nigdje u povijesti inkunabula.
Tiskaru Blaž Baromić osniva već iduće godine. Dana 7. srpnja 1494. on je dovršio prvo djelo senjske tiskare, drugo izdanje glagoljskog Misala po zakonu rimskoga dvora. U kolofonu Misala navodi se da su mu u tome poslu pomagali Silvestar Bedričić i Gašpar Turčić. Budući da je Baromićevo ime bilo napisano na prvome mjestu, pretpostavlja se da je on najzaslužniji za osnivanje tiskare i tiskanje knjiga. Ipak, činjenica da se uz njega u radu tiskare spominju i druga imena, govori nam da on u svome radu nije bio usamljen i da je prednosti tiskarstva prepoznao širok krug ljudi u Senju.
Osim što je bio znameniti tiskar, Baromić je bio i ugledan pravnik, čije ime se spominje u mnogobrojnim parnicama u kojima je zastupao senjskog biskupa i senjski kaptol. Spominje se godine 1484. u parnici između senjskog biskupa Pavla i senjskoga kaptola s jedne strane, te fra Ivana, opata sv. Križa iz Senjske Drage s druge strane. Njegovo ime spominje se i u parnicama senjskoga kaptola 1485. u Jablancu, te u još nekim sudskim sporovima.
U drugoj fazi rada senjske tiskare, dakle od godine 1507. do 1508, ime Blaža Baromića više se ne spominje. Zbog toga se pretpostavlja da je u to vrijeme bio mrtav jer je teško i pomisliti da bi, da je bio živ, Blaž Baromić napustio tiskarski krug. Njegov rad i prinos u radu tiskare dokaz su da je upravo glagoljica i glagoljički tisak bio snažno utisnut u njegovo srce i da ga je od toga mogla odijeliti samo smrt.
Preuzeto s: Croatianhistory
|
| Šimun Kožičić Benja |
 Šimun Kožičić Benja, rođen u Zadru, krbavsko-modruški biskup, osnovao je glagoljašku tiskaru u Rijeci u kojoj je u kratkome razdoblju otisnuto šest knjiga:
Psaltir,
Oficij rimski,
Misal hruacki (tj. Hrvatski misal),
Knjižica krsta,
Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov,
Od bitija redovničkoga.
Tijekom Lateranskog sabora održanog godine 1513. održao je govor pred papom moleći pomoć u borbi protiv turskih razaranja. Znamo da je Šimun Kozičić Benja planirao tiskati povijest hrvatskih zemalja (hrvacke zemle), ali knjiga ili nije izdana ili je izgubljena.
|
| Hrvatska glagoljska početnica (1527.) |
 The Pierpont Library u New Yorku posjeduje i jedan primjerak najstarije poznate hrvatske početnice iz godine 1527., tiskane glagoljicom, i to u Veneciji. Stručnjaci ju smatraju luksuznim djelom čak u europskim razmjerima za ono vrijeme. Preostala tri sačuvana primjerka su u Beču (u Nacionalnoj knjižnici), Oxfordu (Bodleian Library) i Petrovgradu (Državna knjižnica). Postoji i peti primjerak koji se pojavio godine 2006. na jednoj aukciji u SAD-u. Knjiga je prodana za 35000 američkih dolara (informacija g. Ive Dubravčića, Delft, Nizozemska). Od 2007. taj je primjerak u posjedu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. |
|
|
Zanimljivost o Hrvatskoj glagoljskoj početnici iz 1527., koja doduše nije inkunabula, ali je vrlo vrijedna :
Vjesnik |
| Tabla za dicu (1561.) |
|
Još jedna početnica za djecu tiskana uglatom glagoljicom i hrvatskom ćirilicom je Tabla za dicu, nastala 1561. u njemačkom mjestu Tübingenu. |
| |
Hrvatski po Rebi 
